troubled...

 
neočekivano, iznenada...
toplo...
pitanja, slutnje...bez odgovora...
iščekivanje, nada...želja...
spremanje u kutiju s natpisom "nježnost"
dodavanje naljepnice "možda"
...
opljačkana sam...
moju kutiju su ukrali...
tugujem...
iako je bila gotovo prazna...
 

 
je li vam se ikad dogodilo da više puta sanjate isti san?
 ...oduvijek sam znala da je poseban, svaki put jednak, drukčiji od svih...tako stvaran...boje, mirisi, zvukovi... i ne bih se htjela probuditi...očarana, zanesena neizostavno...
 godinama sam sanjala lagunu...tako sam je zvala...
uvalu čarobnu, obrubljenu dugom, pješčanom plažom na rubu guste, borove šume...
u šumi pjesma, cvrkut i cvrčanje cvrčaka...u moru život, miran, vjekovan...lijene ribice, ježinci, školjke...i zrake sunca u čudesnom okruglom oku...
tek uski prolaz ukazao bi se pažljivom oku promatrača ka pučini, usred zida sazdanog od stijena...
volim stijene...
dijelile su ili, možda, spajale dva svijeta, jednako bliska, jednako draga...zrcalni mir lagune i silinu valova i pjene otvorenog mora...
pučina nikad ne miruje,
pučina uvijek diše,
uzdiše,
odiše nemirom i tajnom...
 voljela sam taj san...i na javi često ga dozivala u misli...
one slike, boje, vjetar, pijesak, stijene...
i more...moje more...
ponavljao se...uvijek isti...
obradovala bih se odmah na početku čim bi pružio ruku i obojao moju noć...
 
...nema tome dugo, gazila sam po tapetu od gustih borovih iglica, nekom novom, dotad neotkrivenom stazom...
sunce je bilo visoko, cvrčci su se svađali u granama...
ni sama nisam znala kud bih trebala stići, tek neki nagovještaj tjerao me naprijed, dolje k moru...
more je uvijek negdje dolje...ne možeš pogriješiti put...
viskoko iznad grana nadlijetali su galebovi...nisam ih vidjela ali sam čula glasne krikove sreće...snage..moći...
ubrzala sam korak, srce je lupalo sve glasnije...neobjašnjivo...
još korak, dva...šuma se razmicala pogledu...
zastao mi je dah...
vrijeme je stalo...
pred sobom...u suncu...
ja sam uživo gledala svoj san...
 

 
tvoj stol je prepun,
u domu tvome svaki dan je gozba
i glazba se čuje,
mirišu kolači,
gosti često s darovima zvone
rado se s tobom druže,
puštaš ih u svoj svijet od sunca
blještavi...
 
moji su stolci drveni...
imam ih samo dva
i stol je prazan često, malo vode, malo kruha...
ne vjeruješ, strano ti je to...
 
pa me pozivaš...
nudiš mi krinoline,
želiš sa mnom otplesati posljednji ples...
 
šalješ mi pakete, umotane vrpcom...
dostavljač ih donosi dnevno...
 
ja ih gledam,
nestvarno djeluju...
šareni papiri unose sjaj,
neskladnog li dekora...
 
u tvoju kuću neću ući...
meni je dosta
kroz prozor, na prstima, gledati bal...
i samo znati da netko slavi,
da netko pleše,
da pjeva,
da se smije,
da ljubi...
 
i moji snovi, do tada sivi, odjednom dobiju boju...
 

 
...izrone tako ponekad neka draga sjećanja, pa pokušaš oživjeti izgubljeno vrijeme ili samo zaspati i vjerovati da se sve događa opet kada se jednom probudiš....
...postoje dani koji raduju, postoje oni koji bole...svi su dio velikog, raznobojnog vitraja života koji je moj i samo jedan...
...svi naši vitraji sami su unikati, ukloniti jedan njihov dio značilo bi narušiti sliku i ona više ne bi bila umjetničko djelo nego tek neki, polovni plagijat...
...i zato, u danima koji raduju, u danima koji bole...dok pregledavam cjelinu dosad složenu (a okvir je, nadam se, još uvijek daleko), ja znam....i osmijeh i suze i umiranja u dubini duše...
...nije li moja slika lijepa...?
...ne želim ih se odreći...
 

 
možda i može činiti se čudnim
tratinčicu spaziti međ trnom,
no zar bi zato na svojemu platnu
latice joj naslikao crnom...?
 
čiste joj note, miris joj blag,
od vode i svjetla je cijela...
drhtavim glasom izvikuje ime:
moja je haljina bijela!
 

 
sklopi oči, nek se duša smiri,
uspavanku šaptom ću ti reći,
moj glas je vodič i ti ćeš za tren
iz jave u san neprimjetno prijeći...
 
samo meke poslat ću ti zvuke,
čudesnu sliku što nježnost se zove,
dok mirno spavaš s osmijehom u srcu,
uz tebe ja sam, čuvam ti snove...
 

Zelenu granu s tugom žuta voća
u kakvom starom Spljetskom perivoju
sanjarim s mirom dok se duša noća
i vlaga snova hvata dušu moju
 
Al čežnja dršće kao ptiče golo
ko plava pjesma naglo prekinuta
ko neko blijedo i beznadno kolo
ko bosi prosjak na po pusta puta
 
Sva ljubav moja usred ceste kisne
moje je srce od sedam komada
pod svakim mačem jedan plam da vrisne
nad mojim dahom mramorna gromada
 
Tmurne se misli reska svjetla boje
krv u moždine, mozak van da skoči
nad mojim mrakom sijevaju tek tvoje
tuđinska ženo, samilosne oči

 
ne umire noć
          za oznojeno tijelo
          za mukle udarce u duši
ne nestaje usamljenim krikom
          vinutim iz glasa
          promuklog od suza
 
kolje neprekinutim trajanjem
ubija nadu u zoru
tjera usnulog anđela čuvara
s nemirnog uzglavlja
huči, trese, vrišti, zavija
muči umorne, klonule ruke
sklopljene u molitvi
 
ne umire noć
          za oči širokih zjenica
          za zgrčenog nekog u tami
ne nestaje ni prvom zrakom
          gluha za posljednju pjesmu
          ptice koja umire...