troubled...

 
tražim Te...
pronalazim...
u jasnom treperenju
na rubu poznatoga...
ponekad...
u slici iza plavog,
prozračnoga vela,
kad samo se nazire
silueta...
 
dozivam Te...
i onaj nerazjašnjeni dio,
svakoga od nas,
baš uvijek me čuje...
i znam...
vjetar u kosi,
Tvoje su ruke...
toplina na ramenu,
zagrljaj Tvoj...
 

 
nisam ti rekla sve svoje snove...
one čudesne,
skrivene u kutu...
koji me suzama stoljetnim bole,
sve bljeđi i bljeđi
na mome putu...
 
nisam ti rekla...
i sebi ih već odavno šutim...
a želim i čeznem, maštam i snujem,
a sve rjeđe i teže slutim...
 
i ne znam kako si mogao znati...
samo jednom si im riječju novi život dao...
u trenu velik, blještav i jasan...
ispred mene...opet...
moj san je stao...

 
...prijateljstvo...ono pravo...baš kao i ljubav, je konstanta...
može se dogoditi, i događa se, da nas život raseli, razdvoji...obveze i kolotečina...nesporazumi...
ne čujemo se, ne vidimo...ali se osjećamo nedvojbeno...
i ja znam...moj prijatelj bit će tu za mene kad zatrebam ruku, ili rame...jednako kao što sam i ja uvijek tu...
ja osjećam anđela kojeg mi na rame šalje moj prijatelj...onoga s torbom punom dobrih želja i sretnih misli ....i nadam se...da i moj prijatelj može u trenutku, kad poklekne pod teretom kojeg nosi na leđima anđeo kojeg mu ja šaljem, prepoznati moje lice i osmijeh...
 

 
...bitni su i prioriteti u životu, svima su nam različiti...naše liste mogu biti nalik... lijepo je kad sretneš nekoga s donekle sličnom listom, tada se duše prepoznaju...pobratime, sprijatelje ili zavole...(ljubav je u svakom slučaju prisutna, samo pokazuje drugo svoje lice)...ali ne treba zaboraviti da smo svi ipak različiti...a u tome i jest ljepota svijeta i svakog odnosa...
da smo jednaki, istovjetni...svijet bi bio vrlo dosadno mjesto....baš dobro da nije...
ipak, različitosti, tako zanimljive u početku, s vremenom mogu postati kamen smutnje i spoticanja...ako se odlučimo za taj kut...
srećom, postoje i drugi kutovi.....možemo sebi reći - on je moj prijatelj, ne razumijem sve njegove postupke, ali tu sam za njega...moja ruka pomoćnica je ispružena...i čeka...onaj trenutak kad će zatrebati prijatelju....
 

 
poput neodređenog fluida, po glavi mi plove, stješnjuju se, pa šire neke intuitivno bistre misli...i hoće van...hoće metamorfozu u riječi...ne znam hoću li uspjeti...o kutevima se radi..i prijateljstvu...i još ponečemu....možda čak i o svemu...ili je to samo dio odgovora na izgovorena i neizgovorena pitanja zašto sam dežurni optimist....
moju priču o kutevima pjevaju već odavno svi vrapčići, grlice i galebovi pred prozorom...nekima samo još nije jasno da to nije samo fraza kojom šamaram, ni transparent koji nosim umjesto štita....to sam zaista ja.
dakle...podsjetnik i recitacija...
-svaki događaj, osobu, sve...možemo sagledati iz nebrojeno mnogo kuteva, zastupljena je cijela paleta...sloboda je u odabiru kuta gledanja-
ja se samo trudim uvijek odabrati neki svijetli....i ne kažem da je uvijek lako...postoje trenuci kad je osobito teško i naizgled čak i nemoguće...ali, sve je stvar vježbe...i, kao u svemu, najteže je započeti, zakoračiti prvi put...
svijet definitivno nije matrix...ali naš svijet, posve pouzdano, oblikuju naše misli o njemu...naravno i spoznaje, nastojanja, ljudi...na mnogo toga ne možemo utjecati...no uvijek ostaje onaj dio na koji možemo....i taj je bitan....onaj dio koji slici daje boju...
kao u sličici sa lego kockama koje svi dobijemo u paketu i sami biramo hoćemo li stvoriti mračne podzemne špilje i tunele ili prekrasne blistave palače od same svjetlosti....isto kao i sa čašom...za mene je uvijek polupuna...moj izbor je taj.
 

 
raspjevani dan...
onaj
koji započinje zvonko,
osmijehom
od kojeg plešu zidovi...
sunčan, blistav
još prije svanuća...
miriše
bojom
ružmarina...

 
misli su magnet za događaje....