Dugi je put......

Tek nekoliko osvrta na prošlu godinu, da se pozdravim sa njom bez ljutnje i mržnje i stavim je u neku škatulju. Neću je omotati u celofan, ni mašnicu svezat, da mogu otvarati u sentiment trenutku i sjetiti se nickova , dragih i onih manje dragih, pa da i pospremim-mijenjam Staro i napravim mjesta za Novo.

Potrošenog vremena i energije nije mi žao i ne pišem pod prisilom, virtualni svijet nije prostor gdje gubim , tu samo dobijem ono što tražim.

Blogovi su pisani zbog nas samih i naših uspomena. Naravno da je komentara mnogo više u zapisu uspjelog il neuspjelog ispijanja iskričinih kavica. Kapitalistička želja za uspjehom ili petminutnoj slavi prisutna je već i na weblogu.
Na blogu se osjećam kao da sam došla u kafić u kojem ima više stolova, a na svakom stolu drugačija igra, sjedneš za stol koji ti najviše odgovara i igraš.
Jer onaj koji se trudi svidjeti svima , ne sviđa se nikome.
Sjesti za stol sa vicevima , blještavim slikama ili linkovima, hm po meni je to druženje sa svojim trenutnim raspoloženjem.

Došla sam do zaključka da si nemam što zamjeriti, niti ikome išta zamjeram i ne važem.
Sve u svemu , moj rezime blogovanja me zadovoljava, pa sam odlučila da ću produžiti iz osme u devetu godinu blogovanja.

Sretna Vam svima Nova godina blogovanja , i puno empatije, razumjevanja, zabave i smjeha , ili ljutnje i svađe, kako kome odgovara - to neka uzme. Ja ću priložiti ono što ću imati, ako i kako ću odlučiti ili ću šutjet, ali bit ću tu:-))

Danas joj je rođen dan, nikako da joj dostavim SAMO najbolje SVE, puno toga imam za nju ALI , Ljubav joj ne treba toga ima puno to se može čitat , za Zdravlje se mora sama brinut , ni to joj ne trebam a ni mogu dat, Nježnost dijeli okolo šakom i kapom , ni to joj ne treba, ma kaj , ostaje mi samo da joj poželim-- živi ti još dugodugo ovakva kakva jesi , ako dojdu kakve promjene- ne uplaši se ih, to se dešava svugdje, na svakom čovjekovom koraku a i u prirodi koju ti obožavaš....stoga samo zahvala tvom tati i mami i čestitke njima naravno, tebi niš, ti imaš sve što ti treba A sa željama i snovama polako , još si mlada:-)))

Uh, koliko će suza ponovo ovih dana ovlažiti naša lica , koliko tužnih sjećanja će se probuditi, koliko neispunjenih želja je ostalo u nama za njih i koliko boli će se opet otvoriti ? Život bez nama najmilijih je nemoguće zamisliti , ali mi je najteže bilo nakon gubitka moje malene. Tada nikako nisam htjela, mogla, pa ni znala kako dalje živjeti bez nje.

Sjećam se kako je njezino malo tijelo drhtalo od radosti dok smo šetale parkom , kako su joj oči zaiskrile dok je mazila patkice , labudića ili kad je vjeverica skakutala sa grane na granu, a što da vam pričam, taj park u koji smo odlazili bio je pravo mali raj za djecu, pa i za odrasle - kutak mira, veselja i ljubavi.

Više godina nakon što me je ona ostavila i otišla u pravi raj, pokušala sam ostvariti dio raja na Zemlji, možda sa podsvjesnom misli na nju – moju malenu. Za ostvarenje naših snova našli smo teren za kuću i docrtali nacrt za azil divljih životinja. Bio je to prekrasan teren 1500m2, malo nagnut,više od pola šumovit,a ostalo livada, a uz rub terena bujao je potočić sa vrbama po cijeloj dužini.

Dok sam skupljala dokumentaciju za azil, donacije i sve što uz legalnu gradnju takovog projekata ide, mislila sam samo na moju malenu, ..što bi ona htjela , kako bi ona to voljela. Ponekad od suza nisam vidjela što radim ali sam po osjećajima znala da radim dobro.

Sa druge strane potočića bile su kuće ,nove, ali u oči mi je upala jedna stara sa slamom pokrita , okružena cvijećem moje bake ( kako ja volim nazivati starinsko domaće cvijeće). Na pragu te kuće je na štakama , pogrbljena stajala sva u crnom bakica, a pogled joj je bio uperen prema meni. Mahnula mi je , mahnem i ja…koliko puta smo bili na terenu ,čistili i radili , uvijek je bila i ona na svom dvorištu gledajući prema nama.

Svu dokumentaciju i donaciju sam sredila, pomalo mi se i osmijeh vratio i dan odluke da sa majstorima odemo na teren dogovarat početak radova.

Prema nama ide nepoznati mlađi muškarac , pomalo stidljivog pogleda uperenog u iznošene čizme -zamoli me da dođem u posjetu njegovoj mami. Bio je to sin starice iz trošne, ali uredne kučice.
Uzela sam 3 tegle različitog cvijeća i krenem starici, valjda je usamljena i puna upita o novim susjedima.

Čvrst a umoran stisak ruke, teško pokretljivo tijelo ali ipak sa nekom toplinom i radošću mi je najprije pokazala svoj vrt i cvijeće, te unutrašnjost kuće sa starim ognjištem ,zidovima od blata, pogled na krevete prekrivene bijelom posteljinom bio je očaravajući . Ručno izvezeni i kačkani stolnjaci i tabletići svih veličina, krasili su po kući namještaj star sto godina ili više, a na stolu glinena vaza puna cvijeća iz vrta. Kad je dobila odgovore na pitanja što ćemo gradit i radit , primila je moju ruku u svoju i laganim koracima me povela ka potoku, odjednom stala i pita vidim li ono drvo, ono koje ima porezane sve niže grane i kaže mi… prije dvije godine na tom drvetu objesio mi se sin, a idući dan na isti način objesio se i muž. Na onom drugom stablu objesila se (pokazala je prema susjedovoj kući) 23g stara djevojka zbog ljubavi.
Okrenula sam se prema starici , primijetila njenog sina kako nas promatra i jednostavno ju zagrlila…nisam znala što bi, riječi ne pomažu , zapravo mislim da sam trenutno izgubila glas i osjećaj stvarnosti i realnosti.

Stojimo neko vrijeme šutke, sa suzama na licu gledajući prema šumi , film se zavrti unatrag, svi moji planovi kako na najljubavniji i radostan način čuvati i njegovati uspomenu na mog crnog anđelčića pomućeni su, ali sam se istog trena sjetila - napravit ću Park anđela…bit će to park svih nas za susrete u uspomenama sa našim anđelima.

Da skratim……promjena dokumentacije , sastanci , zahvaljivanje donatorima koji su na moje veliko iznenađenje ostali u projektu. Zasadila sam rododendrone , azaleje, ciklame , visibabe, uz vrbe crvene ruže penjačice, uz putiće kroz šumu posadila sam stotine tratinčica, ispod drveća klupice, a na kraju šume hranilišta za divlje svinje , srnčad, zečeve, ukratko - za sve i svakog ponešto, pravi mali raj.

Otvorenje je na sveukupno zadovoljstvo tog prigradskog Parka anđela bilo jednostavno i svi posjetioci su dobili tratinčicu i bacili je u potočić koji se izgubi ispod ceste i nosi cvijeće u nepoznato.
Život ide dalje, brisanjem suza pomažemo ublažiti bol, pa i ja, i ova starica ……

…i tako jednog dana nestane moj muž, tražimo ga 7 dana , osmi dan nađe ga naš sin naslonjenog na jedan panj, usnulog u Parku anđela i opet --brisanjem suza pokušavamo ublažiti bol… ako bi suze mogle probuditi naše najmilije - groblja ne bi postojala, ja sigurno ne bi imala razlog napraviti Park anđela.

( Poanta?) Meni je groblje opomena kako prokleto kratak je Život i ZATO ga volim živjeti i slaviti (za 3 dana ću - tada mi je rođendan) !

E da …razmišljam tipkajući kako bi bilo lijepo tipkati sa ljudima koji ne bi pokušavali nametnuti svoje mišljenje drugima i kontrolirati ih i još --
----kako bi bilo lijepo informaciju koju imam/o podvrgnuti kritičkoj analizi sa onima, koji dijele saznanja sa drugima,ali bez omalažavanja , podcjenjivanja, da razmišljaju nezavisno, cijene individualno slobodu i kreativnost pa da preuzmu odgovornost za samoga sebe –na samoga sebe.

I dok ja malo opterećujem mozgiče i čitam blog, primjećujem promjene od početka Iskrice……….a nikako da se prilagodim. Možda sam malo cinična? , sarkastična?( glupa nisam, dokazivanje ovdje nepotrebno:-))

ALI imam pravo biti nezadovoljna i to napisati

Razmišljam malo o onima koje znam i koje ne znam , razmišljam o ljudima(!?) gdje su stali, na kojoj stepenici saznanja i znanja o životu… ………da dug je to put i nepredvidljiv.

GRO.......ajd da čitam neš o snovima ! jel te škakljalo što , jel si bio nemiran?
To sam te ja znaš , nisam mogla spavati pa sam se ušuljala i škakljala te:-))))))

An , i ti kao da si posjetu imala ha? inštruktora :-))) raznježena se probudila hehehe škrtice;-)

Y10, ma zavolit ćeš drugu , čeka te već tamo negdje iza čoška ajd proviri malo iza svoje kože... i molim te dodaj mi šečera , ne mogu kavu bez šećera;-)....

Molu,,,, dušica nježna, ti bi već stiskača ha? Evo ja več mrdam guzom:-)))

I tako vam ja svima dragi moji blogeri želim lijepu nedelju.Ja sam se već naradila i nikako vam nemogu poželit dobro jutro-- jer meni je dan:-))
Umjesto da skakućem iz blogiča na blogić ko vjeverca ja vas odadavde pozdravljam , a kaj mogu , sva sam vražja već na početku dana a ko zna što će još bit:-)))))))

eeee, sada sam zaslužila kavu u miru popit onda idem dalje:-)

( An, da me ne držiš dugo za riječ):-)))

Ovu priču sam jednom (pretprošle godine)već napisala u mom klubu ,…ali …lijep doživljaj i neka opet bude na blogu.

Ako se mislima vratim u godine gdje sam sve živjela … Hm..zbilo se to na visini od 1119 m, u nekom planinarskom domu živjela sam sa obitelji, a bili su tu još i Gujdek (svinja), Cera ( pas ),mace, papige , Bambi(srna), one ukrasne male kokice i pijetao. Imala sam i akvarij, ali ribice nisu mogle sa nama u šetnju po obližnjim livadama punim borovica , šumskih jagodica i malina. Svinju smo kupili da ju hranimo sa ostacima hrane, ali je najviše zavoljela palačinke sa čokoladom, bez mačaka ne mogu biti,kokice su slatke kao da osjećaju ko ih voli, a tko ne, Bambiju su greškom lovci ubili mamu pa su ga dali meni, a Cera… Cera je bila umirovljeni graničarski pas…( nebitno za priču).

Bio je prekrasan dan i poslije doručka spremimo se mi kao uvijek za šetnju,Cera meni uz nogu, Gujdek na drugoj strani , Bambiju oko vrata maca visi , kokice i pijetao uz svoj kukuriku, pjevamo svako po svom i idemo prema livadi. Otišla sam bez sina zbog puno medvjeđih jama za koje sam znala, a i da bih mogla opušteno i bez straha šetati, taj smo put išli sami. Desilo se da su nastale nove jame za koje nisam znala i tako sam upala u jednu od njih.

Malo jesam psovala, naravno , životinjice su se uplašile i poredale oko rupe, Cera je tiho cvilila, i nije me željela ostaviti iako sam je slala kući po pomoć , nije se pomaknula. Mrak u rupi , nikakvo korijene od drveća , bez mogućnosti da se popnem i spasim.

Odjednom čujem neko jače šuškanje lišća, ko da grančice pucaju. Počnem dozivati pomoć, u rupi sam , pogledam prema vrhu, kad ono - medvjed! Moje životinjice nisu se makle , okamenjene su i dalje bile na svom mjestu. Pitam ja njega….A što ti hoćeš? Ajde pomogni mi….On stane na zadnje šape , brunda i …ode…..sranje , što ću sada, dok doma skuže da me dugo nema , bit će noć….odjednom opet ista buka, kad ono moj medvjed gura u jamu suho deblo, stane na zadnje šape , životinjice kamene, otvori usta, pokaže zube (nemojte me pitat ako mu je bio potreban zubar) okrene se i ode….ja se isplazim van, osvrćem okolo , životinje urlaju, kad ono nekoliko metra medo se valja po livadi i jede moje borovnice. Legnem i ja , životinje oko mene, napravim si mjesto da ga bolje vidim i na razmaku valjamo se skupa.

Da skratim…..na proljeće idemo mi opet šetati - kad odjednom Cera podigne glavu, a i ostale životinjice osjete nešto ….moj pogled prati njihov i ..ugledam u daljini medvjeda…bio je to moj spasitelj , osjetila sam to…trenutak se gledamo , mašem mu…(hihi) kad ono iza njega mali medo ..i tako sam saznala da je to bila Ona i da je postala majka , pokazala mi svoju bebu . Povaljaju se one , povaljamo mi…i nikada više ih nisam vidjela.

Gujdek je doživio starost i od starosti i umro,,,,Bambi….to je možda razlog za drugu priču AKO …
A i ostale životinjice , kako lijepo kaže Vega , sve su tu samnom negdje, na slikama i u lijepim uspomenama …tragovi ostaju:-)

Što se desi kad se opustiš, raduješ i veseliš stvaranju nekakvog novog života,
odlučiš stvarati i graditi neki kvalitetniji novi život.!?!

Što manje razmišljanja i filozofiranja,dogovaranja i planiranja - to više veselja,radosti i spontanosti.
Ako još navučeš osmjeh i humorom riješavaš probleme - nekako se sve brže i lakše rješava.
Stres i depra postanu bezneznačajni,neznati.

Prošlih 15 dana i ja sam se posvađala sa Zdravljem.Jako smo se posvađali, bila sam crvena - 38,2c
Zdravlje se naljuti pa pozove Bolest ! Da me za kaznu baci u krevet - sa groznicom,
Odlučila sam da se nedam zajebavati, pa sam jučer otišla doktorici tračati Zdravlje i Bolest.
Zaključak je bio da se Klavocinom otjera Bolest i vrati Zdravlje tamo gdje mu je i mjesto.

Vratim ja osmjeh na usta, dušu razveselim, godinice (nekoliko njih) stavim u torbicu,
a neke nosim, neka se zna da su tu negdje, ne trebaju mi sada još i one praviti probleme.
Uzmem ja i Ljubav svoju za rukicu, jer lakše je kad nisi sam, i idemo tako po uzbrdici
a ponekad i nizbrdici prema životu.

Ponekad moramo stati na crveni ili žuti semafor, krenut na zeleno - opreznosti radi jer ne želim biti više jebana...
zapravo hoću, ali sa ljubavlju, pa valjda imam pravo voditi MOJ život i ljubav KAKO JA hoću.

A bolest?
Pa neka umre, baš me briga za nju, baš ama baš baš joj želim da joj što manje ljudi dozvoli da uđe u kuću.
Ima lijeka za nju,ima!

Rano je -a sunce me škakljalo i probudilo:-(
Bit će lijepa radna subota.
Ptičice na žici, mačke se valjaju po zemlji, kokice čuće, znaju da mi treba jaje za kolačić.
More je zeleno kao staklo, nema valova , galeb lijeti ispod plavog neba , oblak daje sliku nekog pasa ili je pingvin.
Sad ću malo kafetisat dok koke nedaju jaje:-))
Baš je fina:-))

Ajme koja poplava ljubavi danas. Ma lijepo je čitati da se tako jako volite ljubiti, a to isto želite i drugima. Ja neću iz inata o „Valentinu nacionale“, ja ću malo o humoru i smijehu koji se suprostavljaju stresu (vidi rime).

Volim se šaliti i smijati jer mi humor služi kao pojas za plivanje rijekom života, a zajedno sa smijehom mi pomažu da budem manje kritična prema drugima. Jasno je da su neki događaji u našim životima potresni i žalosni a neki puni veselja -- a isto tako je po našem izboru hoćemo li imati ili ne osmjeh na licu. Smijehom i humorom slobodnije izražavamo osječaje i budemo spontaniji.

Humor po meni ima veliku ulogu u kreiranju pozitivnije životne perspektive, a ponekad je najvažniji način prevladavanja teških situacija. Smijeh i tjekom najtežih vremena ujedinjava ljude.

Znanstvenici pišu da humor i smijeh jačaju imunološke sposobnosti našeg organizma, a stres ga slabi. Čitala sam da u bolnicama na dječjim odjelima organiziraju predstave, pa i posjete klaunova.

Eee, zato dragi moji , ja ću se smijati i crtati smajle kad mi se smije , zapravo ---ne skidam pojas dok plivam...........:-))

Gotovo svaki dan netko pokrene raspravu tko s kim , razlike u godinama ....
Moj prvi brak nema veze sa Iskricom. Bila sam 11g mlađa od muža i živjela kao princeza na zrnu grašaka.Sretna voljena sve do njegove iznenadne smrti.Imala sam sve. (znate jedan mali dio te priče ?!)

Kad sam došla na Iskricu upoznala sam i muško dijete od 33g.( šalim se malo)
Zašto sam mu se dopala, čime sam ga osvojila nemam pojma.Pisao je ovdje na Iskrici, da će me pronaći bilo gdje se sakrila ili živjela.Izbrisala sam se sa Iskrice, ali nakon što sam bolje razmislila, ponovo sam se vratila sa ovim nickom, i odlučila se srest sa njim u ZG, razgovarali smo( nemojte sad detaljl pitati, molit ću lijepo) jer me je pozvao da idem sa njim na Havaje.Da, dobro sam napisala - HAVAJE, naravno na njegov trošak, i da bi se samnom oženio.
Poslije mog ubjeđivanja i blablabla ( neću u detalje), lijepo smo se razišli i ..živimo dalje svaj u svom kraju, ja sretno (trudim se biti sretna ) a on ....izgubio se ..nažalost......nadam se i želim mu sreću.
Nikada se nisam pitala kako i sa kim netko živi.
ALI mi je uvijek drago čuti da su ljudi sretni.
Živim svoj život i pustim druge da žive svoj...pa tako želim i svima:-))))

Tek toliko da se zna da koke nisu "kokoši":-)))
Imam ih tri-- Smeđiku, Mazu i Šarkicu. Imena sama po sebi o njima govore. U njihovoj kućici imaju apartman sa odvojenim prostorima za spavanjem, nošenje lijepih velikih jajčeka, hranjenje i šetanje.
Jedva čekaju da im ujutro otvorim izlaz na dvorište,ali iako imaju tako lijep etažni apartman one su odlučile odmarati na kauču u našem dnevnom boravku.Temeljito smo popravili ogradu da se nigdje ne mogu provući ali su pronašle izlaz letenjem preko krova. Naravno sad imaju mrežu i sa nebeske strane.
Poanta ..... nemojte misliti da su kokoši glupe:-)))

Ružne...uvredljive...tužne...u životu kao kamen bačene na čovjeka, nepromišljene ili namjerne u doba kada crno gledanje prema drugima postaje sve jače, a ljubav i vjernost su svakim danom sve slabije sile. Kao što je u životu jezik brži od misli i ovdje često prsti brže tipkaju nego što mozak može slijediti, a srce još dalje zaostaje. Iz riječi se čita osobnost pisca koji se traži tamo gdje bi samog sebe želio nači. Ponekad je dovoljna jedna riječ da se nekoga proglasi mudrim, a ne treba ih ništa više da bi netko bio nazvan budalom. Riječi bi trebalo zauzdati, jer kada ih jednom izgovorimo i pustimo – one vladaju nama, a neizgovorene su još u našoj vlasti.

U našem životu snaga riječi je neizmjerna.
One nam mogu sagraditi budućnost svijetlu kao kristalna palača, ali jedna kriva riječ može biti cigla koja sve to razbije. Same riječi su dovoljne da oblikuju našu stvarnost i okrijepe naša uvjerenja.

Zar postoji svjetiljka koja svijetli samo dobrima, a loše drži u mraku? Ili ruža ( moram dodati i malo cvijeća, znate da ga obožavam) koja za jedne miriše, a za druge ima samo trnje?

Neki vide stvari kakve jesu i pitaju se ZAŠTO DA?, a ja sanjam o stvarima koje se još nisu desile i kažem – ZAŠTO NE?
Zar se nije bolje kretati kroz život sa vjerom, nadom i ljubavlju koje su kao tri stabla iz kojih rastu grane i grančice, a na njima cvjetovi, lišće, pa bude i plodova?!
Vrsta riječi koje koristimo oblikuje nas i naš život, pa kada ojačamo i pobijedimo na jednom području života, shvatit ćemo da ni druga područja nisu nesavladiva i vidjeti u sebi jednu sadnicu iz koje izrasta prekrasno drvo sa dubokim korjenima u zemlji, a sadnica se zove življenje.

Naš život je kazalište u koje smo ušli usred predstave, a isto tako i izlazimo. Predstava je puna čuda, a počinje sa za nas največim – našim rođenjem, i zato je važno zadržati to malo dijete u sebi kojemu je dovoljno čudesno i nebo iznad njega i sunce oko njega. Vrijedno je udisati život i pri tom uživati, jer mnogi ljepotu toga uvide tek kada se prehlade i imaju začepljen nosić.
Ma da, ne treba se ljudima podsmjehivati, sa njima se treba smijati i osmjeh drugima darivati, jer sa osmjehom je i naše lice ljepše.

Bilo bi bolje kada bi djela pričala o čovjekovoj pameti, a riječi o njegovom znanju, jer se ponekad ni sa šećerom ni sa medom ne mogu progutati ružne riječi. Čovjek u riječima skriva ponos, a budući da ih je lakše zadržati nego vratiti, ponekad je bolje šutjeti. A sa lijepom riječi i dim ima težinu:-))

Imam 5 godina, od toga 3 godine živim kod biserne. Moj posao je održavanje reda među nama mačkama u našem domu,što znači da radim kao policajka i nepotkupljiva sam.

Zanimljivo !!
Aktualno??

Ljutnja može biti kontrolirana i nekontrolirana.Dok osobe koje spadaju u prvu skupinu znaju reći što ih muči, izraziti svoj stav i držati kontrolu nad svojim ponašanjem, mislima i riječima, nekontrolirana ljutnja je stanje u kojem osoba ne vlada vlastitim emocijama, sklona je vrijeđanju i agresiji, gubi nadzor nad ponašanjem.
Izražavanje ljutnje često nije društveno prihvaćenom, pa kod odraslih ljudi može biti uzrok komunikacijskim problemima osobe ne samo osobe s drugima, nego i sa samom sobom, što znači da bi trebalo razviti nov, bolji model ponašanja.

U zadnje vreme često se na weblogu spominjaju vrane, pa sam odučila i ja nešto o tim pticama. U filmovima simboliziraju smrt, a i vještice ih drže na ramenu. Te crne ptice žive i na smetištu gdje jedu smeće i čiste prirodu,pa su tako ekološki osviještene ptice.. Volim te životinje (a koje ne?)

Oduvjek sam voljela skitati po prirodi. Družila sam se sa četiri sestre koje su živjele u predgrađu, u maloj, slatkoj kućici sa velikim dvorištem pored šume. Često sam odlazila k njima jer sam voljela prirodu, a one su sa godinama sve više težile izlasku u grad.I tako me mama tih cura zamoli da joj ostanem praviti društvo. Znala je ona da me treba spasiti nagovaranju cura da odem sa njima i da više volim odlazak u polje.

Livada sa bjelim ivančicama i divljim karanfilima šarenih boja, crveni makovi oko velikog oraha, trešnje , polje sa mrkvom , karfiolom, mahunama i kukuruzište, sve je to meni bilo zanimlivije nego plesanje i druženje sa dečkima, ipak sam bila najmlađa.

Na orahu u blizini kuće stajalo je nekoliko vrana koje su znatiželjno promatrale moj dolazak. Nisu se uplašile, možda zbog moje duge crne haljine i duge crne kose do pojasa, šiške i moje skoro posve crne oči činile su me njima dovoljno sličnom. Nakon našeg prvog susreta koji je tako mirno prošao, nastavile smo se družiti gotovo svaki dan nakon škole. Uvijek kad sam došla bilo ih desetak, nakon što bih sjela na jedno improviziranu klupicu čulo se kra-kra i doletjelo bi ih pedeset – stotinu, mnogo...nemam pojma jer mi ih nije nikada uspjelo prebrojat . Ustala sam , one se spuste na zemlju i krenemo mi u šetnju po livadi punoj prekrasnog samoniklog cviječa, noseći vrečicu kruha kojeg nikada nije bilo dovoljno, pa bi prije mog povratka kući za rastanak još malo posjedile ispod oraha. Nosila sam jastučiće jer su mi obavezno slijetale na ramena. Mnogo ih je ostalo dolje, a nekoliko bi ih odletjelo na stablo i bacalo orahe iz visine na jednu stijenu i kada bi ga uspjele razbiti polako su ih ove donje zobale, a zatim bi se zamjenile. Drugi ljudi im se nisu tako mogli približiti, one bi ih ili napale, ili bi pobjegle. Štitile su one mene , aha.

Pored oraha je pokušavao rasti i kukuruz, ali uz tolike vrane mu nije baš uspjevalo. Mama od tih sestara se nije na vrane ljutila, naprotiv – bila je zapanjena njihovom vještinom sa orasima, ali nakon dvije godine kukuruz se više nije sadio.

Najdomljiviji je bio prizor zimi ..svuda oko mene bijeli snjeg, ja sam voljela odjenuti crni kaput i sa svojom kosom i tim vranama prizor je valjda bio nevjerovatan za oči, pogotovo kad su znale da odlazim kući , sjele bi na žicu , nebo plavo , zalazak sunca , a što da vam pišem više bilo mi je prelijepo .....

družile smo se tako osam godina:-))