sve je pod kontrolom, sad sam ja tu

A da se pozdravimo? Da barem to odradimo? Sada...kada je sve što trebalo biti izrečeno otišlo negdje s tobom, daleko...
Ali ne dovoljno daleko da ne kanaliziram sada i svoju i tvoju tugu, i sve prešućeno i svo pospremanje koje ti radim da tamo negdje gdje si spokojan znaš da sam preuzela brigu o miru koji ti je trebao.
Pa doviđenja dragi...jer nema zbogom, život nas iz života u život plete uzorcima koje ne mogu biti ništa više nego dio nečeg puno većeg od tebe, mene, nas...
Ili ipak ne, ako te pustim da li će to značiti da nisi postojao...da li će to biti izdaja? Izdaja obećanja koje nisam ja prekršila, a u njemu sam se našla...
A znaš me lajavicu, pričam ti cijelo vrijeme...o svemu što se dešava, ne više preko telefona, ne više uživo, ali stalno u mislima...
I znam da se ponekad od nekud smiješ, kad ti u ljutnji govorim da si moja budaletina...jer si od starta znao da kod mene ljutnja ne postoji...
A znaš, ljuta sam ipak...ljuta što te život ne opskrbi priručnicima i detaljnim koracima već ti samo servira uglavnom hladna i neukusna jela, koja žvaćeš i žvačeš sve dok ti ne pozlije.
Nisam više ista...nikad više neću biti ono što sam bila...bit cu možda puno bolja, a možda puno gora. Težim ovom prvom. Ali opet mogu samo težiti, kockice do jedne granice mogu posložiti, ostalo će odraditi ta nit koja postoji, ali se sakriva. Ta nit koja mi je ipak dala da te zadnje korake napravim s tobom...na tome ti hvala...na tom povjerenju ti hvala.
Mislim da u ovom vremenu nedostaje anđela...zato si otišao...ajd pripazi da ne kiksam prečesto.
I da...znaš, jel tako? To znaš je vjeruj mi značilo puno više od bilo kojeg izrečenog volim te.
Link

Znaš, kažu da je ljutnja sastavni dio žalovanja. Uz krivnju, uz tugu, uz šok, uz nijekanje i sve ostale sestre.
I ljuta sam. Ili tužna. Ili oboje.
Najviše zbog jednog obećanja, a obećanja se ne krše...neću ti nikada pustiti ruku.
A jedino što je ostalo za što se mogu uloviti je hladni mramor hladne ploče tvoga groba.
I palim ti svijeće. O ničem drugom ne brinem već samo o tome.
A to nije bio dogovor. Nije. Zašto si ga prekršio?
A onda ide priča o vremenu koje liječi rane. O vremenu koje će biti bolje. O vremenu koje čini svoje.
Koje vrijeme? Koje to vrijeme vraća ljude u život? Koje to vrijeme vraća snove?

Znaš, ponekad se bojim da sam preranjiva za tu igru vukova, pa ti pružim vrat i nadam se da nećeš poslušati instinkt čopora. I tad začujem zvuk kapljica kiše na uzalud svježe opranim ulicama. Lomit ću sama sebe kako bi mi bilo lakše i kako bi to poslije sama sa sobom razriješila u nekom dvoboju samoprijekora. I optužit ću se za sve fantazije koje sam tankim potezom lošeg tuša iscrtala po bedrima. Kako ne bih zavrištala što sam te među njih primila.
Poklanjam ti sve uzaludne nade. Poklanjam ti i par dodatnih bonusa da me dokrajčiš. Samo potpuno slomljena mogu opet krenut do vrha. Tamo gdje nema mjesta za lažna nadanja. I ne, ne dam da mi sad opet zapečatiš usne nečim puno smrtonosnijim od poljupca. Okusom zaborava. Ako sve zaboravim bit će to kao da nikad nisam ni postojala.
Neprilična sam. Potpuno neprilična u svojim ulozima. Prokockala sam ambiciju. Srušila cijene svega onog što sam ti oduzela, nekad jako skupog ramena, nekad poprilično uznemirujućeg otetog uzdaha. Voljela sam otimati ti taj krik, ne puštajući te da se pomakneš. Čvrsto zarobljen duboko, tamo gdje postoji samo predaja. Tamo gdje započinje svijet koji sam ti poklonila.

samo daj, daj, daj
nemam više.
nemam ni za sebe.
ni vremena, ni strpljenja, ni razumijevanja.
imam potrebu.
reci: daj da ju zadovoljim.

1. veće su šanse za sex ako ga uopće ne spomeneš u dopisivanju nego u slučaju da svaka poruka na to aludira...
2. nisam nikog tu došla zabavljat

U profilima muškaraca koji pređu određene godine je prisutna tendencija da istaknu kako izgledaju mladoliko.
I onda ti pošalju sliku, i da, bilo bi mladoliko da imaju 20 godina više no što imaju.
Opet ponavljam, ne računaju se komplimenti koje dijele mame, strine, sestrične i ostala ženska rodbina.

Srdačan pozdrav.

A ponekad zivot zavrti igru flipera.
Pa te baca s jedne strane na drugu.
Dok se svjetla grada natječu sa mjesecom.
Pun je noćas.
Pun je obećanja.
Obećanja vjernosti koja više ne stižu pismima. Poput pogrešnih pečata.
Pun je drhtanja.
Drhtanja koja nevoljko i nesvjesno krademo strancima. Poput olovnih utega.
Pun je kajanja.
Kajanja koja se skrivaju u sjenama propupalih krošanja. Poput tajnih ljubavnika.
Pun je beskraja.
Beskraja koji krije sva lutanja. Poput vjernog kompasa.
Možda sam te noćas pustila.
Da pređeš oprezno mojim propustima.
Da me lomiš neutaživo svojim bježanjima.
Da me kradeš drsko tuđim očima.
Možda sam te noćas odgurnula.
Dok se boriš sa mojim skrivenim pretincima.
Dok se boriš sa svojim lažnim prokletstvima..
Dok se boriš sa tuđim osudama.
Ako smo se rastali, onda mi treba tišina.
Neka glasna, koja se prostire beskrajem.
Koja zove na oprost svih objeda.
Da te pokopam dok još vrijedi presuda.

Stavim tak ponekad neke ljude u VIP grupu, pa si mislim kak se budem javila.
Pa se ne javim, ili se ne ulovimo, ili se jave oni pa napišu nešto tako glupo da nema smisla da odgovaram.
I onda sve pobrišem.
Pa si mislim kak neke ljude nisam možda trebala pobrisat, jer ajd, ok su mi, pa sto da ne...?
E te ... me muče.

Dakle, lampica za airbag svijetli, opravdano, jer jedan airbag nedostaje.
No, zbog te glupe lampice koja svijetli, ne bum tehnički prošla.
Kak da to čudo isključim? A da pritom naravno to ne uključuje ubacivanje novog airbaga.

Ako nema nekog pametnog rješenja, onda može i veza za tehnički :P

Eh da, zaboravih. Obzirom da sam još za nagradu dobila 30% malusa, koje su šanse da to neko osiguranje zaboravi? :D

Ponekad ne treba sva grlenost svijeta da oviješ tišinu koja ti je potrebna.
A tišina se propinje nekakvim zluradim kopitima i lomi pokoji cvijet jasmina.
Kojeg sam u kosu stavila, ili jednostavno tamo pronašla.
Znaš parafrazirat, znaš lažirat, znaš manipulirat.
I sve to jednom kratkom rečenicom iza koje se sakriješ kad je sve neizrečeno odzvonilo.
Užurbanim ulicama, pripitomljenim livadama, uzdrhtalim potocima, oslikanim noćima.
A stisneš onda jako te moje bokove, kao da znaš da će možda otići daleko od tebe.
Jer se još nije poklopila ona kazaljka koja broji samo osmjehe.
I pristaje mi krivnja poput zlatne cipelice, prije ponoći, prije nemoći.
I pristaje mi i žudnja poput baršunaste podvezice, prije dodira, prije nemira.
Kad si okrenemo leđa, kao da nas dijeli samo uzdah. Pomirenja? Olakšanja? Preobraženja?
Jer jedno uz drugo kada stanemo poput olinjalih zvijeri si ližemo rane.
Svih oltara na kojima smo gorjeli, svih lomača na kojima smo se rađali, svih križeva na koje smo se razapinjali.
Možemo si samo darovati rođenje i smrt, sve ostalo ćemo pokupiti negdje uz put.
Na stanicama koje je promet zaboravio, na pristaništima na kojima nam nitko neće mahati, na peronima koji su već odavno u korov zarasli.
Kada nekim čudom uberemo posljednji list bršljana, shvatit ćemo da je otrovan, a tada će već biti prekasno da se liječimo.
Ako noćas odem, bojim se da ćemo sve to propustiti.

kažu da je menopauza vrag, a sto je tek onda ovo poslije menopauze.

- nisam se hvala Bogu udala, da jesam sad bi valjda pisalo "ne tako sretan brak"
- nemam sad 30 kg viška u odnosu na ono vrijeme kad je kao bila udaja
- još uvijek me hoće pa se ne moram tješit kak me netko nekad htio
- da imam kojim slučajem sliku sve bi babe bile ljubomorne jer bi na njoj bila s nekim zgodnim ženikom
- i sigurno bi i kum bio zgodan, neka rezerve
- i tak

Često vidim tak po profilima, molim da mi se ne javljaju ovakve, onakve, zauzete, ne zauzete, debele, mršave, obrijane, neobrijane...
I sad se pitam...što se fakat nekim muškarcima žene tu prve jave? Što su im inboxi tak pretrpani?
Ne, ne provociram, sam pitam.

dakle, od danas, pa na tjedan dana sam na RASPUSTU, i mislim da sukladno tome mogu opravdano reći da sam raspuštenica.

to je uglavnom to što sam htjela reći. barem za sada.

nego, pred neko vrijeme su tu tražili radi neke tv emisije kao parove koje su se tu upoznali...no krasno, upoznali se tu i ostali tu :)
ali nisam to htjela u biti reći, već kako mi je pomalo smiješno što tako često se povlači kako su se ljudi upoznali prek neta i bla bla bla...a koliko se često ljudi baš radi tog upoznavanja prek neta rastaju?!?!

jednom net ovisnik, uvijek net ovisnik
i trava je nekako uvijek zelenija kod susjeda
i od boljeg uvijek može bolje
prokleti smo