sve je pod kontrolom, sad sam ja tu

Slijedeće godine želim da mi Sv. Nikola donese Svetog Nikolu. I da mi onda taj Sveti Nikola nosi poklone svaki dan.

Tak nekak.

Kad si pustiš neke stare stvari možda uistinu sve ode kvragu.
Danas bih platila da mi netko piše misli.
Da me otvori kao slikovnicu i ispuni.
Da, upravo tako.
Da poveže sve one točkice.
U neku princezu možda.
U izgubljenu sjenu.
U jedinu ženu.
Bacili smo te neke oblutke u različita jezera.
Nije se mreškanje sudarilo.
Ti na nekoj strani nekog kreveta, ja na možda istoj strani, nekog drugog kreveta.
Proveli smo noć na istom mjestu, u različitim dimenzijama.
Ako postoje ti svjetovi koji se isprepliću s našima.
Da sam miš imala bih cvijet lopoča za kišobran. Sigurno.
Da sam od marcipana, bila bih ukras na voćnoj torti. Uistinu.
Da sam tvoja, ne bih bila svoja. Očito.
Jednom će možda doći i posveta.
Izvezena na rubu jastučnice.
Da na nju nasloniš obraze.

ima netko tko bi sutra umjesto mene čekao u redu u T-comu? Zagreb i bliža okolica.

Ako netko na području Folke voli čistit snijeg, danas sam skroz raspoložena da ga razveselim!
Dobro, može biti i iz nekog drugog kvarta, a da voli čistit snijeg.
Kad bolje razmislim, ne mora ni voljet čistit snijeg, ali može recimo pretrpjeti pa ga očistit.
Nemojte reći da nisam obazriva.

Iskreno, ne znam koliko ću imat strpljenja tipkati.
Ne znam ni da li ću seks poslije spomenuti, pa evo ga sad spominjem.
Tako kad sjedneš i misliš da imaš toliko misli da bi mogao 6 svezaka enciklopedije napisati, a na kraju uspiješ iscijediti par linija koje bi stale na svaku vizitku.
Možda bih si morala neku vizitku napraviti. Neku koja će sadržavati sve samo ne ono što se inače na njima nalazi. Kvragu i ime, prezime i ostale tehnikalije.
Neku vizitku...neku koja kad ju netko primi će se uvijek iznova poželjet javiti. Jer će imati osjećaj da je samo njemu posvećena.
Znam da kad bih malo o tome razmislila, sigurno bih ju nekak složila. No...da li stvarno ima potrebe da se neke osobe uvijek iznova javljaju? Neke s kojima si se rastao već previše puta. Neke koje te nose oko srca, ali nikako da te stave u srce.
Uglavnom toliko o tome jer uopće nisam mislila o vizitkama pisati.
ideja je bila neka povezana lirika, a sve mi se čini da ću završiti sa zbrčkanom prozom.
A znam bit lirična, kad nekim ljudima objašnjavam kako se osjećam. Ili bolje rečeno, kad sebi i drugima to objašnjavam.
Pobornik sam misli, ali samo ono izgovoreno se računa.
Kad pustim misao preko usta ona postane stvarnost. I ponekad me prepadne kad čujem svoje misli. Ili se posramim. Ili se iznenadim. Ili se pravim da to nisam mislila. A jesam. Da nisam ne bih to izgovorila.
Nekoć je tuga za mene znala pisati. Sad se pitam da li je tuga nestala ili možda samo više nema riječi.
Znam da sam umorna. Umorna od slušanja uvijek istih priča. Ak me netko iznenadi platim u naturi (eto ipak sam uspjela opet seks spomenuti).
Banaliziram. Ali mi se čini da je to jedini jezik kojeg svi razumiju. A oni koji razumiju ono što je iza njega, e oni me mogu iznenaditi. Svaki dan.
Toplim mlijekom, recimo. Navečer. Kad dođem doma umorna.
Moram se sad osvrnuti na muškarce u brakovima. Hajde da raščistimo jednu stvar jednom zauvijek. Mene ne zanimaju razlozi i izmotavanja zašto ste još uvijek u braku. Stvarno mi ništa što mi ispričate ne čini razliku u krajnjoj slici. A krajnja slika je ta da sam ja slobodna, i kao takva imam svo pravo ovog svijeta očekivati da i druga strana bude slobodna. I to je sve. Ok, i taj dio sam pokrila.
Eto, znala sam. Nestala mi volja za pisanjem.

mislim da je vrijeme da se zaljubim
ove jeseni
da me oboja u žuto, ili narančasto, ili crveno.

ne, nisam uopće imala namjeru još jednu tetovažu staviti, rekoh 2 dosta...a onda se ta riječ zavukla u uho, i štipala me par dana za zapešće..."ono božansko u meni klanja se božanskom u tebi"....jedna riječ i jedna cijela filozofija...
utkala sam ju u svoju kožu ipak...kao podsjetnik, na tebe, na jedno staro i jedno novo vrijeme, na jedan događaj koji me trajno obilježio...uz pouku da ljubav mora, jednostavno mora na kraju pobjediti...

Zamislim ponekad taj život bez tebe. I nema ga. A živim ga.
Zamislim ponekad noć bez tebe. A živim ju. I ima je. Življa od mene. Ona možda živi za mene.
Onda kad se napokon sklonim u san na nekoliko trenutaka.
Gušim se umorom, od kojeg tijelo sad već polaka stradava. Ali misao ne odmara.
Radim odmak, a onda me sve opet sustigne.
40 dana. Toliko kažu duša ostane na zemlji. Toliko dana čisti za sobom i sprema put za dalje.
I prošlo je tih 40 dana. A još nisam izašla iz pustinje.
Umrlo je s tobom puno toga. I zakopala sam s tobom puno više no što sam imala.
Taknuo me svaki prokleto bolni trenutak svih tih procedura. Ali baš ničega me se nije poštedjelo.
Ni praznih kutija tableta, ni tvoje odjeće u mom ormaru, ni sudskog vještaka, ni mrtvozornika, ni odijela u koje su te obukli.
Ni bijelih ruža i grumena zemlje.
Ni tvog imena sa oltara.
Ni šoka i nevjerice kada svaki puta iznova shvatim da baš nikad više neće stići tvoja poruka.
I ne znam da li ti se jadam. Ne znam da li sam uopće još uvijek svijesna da to više nisam ja.
Malo je stvari koje mijenjaju svijet. Malo je stvari koje te u roku jednog dana odvedu na sasvim drugi put.
I gledam smjerove.
I dajem si vremena za razmišljanje.
A na koju stranu da krenem bez tebe? A ipak cijelo vrijeme s tobom.
Kako samom sebi objasniti da si pokopao jedan dio srca zauvijek? Da ga jednostavno više nemaš.
Znaš anđele, sada te tako mogu zvati kad znam da si to stvarno i postao...sve je nekako drugačije.
U svemu fali tvoj osmijeh.
I znam da nekamo moram, ne znam kamo, ne znam kako ću tamo stići, ni kada, ni što će tamo biti.

Link

Znaš ljubavi, i bio si....šteta samo što ti to nisi vidio...
I da, da je neko drugo vrijeme, da su neki drugi ljudi, da je neki drugi svijet....
Neću ti pričati o biljegu koji je ostao.
Neću ti pričati o tome kako se sada osjećam kad sam saznala da ležiš mrtav dok sam te panično tražila.
Neću ti pričati o ničem lošem.
Sve je to ništa naspram onog što si nosio, a s nikim nisi podjelio.
Reći ću ti samo kako je život neopisiva čarolija.
U svim nijansama, i najljepšim i najgorim.
Kako nas je spojio opet nakon 20 godina.
Na kratko, na čas.
A opet na toliko dugo da jedan dio srca ostavim samo za tebe zauvijek.
Mislila sam da ću možda u životu o puno toga pisati, ali o ovome...pa i nisam baš..
Jedino se ponekad zapitam što dalje? U biti to se cijelo vrijeme pitam.
I ti bi imao odgovor da si tu...znam...pa ako nekako imaš načina...prošapući mi ga...onak kak si samo ti to znao.

Ne, bez tebe Zagreb više nije isti...a voljela sam ga...doduše ne kao tebe...
Ako odlučim, od njega će mi se biti puno lakše rastati...
Link

Na tren onak pomisliš da je korak napravljen, mali, ali ogromni u odnosu na sve ostalo što te okružuje.
A onda u slijedećem trenu skužiš da si se vratio miljama nazad. Ili da stojiš ma mjestu. Ili da ne stojiš uopće.
Gledam košare, pune cvijeća. one ne bi smjele biti vezane uz tugu.
A tužne su. Tužne su kad kraj njih gore svijeće. Kraj kraj njih piše tvoje ime.
Puca srce od tog imena. Kojeg svaki puta dotaknem, u nadi da ću nekim čudom izmijeniti slova.
Svaki prolaz onom alejom mi je križni put. I svaki put iznova se pitam kako čovjek ne poludi od takvih stvari.
Zašto ne postoji pregrada koju možeš dignuti i jednostavno sve prebrisati.
Nisam skoro pa ništa u životu birala, tu i tamo ajde odjecu, neko jelo, neku knjigu.
Sve ostalo sam jednostavno dobila.
Na onom lijepom, hvala. Ali to se sada pobrisalo.
I brojim korake, svakog dana iznova, korake za koje mislim da su nekamo naprijed. A nisu. I muče me.
Ne znam stajat na mjestu. Osim na jednom. Na onome što rađe zovem tvojim uzglavljem nego nadgrobnim spomenikom.
I danas se možda najjače postavlja pitanje: ZAŠTO NISI NIŠTA NIKOME REKAO?
Ljudski mozak je toliko nedorečena tvorevina, da se jednostavno zapitaš, leži li u svima nama ta neka tanka linija koja jednostavno pukne i nema povratka.
I koja je jedina misao koja te tada vodi u beskonačnost?
Ima li kajanja? Ima li tuge? Ima li ljutnje? Ili samo isključena sklopka...nestala struja.
Bila sam znaš ok, bila sam ok do onog trena kad su ti na misi izgovorili ime...oprosti, tu sam se slomila.
Sve to nije normalno.

Sutra će biti mjesec dana. Kažu ljudi leti vrijeme...o, da, ono leti. A praznina stoji.
I nemoć.
Imala sam osjećaj kad sam sjela da ti imam toliko toga za reći, a u biti se sve svodi na jednu stvar:
voljela bih, svim srcem bih voljela da se toga jutra nismo tako brzo i "rutinski" rastali...onak, pusa, vidimo se za 2 sata...voljela bih da,
voljela bih da si me tog jutra zagrlio i da me nisi pustio...eto, to bih voljela...
Pišem ti, iako cijeli dan s tobom pričam, ali eto, u onim rijetkim trenutcima kad zaspem, da možeš i dalje čitati dok ne pričam s tobom...Jer si prije čitao...Jer možda sad odnekud čitaš.
I palim TV kad ti igra Dinamo, da možda ako si tada kraj mene pogledaš utakmicu...
I grlim noću tvoj jastuk...
I plačem, jer te moram pustiti, jer nemam izbora...jer me se nije pitalo...
Ali jebem mu nije fer....nije fer....
Hajde ljubavi da se mijenjamo...meni se tu bez tebe ne ostaje...

A kako da ti napišem što osjećam?
Kako da se izliječim riječima koje ni meni ne zvuče uvjerljivo.
Nemam niti jednog odgovora. Osim: o da, boli.
Možda čak nemam pitanja. Nema tog "zašto" koje bi formuliralo sve ono što je ostalo nedorečeno.
Kad buket položiš na lijes umjesto da s njim u ruci kažeš "uzimam" nekako nestane slova.
Nestane često i udisanja i izdisanja.
Nestane razuma. Poptuno. I uporno ga dozivaš da te prizove k svijesti. A on ti priča besmislice.
Uvjerava te da je sve to samo ružan san.
I ne budiš se. Štipam se još uvijek s vremena na vrijeme da se probudim. Ali uvijek iznova spoznam da sam budna.
Da sam budna evo sada mjesec dana, a da je osjećaj kao da se sve to desilo upravo sada.
Ne krivim te. Pitam se samo da li sam ja oslobođena sada možda svih obećanja koje smo si dali.
Da li sam ja sada slobodna? Ili će sve što napravim bez tebe biti prevara?
A nisam ja ta koja je zajebala.
Nosim svoju bol, nosim tvoju bol, nosim bol tebi bliskih ljudi, osjetim ju...osjetim tu bol koja mi ne pripada.
Nije moja. Uzmi ju. Uzmi ju sa sobom. Ne mogu hodati okolo s tim nasljeđem.
Opraštam ti. Sve ti opraštam. Teška srca.
Voljeti znači i prihvatiti odluke voljene osobe. Koliko god one nama bile teške.
Da li ti je sada tamo negdje gdje jesi lakše? Ako je tako...sretna sam za tebe.
Ja ti dragi moj, ne mogu sve to sama....

ali sve se više počinjem užasavat ovog svijeta u kojem živim...gdje apatija pobjeđuje empatiju, gdje je pomoć drugome nepoznanica, gdje su prijatelji samo stranci...pa jebem mu sve, ako nismo tu da si međusobno pomažemo kojeg vraga uopće živimo?
neću preživljavat, neću životarit...to ostavljam 99% gubitnika koji su svoj svijet sveli na sebe....ja bih živjela..s drugima, za druge, uz druge...sama sa njima...za sebe...za njih...

Neke stvari nemaju opipljivu vremensku dimenziju, nemaju rok trajanja, nemaju početak ni kraj. Imaju samo posljedice.
Kažu da kad netko ode valja tu energiju prokanalizirati i netko mora to obaviti...i osjetim svoju tugu i neku tugu koja ne pripada meni a očito sam nekim zavjetom ju preuzela....na drugu stranu nosimo mali kofer, a sve ostalo valja pospremiti. Netko to mora napraviti.
I napravit ću. Jer sam obećala. Ne znam kad i ne znam gdje. Inače ne bih to preuzela. Inače ne bih....inače ne bi sve skupa imalo smisla.

I odradit ću to, Ivane, dobro je dok imam snage. Znao si koga odabrati.
Ali znaš i da moj život mora ići dalje...