diavoli ...

ako ti je premalo vidjeti u mojim pogledima,  ako nisam čovjek...
to je zato jer imam sto godina.
sto godina pušim.
sto godina pijem kavu.
sto godina je dugo, a za probaviti imam tebe.
ti si mi došla blizu srca...  u krvi si mi... ne osijećam bol.
iako znam da tvoji prijatelji ne kažu loše, danas sam spreman na borbu.
reći ću svima koliko sam te želio.
ti si mi sve ! ! !
i nisi samo dim... ti si bljesak na nebu vedrom.
ti si dan duge.
volim te stvarno.
oprosti ako je ovo malo...
danas imam sto i jednu godinu...
 

želio sam,
uvijek sam želio rascvijetati te.
više puta sam to napravio pogledom...
nastavio sam, sve dok nisam doživio zadovoljstvo osijećaja...
nastavio sam gledati, milovati ti kosu.
ti bi se davala, stiskala među mojim rukama, u mom zagrljaju,
a ja sam slušao sve veću toplinu tijela, sve bliže meni.
sve je nestalo u trenutku, kao hladovina u danu žege...
a ja sam se nalazio tu, sjedeći i gledajući onu malenu sliku...

potičem riječi i znakove koje mi daješ.
slušam razbijanje valova u obalu i slamam se na ovom nebu prepunom oblaka i zvijezda...

kada ćeš u širini tvog prošlog vremena naći moje sijećanje,
sliku koja je u mom sijećanju izblijedila,
zajaši vatrenog konja želja nemogućih,
preleti rijetke doline tuge i snova,
odapni strijelu smrtonosnu sa prstima što drhte upirući u moje misli.
kada će te tvoja lažna hladnoća napustiti samo za trenutak, i kada ćeš opet biti žito i grožđe i sunce na koži,
gledaj mijesec na nebu pustom iznad tebe,
vidjet ćeš tisuću rijeka koje nikada nećemo preći zajedno.
sjeti se svih zemalja koje smo napustili obučeni u naša sijećanja razbijena, izgubljena, kao jedan golub umirući.
spremi naša sijećanja, natovari na svoja pleća otporna, nosi uvijek sa sobom da ih raspjevana tišina obasijava.
više, više i više, za tanko vrijeme naših malenih života...
 

tuga.
ništa je tužno.
nemam ni društvo jedne sjene.
ne postoji za mene ni dosadna zima, sa svojom dosadnom kišom.
tužno je sijećanje kako je ljubav postavila ove zidine prašine u ogradama začaranim ,
promijenila riječi u snovima životnim među sijećanjima drhtavim .
čitam povijest jedne ljubavi, viđene između rođenja jedne zore i smrti jednog zalaza,
između srca djeteta i sjemena žene.
tužno je vidjeti vjetar što suši moje suze, i sudbinu što sakuplja pepeo ljubavi.
tužno je saznanje da ću u mojoj samotnoj vječnosti čuti samo eho jedne riječi u mojim mislima:
tužno je...
 

mi smo smrtna bića, mi smo bijele mašne snijega.
dozvoljavamo vjetru da nas nosi i zatim padamo u zemlju.
dio smo jednog svijeta u kojem je teško letjeti slobodno.
samo ti uspomene daju taj osijećaj...
ali, uspomene brzo nestaju kao pepeo na vjetru.
tada se zapitaš kako letjeti, i sjetiš se da nije sve izgubljeno...
pogledaj u nebo , ptice što lete krilima, rasle su krilima.
padaš u jedan stari svijet pravljen od osoba kristalnih, crnih kao smola.
kada ćeš biti tamo neće biti jedan san, a ni jedno sijećanje.
sve je srvarnost...
i kada ti narastu krila, tada ćeš poletjeti.
moći ćeš letjeti u carstvu neba, i gledati ćeš s visoka tvoj grob kristalni što grije hladni mjesec...
kada ideš k njemu... zatvori se u grobnicu svijetla, leti s uspomenama.
sjeti se kada si bio s njim, jedini mjesec koji je bio na zemlji , jedino svijetlo što te obasijavalo .
sada kada je on otišao ... leti sa svojom mržnjom u duši , leti... leti... leti... bez mržnje...

upijam svaki dah zraka čistoga ove noći vještica i vraćam riječi gorke...
divim se mjesecu i zvijezdama reflektirajućim u vodi što prinosim ustima.
još sam žedan tvojih ruku, i naivno se gubim u riječima stranim.
to je jedini alibi u mojem nehotičnom izboru za živjeti u snovima.
moje su riječi uzaludne , prolazne želje uspavane, i oči raspjevane.
odbijanje krivudavo na mojim usnama, koje ne rascvijetavaju tvoje...

da sam kojim slučajem poeta 18-og stoljeća, pisao bih poezije tog vremena.
vidio bih boeme u  bulevarima omiljenim.
probao bih pelinkovac, putujući po raju paklenom ulicama glumaca .
utisnuo bih riječ u imenu šeherezade, predstavio bih fascinantnu genialnost kreatora svijetskih kazališta.
da sam kojim slučajem poeta 18-og stoljeća, povjerio bih bogu strašne ljubavi moga života, grčeve žestoke moga srca, radost neizmjernu mojih snova.
volio bih ljepotu i prolaznost, tražeći taštinu između tisuću i dvije poze...
...ali između narcisa i zavijese izgubio bih dušu.
da kojim slučajem nisam poeta 18-og stoljeća, slušao bih njen glas u mraku jedne stijene.
molio bih anđele... sve dok tog dana nebih bio dostojan njene svijetlosti...
 

bistro svijetlo što sam slušao, vibriralo je oko mene, misao nepoznata bila je ispred mene...
on, što je sa zdravom poezijom privlačio moje vjerovanje.
njegovo veliko znanje oca, punilo je intenzivno praznine moje duše.
on, što je pričao i znao, znao je odgovore na pitanja ne moja !!
sjene u noći plavile su sumnjivo na margini svijetla i zraka, a priroda tiha divila se valu ljubavi oblijetajući u zaboravu vremena...
ostao sam ja, istražiti ono što je dobro i pričati mi o ljudima, narodima većim od nas.
moje su molitve bile upučene bogu univerzalnom što je u nama.
bilo je jednostavno razumijeti i prepustiti se egu vječnom, i slatkom zvonu istine prikrivene u nama...
sve je bilo drugačije !
gledaj !!!  i vidi očima mojim...
 

nije samoća što me plaši, već samo praznina koju nalazim u meni.
jedan tunel pun neizvjesnosti, dvojbi o onim neodređenim mračnim glasovima noseći me daleko od svega što sam jednom smatrao ispravnim.
sjećam se trenutaka ljubavi, njenih magija euforičnih.
zadržavam dah za osijetiti miris. vidim boje.
jedna suza klizne i san se razbije.
vrijeme je da ponovno uzmem moj nepoznat put u tunelu gdje se upravo nalazim , jer inače neću pronaći izlaz, slušajući što svijet želi.
odustat ću živjeti sa fantazijom jednog djeteta, što zna davati iluzije moguće.
kao jedan čarobnjak, pričat će mi o jednoj novoj nadi  što se zove san...

prije svega sam volio srce moje majke
visinu mog oca
nicanje jednog cvijeta
boju i veličinu mora
jednu zoru i jedan zalaz
sunce i kišu
beskraj neba
 
prvu zvijezdu u raširenoj svijetlosti sumraka
molitvu i slatku muziku zvona
zatim sam volio TEBE, o moj BOŽE, tebe koja si SVIJETLOST beskrajna... 

ti si san u kojemu hodam, izvor što gasi moju vatrenu žeđ, nada i razoćarenje, radost i bol.
ti si ljubav što obasijava moju dušu, dušu svemira, vatra što me grije, palma ispod koje odmaram.
ti si sunce što suši moju sjetu, vijetar što pušta miris naranče, srce u kojem se vidim, ogledalo u kojem se gledam.
ti si cijeli moj svijet, sklonište gorkih sati, dragulj sati vedelih, perla moje sudbine.
ti si jedro što otkriva magične horizonte, praznik zalaza, zore rasplesane u beskraju, krilo sa kojim letim za dati sreću.
ti si moja bezbrižna mladost.
tvoj glas uzdiže misli neistražene, otvara nebesa bez granica, ispunjava moju samoću, a ja te volim sa dahom i osmijehom, sa pažnjom cijelog mog života !
ti si ljubav što preskače limite zabranjenih običaja i živi na livadi rascvijetanoj, gdje je svaka stabljika jedan san poklonjen pogledom neba.
ti si duša što vibrira na svaki poziv, val što pratim viječno, osmijeh što blista naš korak kao jedna kometa srebrna na horizontu vatrenom.
tvoje ime je čišćenje sretno u zlu opstanka.
ti si moj život, i iznad tebe nema ničega do svijetlosti boga...