mali noćni zapisi

Balada o prolaznosti (Arsen Dedić)

Kad lutali smo svijetom
ko raspršeno sjeme,
govorili smo sebi -
to je za neko vrijeme.

I ne znajući da smo
na izgubljenom brodu,
mi vikali smo: "Kopno!"
dok gledali smo vodu.

Kad ljubili smo kratko
u tuzi kišne noći,
govorili smo za se
da ljubav tek će doći.

Postavljali smo stvari,
al opet ne zadugo.
Za sva smo mjesta rekli -
odredit ćemo drugo.

Kad rađala se sreća
i čekala je slava,
pomišljali smo opet -
to nije ona prava.

Kad prijatelja nema,
a dani idu sporo,
govorili smo za se
da vraćaju se skoro.

Gdje najviše smo dali
dobivali smo manje,
al mislili smo - to je
tek privremeno stanje.

Kad gubili smo život,
govorili smo: "Neka"
i vjerovali čvrsto
da pravi tek nas čeka.

Putovali smo dalje
kad davno već smo stigli.
Tek počeli smo nešto,
a drugo već smo bili.

I ostali smo tako
kraj odlazeće vode,
nerazjašnjeni sasvim
i pomalo van mode.

U započetoj priči,
u ljubavi bez traga,
jer svakoj smo se kući
približili do praga.

U privremenom redu
nekorištenih stvari
ni osjetili nismo
da sami smo, i stari.

Dok vjerovali još smo
da samo put se mijenja,
mi rekli smo si "Zbogom"
govoreć "Do viđenja".

Ehm, dakle, tražim neku simpatičnu curu u Zagrebu koja zna plesati za zajednički odlazak na plesnjake i zajedničko uživanje u čarima plesa...ima li takva? :-)

p.s. mojih godina, ili tu negdje..

Vrijeme je da se događa napokon Čovjek
(a čovjek nije običaj, nego želja, on nije upravitelj, nego prijatelj)
da se događaju njegova težnja i duh
da se događa njegov Izlaz: bratstvo i aktivnost
Vrijeme je da se događa ljubav
da se događa putovanje
da se događa srž
Vrijeme je da se događa nezapretana patnja
da se ne događa umiranje i trajanje i bodrenje
Vrijeme je da more bude gusto i puno tihog sjaja
da obala bude obala, a ne nepolazak
da cvijeće miriše, da obronci budu obronci, a ne položaji,
da ravnice budu ravnice, a ne posjedi
a vode doista pune tokova
Vrijeme je da stanujemo diljem Svijeta
da prigrlimo Zemlju kao mater
da odabiremo vlakove po volji, stanice po trenutku
da promatramo i čujemo svjetla
da slušamo svoju nevezanost i govor koji nitko ne izgovara.
Vrijeme je da stvaramo teške sonete
vrijeme je da pobratimo pravila i ljudskost,
zakone i cjelovitost
Vrijeme je da pobratimo putanje i život

...Ili još vrijeme nije i nikad neće biti


(Milivoj Slaviček)

She can kill with a smile
She can wound with her eyes
She can ruin your faith with her casual lies
And she only reveals what she wants you to see
She hides like a child
But she's always a woman to me

She can lead you to live
She can take you or leave you
She can ask for the truth
But she'll never believe you
And she'll take what you give her as long as it's free
She steals like a thief
But she's always a woman to me

Oh, she takes care of herself
She can wait if she wants
She's ahead of her time
Oh, and she never gives out
And she never gives in
She just changes her mind

She will promise you more
Than the Garden of Eden
Then she'll carelessly cut you
And laugh while you're bleedin'
But she'll bring out the best
And the worst you can be
Blame it all on yourself
Cause she's always a woman to me

She is frequently kind
And she's suddenly cruel
She can do as she pleases
She's nobody's fool
But she can't be convicted
She's earned her degree
And the most she will do
Is throw shadows at you
But she's always a woman to me


(Billy Joel)

Ljubav je kao šah. Svatko može povući prvi potez, a dalje treba znati!

(Zvonimir Berković: Rondo)

al ima i ova:

Ljubav je kao šah. Uvijek neki konj osvoji damu ;-)

Kad sam te vidio bilo mi je jasno,
odaje te nešto, ti ne nosiš sreću,
a znao sam što tražim i da takvu neću.

Kad sam te vidio bilo mi je jasno,
a kad sam te poljubio – već je bilo kasno,
već je bilo kasno.

Kad sam te vidio znao sam što gubim,
ne daju se tako ponos i sloboda,
al’ ne gase tu vatru ni vino ni voda.

Kad sam te vidio znao sam što gubim,
al’ kraj mene si zaspala – kako da te budim,
kako da te budim.

Kad sam te vidio u trenu sam znao
otećeš mi blago, a malo mi dati,
sve što mi je sveto sa tobom će pasti.

Kad sam te vidio u trenu sam znao,
al’ već sam te dodirnuo – već sam život dao,
već sam život dao.

Kad sam te vidio bilo mi je jasno,
pomoći mi neće razum ni iskustvo,
a poslije svega samo nevolja i pustoš.

Kad sam te vidio bilo mi je jasno,
a kad sam te poljubio – već je bilo kasno,
već je bilo kasno.

(Arsen)

Još ovaj put

Još ovaj put ću ti reći laku noć
Jer s novim jutrom
Ni sam ne znam di ću poć
Al ću poć

Još ovu noć ću se molit za tebe
Jer novi dan šta dolazi
Ne donosi nam dobro vrime
Jer ja odlazim

Odlazim kroz šume sjevera
Tu duša mi ne pripada
Moje note i moj svijet
Nisu tu u tvojim grudima
Ne kuca srce ratnika
Šta bi sve za ljubav da

Još ovu noć ću se stisnit kraj tebe
I čekat ću sunce da nas zagrije prid zoru
Jer dugo već te ne ćutim kraj sebe
I vrime je već odavno da završi
Ta štorija o falšoj ljubavi

(Oliver)

Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.

Napisati, na primjer: "Noć je posuta zvijezdama,
trepere modre zvijezde u daljini."

Noćni vjetar kruži nebom i pjeva.

Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Volio sam je, a ponekad je i ona mene voljela.

U noćima kao ova, držao sam je u svom naručju.
Koliko puta sam je ljubio ispod beskrajna neba.

Voljela me, a ponekad i ja sam je volio.
Kako da ne volim njene velike nepomične oči.

Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Misliti da je nemam, osjećati da sam je izgubio.

Slušati noć beskrajnu, još mnogo dužu bez nje.
I stih pada na dušu kao rosa na pašnjak.

Nije važno što je ljubav moja nije sačuvala.
Noć je posuta zvijezdama i ona nije uza me.

To je sve. U daljini netko pjeva. U daljini.
Duša je moja nesretna što ju je izgubila.

Kao da je želi približiti, moj pogled je traži.
Srce je moje traži, a ona nije uza me.

Ista noć u bijelo odijeva ista stabla.
Ni mi, od nekada, nismo više isti.

Više je ne volim, sigurno, ali koliko sam volio!
Moj glas je tražio vjetar da takne njeno uho.

Drugome. Pripast će drugome. Kao prije mojih cjelova.
Njen glas i jasno tijelo. Njene beskrajne oči.

Više je ne volim, zaista, no možda je ipak volim.
Ljubav je tako kratka, a zaborav tako dug.

I jer sam je u noćima poput ove držao u naručju,
duša je moja nesretna što ju je izgubila.

Iako je ovo posljednja bol koju mi zadaje,
i ovo posljednji stihovi koje za nju pišem.



(Pablo Neruda)

Teško te zaboravljam



Sad idem kući iz ovih stopa
da stavim srce pod ključ
Jer krivoj riči u krivo doba
treba joj stati na put

I nije tajna da te štedim
i uv'jek preskačem stih
Iz kog se vidi da ne vrijedi
na tebe računati
iz kog se vidi da ne vrijedi...

Teško te zaboravljam
i kad mi dođe stisnem zube
Istu priču ponavljam
puštam sjećanjima da me kupe
da me kupe
I onda sam tvoj
i sve po starom ostaje