intimno

 
Zagrizi opet te moje gladne usne, zagrli me jako, tako jako da zaboravim disati...Nježno mi šapći, te slatke stvari koje želim..
 
Drhtim u sjećanju na tebe..

pitala si
dali je naša ljubav iluzija
razmišljam
a što da je nema
nestala bi Venecija u magli
i svi naši koraci po njenim kamenim ulicama
nestala bi ljubav u kupeu vlaka koji juri za nama
nestao bi Kras okupan jutarnjim suncem
okusi i spomenici Trsta
slike tvoga brata
večera u autu
nestala bi tama kino dvorana
užasi Apokaliptike
Tigar i snijeg
nestale bi vinske ceste
nestalo bi ljeto
jutra na ribarnici
noći uz plinsko svjetlo
nestala bi ti na ogradi moga doma
nestali bi poljupci i radost susreta
i milovanja
tvoga glasa više nebi bilo
 
draga naša ljubav je najljepše što nam se moglo desiti...

Sa strane života,
to što smo zajedno
nije obična stvar,
nešto samo po sebi jasno.
To je pogodak
u igri za sreću.
Sa strane vječnosti,
ništa drugo
nije se ni moglo dogoditi
 
tako je zapisano...

 
Sve u meni vapi za onim dijelom tebe koji nikada nije bio moj.
I sveposvuda me je puno..i svu me imaš Ti...

prolaze dani
kao vjetar
odnoseći u zaborav
pepeo prošlosti...
 
ostali smo samo ti i ja...

 
Let riječi.... Uznemirenost srca u vremenu što slijedi. Od prvog koraka do prvog razgovora, tražila sam dio onoga što će obojiti snove, odgovoriti na pitanja . U podsmjeh svemu što se gradilo kamen na kamen vjekovima, odnekud, pojavile su se riječi. Toliko sebe sam našla u njima….Umirile su u meni onaj dio, koji me je tjerao dalje. 
Prema tebi, prema  svojem prirodnom pravu biti sretna. Prema ljubavi koja je pred sobom srušila sve svete riječi do sad.  Nova svetinja. Nova  slika mene u životu što je kao vjera koju moram primiti ako želim tebe kraj sebe.
Pišem nešto, tražim te.......trebam...........Točkice….iz ničega.....od riječi....do dodira…i nikad s vremenom zaustavljenih poljubaca.....

dok te čekam
na peronu čežnje
života našeg
sa dva kolosjeka
ispijam kavu u samoći
promatrajući te u mislima
dolaziš
daleka, tajanstvena
 
kriješ svoju bol...

kada dođu
dani umornih krila
tada s tobom
po zemlji hodam
 
čekajući novi let...

 
Ne sjećam se  jesam li ti to rekla prvi put  kad sam te vidjela ili drugi..»Ja sam tebe izmislila!«. »Da, ja ne postojim, izmišljen sam«,  pomalo si uvrijeđeno komentirao. I danas , kad pomislim na te riječi osjetim isto. U životu u kojem sam, kao i svi normalni ljudi, radila samo normalne stvari, živjela, kao i sav normalan svijet, u kojem je moje tijelo bilo zarobljeno,  jedino  su moje misli bile slobodne. Skupljale su dijelove ljepote stvarajući nas...Vrijeme je za novi podvig, iako će opet, normalnim ljudima izgledati, baš nalik na pravo opustošenje. Opet su na površini moje misli. Intenzivne, lijepe, nježne, željne. Vjerujem. Moje misli su potencijal. Ostavruju stvarnost.

 
Ne boj se ljubavi, nekad mjesečarim. Otvorenih očiju, u snu…otvaram prozore, prelazim ograde i zidove. Služim svojem tijelu, sebi. Tada sam ona prava ja. U tamnom zaklonu noći ne mogu me vidjeti normalni ljudi, oni ionako spavaju. Sasvim mi je udobno, toplo i sigurno. Tada se ne pretvaram, ne čestitam rođendane, niti se ne sjetim da je praznik za ljubljene. Tada ne mislim na ništa. Niti na to da li sam sretna. Sretna u svojoj nesreći.
I potpuno sam na sigurnom. Mjesečari su uvijek na sigurnom, jer ne misle na opasnosti. Život je tada jednostavan, moraš se samo popeti do ograde i preskočiti. Ograde očite greške koju moraš samo preskočiti da bi bio slobodan. Većina ljudi to ne napravi. Većinu ne nosi luna...

Voljeti tebe
znači stvarati ljubav
iz trenutka u trenutak
 
...bez predaha

razmišljam o nama
dolascima, odlascima
s tobom, bez tebe
snu, javi
tebi, meni
 
i sve mi se izmješalo u glavi
ali, aparat je popravljen...po našoj mjeri...

 
Toj ljubavi, o kojoj cijelo vrijeme pričam, ne mogu dodati baš ništa. Osim zaključka. Ja u životu ne želim nikoga drugoga. Osim njega. Rado bih dijelila  sve trenutke s njim. Se utapljala u njegovim zagrljajima, budila jutra, ugašala noći , lovila strijele i spremala ih u  staklene flašice...smijala se i vrištala od škakljanja i provela život ispod zatvorenih očiju.Sve...
Sve bih, samo da ne bih u jednom trenutku, vidjela da on nikad nije postojao. 
I kad bi postojalo sto vratiju, ne bih otvorila više ni jedna. I kad bih se mogla spasiti svih okova,  nikad se ne bih odrekla ovih.
Naš svijet, najljepši između svih svjetova u kojem želim živjeti. S nijm. Za uvijek. Ili barem dok bude trajalo u nama ono što nas je zbližilo na početku.  A i tada ću ga čekati. Na našem početku. Uvijek. 
 
 
 

kao cijela vječnost
prolazi
samo jedan dan
govori
koliko znače
zajednički trenuci
 
jedan dan...kao cijela vječnost

Budim se
Tu si pored mene
više nego ikad
Slike vremena bez stvarnosti
Ljubav u željama što gore
Misli kao divlje rijeke
 
nose nas...posvuda