intimno

Još uvijek smo tu. Svojim dahom vrtimo svijet, kako bi se još brže vrtio. Kao prva ljubav si mi, moje tijelo leptirići ne puštaju na miru. Plešemo. Nekad polako, nekad u divljim ritmovima..Nekad  okruženi svjetlima grada, nekad sami i skriveni, goli i bosi...
I dosta nam je čekanja u redu, želimo sve, odmah i sad. I bit ćemo krivi što su se svijetu zanjihala tla, što smo ga na valove pripeli. Što smo namignuli mjesecu neka se skloni u sjenu i pokaže slijed svjetlosti bez granica. Mi, zajedno, nikad više jedno bez drugoga.

ništa me nemože udaljiti od tebe
ni vrijeme ni daljine
korak po korak
na putu sreće
 
zajedno...

zapleteni u ljubav...u svilene mreže riječi, osjećaja...

 
kao tragovi prstiju
na tvome tijelu
dodiri nježni
kao prvi puta
 
još nježniji...

Katkada mislim da se moja željna duša sjeća
neke pređašnje ljubavi, za kojom čezne i žudi
kao da je ova naša vatra samo ugljen
nekog divljeg plamena koji je izgorio
u ranijim postojanjima

Možda sam u prošlim danima bio postigao
ono što sada uvijek uzalud tražim
možda se moja duša s tvojom sastala i stopila
u nekoj velikoj noći koja je odavna
isčezla i umrla

Naidu Sarojini

(1879 - 1949)

da bi se ponovo rodili...

...prolaz kroz nevidljive svijetove nije kao kroz kuhinjska vrata...

..to je moj problem. Kao da se na taj način, želim uvjeriti da je onaj san nešto ne moguće!?
Zato treniram egocentričnost. Rekla je Ines da je to dužnost. I zato se neću ispričavati za svoja stanja.

lomimo se
i spajamo...
 
a htjeli bi
jedno uz drugo
utonuti u san...

Daj mi da predahnem u miru, da tvoju dušu osjetim duboko u sebi. Danas, dok snovi pristaju u smiraj zatvarajuću se u srca jer letjeti više ne mogu.
Ovo je naše vrijeme, ovo su naši dani. Ovaj trenutak više nikad se neće ponoviti. Ovo je prilika da izdržimo zajedno zadnje nalete nevremena koje mora prestati i nestati.

na kraju dana
nakon rada
moje misli
tebi pođu
 
kad ne mogu rukama
grliti ću te mislima...

Dan, kao jučerašnji. Dan u kojem se uopće nema izbora. Dan u kojem, samo tako, obaviješ svoje široke dlanove oko lica, zariješ prste u kosu, i tako, bez pardona, samo lagano nagnem glavu nazad...trenutak u kojem se jednostavno spojiš, bez upozorenja...samo  me primiš, stisneš kao naranču i uzmeš sve što poželiš.
Kojoj ženi se to ne bi sviđalo? Koja žena ne bi željela da je tako jako želiš i to na način kojeg nije moguće sakriti, način koji ne poznaje stid.
Za poljupce sam, tako kaže.
 

u mislima
svijet naše ljubavi
boje erotike
s okusom strasti
 
u tijelu vatra i žudnja...

Nedostaju mi malenkosti. Dodir tvjoih dlanova u jutru. Poljubac na zatvorene oči. Nedostaje mi tijelo, svučeno...obučeno samo u  tvoju nagost.  I ljuljačke od sna ,u noćima gdje nismo željeli zaspati već utonuti..jedno u drugom.

 
Već danas ću te ljubavi, usnama probuditi iz mraka koji te otima od nas. I dok ćeš  onako, muški čuvati sve što znam, nemoj primjetiti kako tijelom određujem pravac za naše nove puteve što ih u meni ostvaruješ svaki put,  kada me učiniš svojom.