moj svijet

Jeste li?ja jesam...
nevjerovatno je koliko to smiruje.Bio sam u parku,sjedio sam,i onak bacio pogled prema gore...i ostao gledati u plavu prazninu čitavih 15min...
Praznina a opet...puna spokoja.
Moram priznat da me čisto plavo nebo s pokojim oblakom najviše smiruje.sam si zamisliš svijet tamo odozgo...i pomisliš:ma jebeš sve te probleme u životu,gle kako su odavde svisoka mali i nebitni...daleki...:)
Ahhhh...divota!:)
 

 
S obronka mirnog,iskonske drevne tišine,
imena zvučnog ˝Gore mojih predaka˝,
poteče plah potok livadom Novih pupoljaka,
kroz šume visoke,put divlje spušta se doline...
 
Milina vode izvorne kratkog je,prekratkog tijeka;
i ubrzo taj potok što biva sve veći,
trnjem i gustim grmljem,skrivena postane rijeka...
 
Ka slivu svome tada uistinu kreće,
na brzacima se mnogim žamorima čujnim ljuti,
i nemir svoj,kad koritom sigurnim obuzda,
u snagu pretvara,jer nevolju veću još sluti...
 
Dotad bila je Učenica,a sad joj Ljubavi života je ime;
njoj slijevaju se pritoci,struje iskustva što donose,
a zadnja pak utječe Ona,Voljena;i upotpunjuje ju time...
 
I tada teče cjelovita,krajolicima i dobima mnogim,
Mjesečevim svjetlom,zvijezdama noćnim mirena,
i toplinom Sunca dana nebeskog grijana,
pljuskom mrskim ponekad,iz bistrine...izmučena.
 
A okuka zadnja,svršetak na litici skriva,
Spokojnu već rijeku da u ponor sad isprati...
 
U slobodnom joj padu tad život sav mine,
prije nego li u moru tom tamnom nestane,
u Moru moje,i tvoje,...sudbine.
 
 

 
Misliš li...
...da život piše samo tužne priče,
tisuću ispunjenih strana,
a samo jednog tužnog dana...?
 
Znaš li...
...zašto se uvijek sve ˝sive˝ duše diče,
svojom,uvijek kratkom,
površno ispisanom zbirkom...?
 
Osjećaš li...
...da ˝sretno˝ tvoje lice,
upoznalo je već suze tuge,
a oči,zavarane nadom,
nevidješe još...sve boje Duge?
 
Sumnjaš li...
...životom  poučena,iscrpljena...,
u sudbu nebrojanih snova,
u bar jedan završetak sretan,
svoje knjige,...svojih stihova?
 
Sanjaš li još?
 
Vjeruješ li...?
 

(ovo je jedna starija pjesma)
 
Eto sjedim....
Pogledom tražim ništavilo oko sebe...
I razmišljam...
 
Misli mi lutaju po sjećanjima...,događajima...,
i zadržavaju se na tim licima...,
svim onim dragim ženskim očima,
što su nekad tiho vladale mojim osjećajima...
 
I ova noć mi odjednom postane duga...
jer u meni se probudi neka...jeziva tuga...,
za onim što smo nekoć proživjeli,...tom ljubavlju opijeni...,
što poput slatke smo putenosti ćutili,...tijelima pripijeni...
 
Razočaran uvijek,kad shvatim,kako teško je zavoljeti,
a tako lako,u jednom trenu,...izgubiti...
Tad se i upitam:˝Da li snage još imam opet preboljeti?˝;
neku novu ljubav što ću si...dozvoliti...
 
No neznam...
Da li vjerovati da srce tako je potrošno?
Da osuđeno je na beskrajno, vječno lutanje;
živjeti uvijek iznova i sumrak...i opet svitanje...?
 
Ako je tome tako...
zašto nas sjećanja bole toliko strašno?
 
I zašto ipak još uvijek vjerujem....?
 
 

kad vam je dosta svega...kad poželite pobjeći od svega i svih...jednostavno se izgubit na par godina i živit samo sa sobom...daleko od ljudi,gradova,obaveza,veza...
kamo bi pošli?ha?kamo bi pobjegli na tih par godina da napunite baterije?da obnovite volju za životom?
moj izbor bi bio neki tropski otočić,sa tropskom kućicom,nekakvi Karibi il neš',bijeli pijesak,zeleno more,vječno lijepo vrijeme,ribe pecat...i puno hlada.:)...ma jeo bi i korijenje,nije bitno,sam da se odmorim od sveg...
a možda i nekakva kućica daleko gore u Alpama,sam da je dobro grijana.:),s kaminom i to...sam tam nebi ribe mogo fatat!što bi jeo bemti?!hm...
 

 
Što mi to radiš?
 
Od ljepote tvoje žeđam,
od riječi tvojih izgubljen sam;
misli na tebe jedino su meni društvo,
a snovi moji ispunjeni tvojim bićem...
 
Svaki dan prolaznog ovog vremena,
trošim na gubljenje u tvojim očima.
 
Svaki trenutak neizbježne dosade ove,
ubijam lakše slatkim mojim željama.
 
I cijeli moj svijet polako postaješ,
kradomice mi obuzimaš razum;
srce moje poput zvijeri izjedaš,
a ja pritom ni jecaj ne ispuštam...
 
...jer bio sam bez tebe samo silueta,
a sada sam nemirno središte oluje...,
...što hita k tvojim smirujućim rukama,
tražeći nespokojno puteni taj zagrljaj.
 
Niti neznaš tko si,
a moj svijet si,riječju i pogledom jednim,
u vatru što žari,jednostavno...zarobila. 
 
 
 

 
Odleti grlice,leti iz srca tog,
na slobodu,prema mjesecu sjajnom,
kroz tamnu noć,bez pravoga kraja,
i nadaj se da do njega ćeš jednom doć,
jer povratka više nema kroz tminu,
do kaveza bivšeg,toplog doma,...srca mog.
zbogom...
 
 

 
Eh...što je jednom sve bilo dobro,
 
što se onda sve činilo lakim,
s ljudima i prijateljima takvim...
 
što je tada bilo lako se igrati,
i cijeli život pred sobom imati...
 
kako je osmijeh mi značio mnogo,
pa svaku sam tugu prekorio strogo.
 
A sada...,sada se uzalud u društvu smijem
Jer malo stvari me čini sretnim,
dok me mnoge brige drže sjetnim...
Al nažalost...naučio sam da ih krijem.
 
No dijete u meni drži me još budnim.
I svaki put kad u meni nešto polome,
taj dječak davni, podsjeti me onome
što svijet je prije...činilo žudnim...
 
Gdje je sad to djetinjstvo moje,
kamo je pobjeglo...U vrijeme koje?
 

 
Ti što letiš...,što se krilima oslanjaš o vjetar,
Što si me jednom na leđima svojim nosila,
i pogledom svojim uvijek me iznova pokosila,
ti...,ti si me sa sebe,tugo...odbacila...
 
I u najtamnije nebo letio sam s tobom,
zar je toliko potrebno bilo reći zbogom...
 
Zar je tako jako zabljesnuo taj grom,
što te otjerao da žudiš neki novi dom...
 
Padao sam tada kroz oblake nemile,
kapi mi ,poput oštrica, tarale oči...
No pao sam na tlo meko poput svile,
I ležao dugo,u tom nemiru...u noći...
 
Al sunce mi ponovo evo obasja lice... 
I probudih se ispod oblaka,plavoga neba,
koje sada posjećuju neke nove ptice,
što kliču da dalje,ipak sreću tražiti treba...
 
Letiš li još uvijek,pegazu moj...
 

 
Probudih se...
pogledah se...
i nevidih ništa...
Tek iskrivljenu sliku s onu stranu ogledala...
 
I pomislih...možda je tamo bolji svijet?
Možda tamo boja pobjeđuje sivu nijansu,
i romantika još ljude ostavlja u transu...
...možda bi tamo bilo sretnih ptica,
što jedna drugoj ne skrivaju lica... 
 
Tko zna?
Ogledala ipak mogu da lažu...
Zar uistinu ovdje nema takvih stvari,
Pa što nitko,baš NITKO,za ljubav ne mari...
 
Dal itko uopće čuje ove moje tihe krike?
kad uzalud radim ovoliko vike...  
Od milijun ljudi,mnogi bez skrovišta...
od milijun čudi...sve sama čudovišta... 
 
Tek jedno lice kao da sluša...
...al i to je neka umorna duša...
 
E moj svijete...