Zapis iz mojega dnevnika i iz života

Organizatori Eurobasketa ko zmija noge su krili ime maskote hrvatskog ogranka te velike športske priredbe (npr. Univerzijada je imala Zagija, a OI u Sarajevu Vučka).

A sad iz dobro obavještenog izvora čujem da su ovaj puta trebale biti čak dvije maskote:

Mrs. i Mr. Piggy.

Samo što je onda navodno s jednog tzv. visokog mjesta došla apsolutna zabrana za tako nešto. Ma kao da su dotični neki izbjeglice odnosno emigranti pa podmuklo razaraju i rastaču naš katolički svjetonazor.

Svašta.

U ponedjeljak mi Sloban (frajer se zapravo zove Slobodan pa smo ga ranije zvali Slobo, ali pošto je malo žešći Hrvat iz Ljubuškog promijenili smo mu naknadno špic name) dao kartu za nekakvo predavanje u utorak u dvorani Vijenčić na Kapitolu. Mislim si: neću ići, opet će tamo biti 90% bivših komunjara, kao onomad kad je najdeblji živi preobraćenik Zdravko Tomac-Tona predstavljao svoju knjigu „Kako sam Titu u Kući cvijeća rekao odlučno ne!“. A onda, na sam dan predavanja, otkazali Dragan, Stojan i Mile naše redovito druženje na Jarunu. I što mi je preostalo nego ipak se uputiti na naprijed narečeno predavanje.

I nisam požalio! Predavač je bio don Ljuba Češerić Krojf (kako sam kasnije čuo: nadaleko poznat katolički sociolog društva), a tema predavanja: „Kuga homoseksualizma u Hrvatskoj i njezina rasprostranjenost po regijama“. Uvodno je don Ljuba svima nama u prepunoj Vijenčić dvorani pojasnio da iako se Sodoma i Gomora istospolne tjelesne ljubavi smatra Globalnim problemom mnogo težim od gladi, globalnog zatopljenja i svih ratova u Povijesti zajedno, njezina rasprostranjenost po pojedinim dijelovima Kugle zemaljske nije uopće ravnomjerna. Pa tako, recimo, u skladu s onom: „Što južnije, ti tužnije“ u pravilu u južnim krajevima ima mnogo više tzv. LGBT osoba (a bolji bi naziv bio, kako kaže don Ljuba: kreatura) nego na sjeveru. Ni u hrvatskim odnosno dohrvatskim krajevima nije drugačije, naime u dalmatinskom zaleđu i Herceg-bosni jedan homoseksualac dolazi na svakih 4,23 muških osoba, dok npr. u Zagorju i Medžimurju ima samo 0,83 homoseksualca na 10 muškaraca.

Razlozi za takvu homoerotsku neravnopravnost, elaborirao je dalje don Ljuba, mnogostruki su i još uvijek ne dokraja razjašnjeni. „Pa opet“ on će, „to nije razlog da vas sve nazočne, a putem tiska i elektroničkih medija i svekoliko hrvatsko pučanstvo u Domovini i preostalom dijelu Svijeta, ne pokušam upoznati sa dosad stečenim spoznajama o ovoj užasnoj Pošasti i uzrocima njene nad odnosno podzastupljenosti u našim nacionalnim regijama.“ I onda nam don Ljuba na najčišćem hrvatskom iznese sljedeće (a to sam prepisao iz pisanog materijala koji sam dobio, a koji je don Ljuba naučio napamet):

„Vjerski i nacionalno pravilno pozicionirana sociološka znanost detektirala je nekoliko uzroka zastrašujuće učestalosti homo-seksualnosti u našim južnim regijama, i to kako slijedi:

a) Genetički uzroci:
U predmetnim područjima stoljećima su muškaraci od djetinje dobi pa do adolescencije čuvali ovce. A kao što se zna, Đavao čovjeku u glavu stavlja svakakve bludne misli pa ako nema pri ruci njegove (op.a.: Vragove) vjerne pomoćnice žene, na kome će se muškarac spolno iskaliti? Pa naravno, na ovci! A kako je spolni čin s ovcom uvijek u tzv. doggy, odnosno po naški ker/kuja, položaju, u svijest i osobito podsvijest narečenih pastira postepeno se usadila ideja da se spolnom partneru uvijek prilazi s leđa, odnosno po naški: s guza. A odatle pa do homo-seksualizma, to svatko normalan zna, samo mali je iskorak! Pa ipak najstrašnije je da su protekli vijekovi upravo takvu vrstu spolne tradicije na koncu usadili i u ljudske gene pa sada čak i sin odnosno unuk nekog pastira, a koji sam nikada nije čuvao ovce niti općio sa njima, podsvjesno smatra da je tijekom spolnog čina zazorno i neprirodno gledati spolnog partnera u oči.

b) Tradicijsko-klerikalni uzroci:
Normalnom čovjeku nije potrebno objašnjavati da je vjera kod Sjevernih Hrvata samo površna i više služi kao izlika za opijanje po karminama i seoskim proštenjima no što ima korijenje u dubokoj tami ljudske duše. Zato ti naši vrli Sjevernjaci npr. čak i u ratnim uvjetima zaziru od masovnih smaknuća svojih protivnika i bacanja istih u rijeke Krapinu, Sutlu, Muru i Dravu. A ne: oni samo i po danu i po noći maštaju kako će se vratiti iz rata svojoj Barici odnosno Štefici pod suknju, odnosno, kako to oni nepravilno kažu: kiklju, pa da se onda ponovno mogu do besvijesti opijati patvorenim vinom, sve dok si na kraju sjekirom ne odsijeku nogu jer, u alkoholičarskom delirium tremensu, misle da je iz panja na kojem cijepaju drva izašao pred njih veliki štakor! Kamenogenski pak Hrvati religiju i vjeru internaliziraju odnosno poosobljuju krajnje duboko i ozbiljno, pa kad njima svećenik kaže da prije svetog sakramenta braka ne smiju spolno općiti s odabranicom svoga srca, možebitno čak i formaliziranom zaručnicom, oni se nađu ispod Damaklova mača. Naime, već prije spomenuti Đavao ih natjeruje na spolno izdovoljenje, a mastrubirati ne smiju iz zdravstvenih razloga jer će im se, kao što ih je na vjeronauku velečasni naučio, kičma osušiti. I onda, na nekom sijelu ili čak gradskom tulumu, odu se pomokriti, kad, igrom slučaja, baš tik do njih mokri drugi stasiti mladić. Pogled-dva na spolno udo privlačnog kolege, hormoni... i eto ti Đavla!

c) Gospodarsko-ekonomski uzroci:
Kao što svaki obrazovani Hrvat zna, 90% hrvatskih ekonomskih gastarbajtera bili su odnosno jesu Kamenogenski Hrvati. Život im nije bio lak, trebalo je uštedjeti za obitelj u Domovini, pa je dio njih spavao u posebnim, za njih sagrađenim, barakama, a dio kao podstanari, po 6-7 njih u jednosobnom stanu. I tako, tu su obično bili montirani kreveti na kat, a kad muškarcu štono se kaže u narodu: prigusti, nije velik problem spustiti se kat niže, odnosno popeti kat više. Naravno, neki od vas će reći: a zašto nisu radije išli prostitutkama kad je to u Dojčlandu legalni biznis, no ti i takvi pri tome zaboravljaju da je spavanje s prostitutkom grijeh, a da je osim toga i dosta financijski zahtjevno. Ma uostalom: čak ni jako bogat čovjek si ne bi mogao priuštiti prostitutku baš svaki dan u tjednu, i to po 3-4 puta na noć! A još su tu u pitanju i tzv. mirodije svakog pravilno izvedenog spolnog snošaja, kao npr. govorenje prostih riječi partneru u krevetu. Dobar dio naših Kamenogenskih zemljaka nije baš dobro pričao po njemački pa nema šanse da bi ga prostitutka uspjela razumijeti kad bi joj u zanosu pokušavao na njenom jeziku priopćiti na uho nešto poput: „O-boža-vam ta tvoja rutava leđa!“ ili „Želiš li da te sad j**em u pi**u ili opet normalno?“

d) Tradicijsko-usmenopredajni uzroci:
Svakom čovjeku poteklom s južnog kamenjara poznato je da se u skoro svakoj uzrečici odnosno šali/pošalici nastaloj u tom nacionalnom regionu spominje prkno odnosno, ali samo ponekad, dupe. Pa tako npr. tamošnji puk svakih minutu-dvije kaže „J**em te u prkno!“, „U prkno ti ga nabijem!“, „J**at ću ti ženu u prkno balegasto!“ odnosno „Kad ti k**cem probušim prkno, moći će ti djeca kroz njega do Zagreba gledati!“. I tako dalje, i tako dalje, da sad ne spominjem više to prkno uzalud. Iz narečenoga je svakome jasno razvidno da je spomenuta riječ, dakle: prkno, duboko ukorijenjena u narodnu tradiciju Kamenjara. Drugim riječima, ta je riječ tamošnjim ljudima isto toliko uobičajena i svakodnevna kao recimo Zagorcu „vinčeko“ ili „Jezuš Marija!“, stoga nije nikakvo čudo da oni ne osjećaju ama baš nikakav zazor prema tome dijelu ljudske anatomije. Štoviše, spominjanje istoga grije im onako diskretno srce i blaži izmučenu dušu. Dakle, psihološkom terminologijom rečeno: faza „prihvaćanja“ prkna kao poželjnog dijela ljudske anatomije je kroz usmenu predaju uspješno apsolvirana, pa u nastavku sve ovisi samo o tome kakav je tko karakter, odnosno tko se može, a tko ne može oduprijeti tjelesnoj napasti.“

I tu negdje je don Ljube okončao svoje izlaganje pa je onda pozvao nazočne da mu postave, od volje im, pitanja. Svi su šutjeli i gledali u pod a onda sam ja ustao i zapitao don Ljubu: „Mišljenja sam, don Ljube, da će, ako se trendovi koje ste nam upravo opisali nastave, homo-seksualnost postati endemska bolest isključivo južnohrvatskih regiona. Jesam li u pravu?“ A don Ljube mi na to odvrati: „Ne znam ti ja to, moj sinko. Ali znam da će biti kako nam ga dragi Bog dadne!“

Neki dan veli meni moj prijatelj Mućko:
„Si ti kad gledao one Village People?“
„Normalno da jesam.“ velim ja. „A zašto pitaš?“
„Pa onda si vidio da je svaki od njih u drugoj uniformi. (op.a.: Mućko je dugo živio u Kanadi pa ne zna da se ispravno veli: odori) I valjda si skužio da je to njihovo oblačenje u odore u stvari zajebancija, hoću reć da oni u stvari nisu Indijanac, kauboj, bauštelac, vojnik i macho-frajer u kožnjaku?“
„Pa normalno da sam shvatio da nisu, uostalom pa i sam znaš da su oni prave ikone naše, mislim moje, ne tvoje, gay populacije, a ona njihova „Y.M.C.A.“ je, uz neke Abba-ine stvari, naša neslužbena himna. Ma kad se samo sjetim kolike sam nezaboravne večeri proveo sa svojim prijateljima u jednoj dobro skrivenoj podsljemeskoj šumici uz kazić s kojega je odjekivalo „It's fun to stay at the Y.M.C.A. It's fun to stay at the Y.M.C.A.”, dok smo mi dečki u transu plesali onu sad već urbi et orbi čuvenu koreografiju.”
“Ma jebeš vas pedere” Mućko će. “A vidiš, ne mora netko bit pravi kauboj ili Indijanac samo zato jer ima mamuze odnosno nosi puranovo perje na glavi. Ili kak bi reko moj grendedi: nije gold everiting det šajns. A kaj ti misliš o onim drugim takvim maskiranjima?”
“A na što točno misliš, Mućkiću?”
“Ma znaš ono: kad se frajer i njegova treba igraju bolnice pa se ona obuče u medicinsku sestru. Mene osobno to najviše napali, samo kaj još nisam našu takvu idealnu ženu za sebe pa za sad samo uvjžbavam furku uz porniće. Ali sam zato svojevremeno trošio jednu koja je obožavala da glumim konduktera na željeznici, kužiš ono: ja kao upadam u njezin kupe i tražim ju kartu, a ona je nema pa mi hoće platit pušenjem, a ja joj velim: žalim slučaj, gospodična, al ovo vam je kupe za nepušače… I tako to. Za tu igricu sam si morao na Jakuševcu kupit oriđinale željezničarsku šapku, a odijela nije bilo pa sam si kupio ono koje zagorski vatrogasci nose na svojim vatrogasnim zabavama. E, a znaš koji je naveći bed bio? E pa kad sam za sve te rekvizite spizdio solidno love, i kad smo se obadvoje baš onako fino ufurali u svoje uloge ona me ostavila. A poslije sam čuo da se bavi eskortom i da mušterijama prodaje sve one fore kaj sam ju ja naučio, jebo ju Clinton pokvarenu kurvanjsku da ju jebo!”

Tu je Mućko napravio dramatsku pauzu i jedino se po njegovim malčice izbuljenim očima i škrgutanju zuba moglo nazrijeti u kakvom se trenutno duševnom stanju nalazi. A onda je za 2-3 minute rekao:.

“Ma ko jebe žene. Imaš ti pravo kaj nemaš s njima posla, samo bi te iskoristile i onda zajebale ko zadnjeg idiota, to ti je njima po difoltu u genima tako zapisano. Ne “search and destroy” (pronađi i uništi, op.a.), nego “zajebi i uništi!”. Ma neću više riječi trošit na njih. A ono kaj sam ti htio reć: uniforme mogu bit: a) nazovi prave, a kakve su nosili maršal Franjo Josip Broz Tito, Tuđman, generalissimusi Franco i Staljin i još poneki velikani, be) za zajebanciju, a te su nosili Village People, posade Zvjezdanih staza i frajeri u gay barovima, i ce) one za eksperimentalno-teatarski seks. I to bi bilo to. A jesi skužio da nijedan američki predjednik ni u ratu ni u miru nije navuko na sebe uniformu makar je vrhovni zapovjednik najveće vojske na Svijetu? A bome ni talijanski, srbski i slovenski isto nisu. A zakaj? Pa zato jer je kozmički glupo da se osoba koja nije profesionalni, odnosno aktivni vojnik ko maškara maskira u uniformu! A ako ta osoba uz to još uopće i nije prošla vojnu obuku, e pa onda je to glupo i kozmički i uz to još i u svim paralelnim svemirima!!”
“Ma daj” velim ja njemu, “Pa kaj se uzrujavaš kad tak takva osoba uopće ni ne postoji?”

Na moje zaprepaštenje ove moje dobronamjerne i posvema bezazlene riječi Mućka su raspalile na entu pa se uz riječi “Ma znao sam da ste svi vi gay pederi umno retardirani!!!” naglo udaljio od mene. Ne znam još ni sada zašto, odnosno znam da sam nešto pogrešno rekao, ali poBogu što???

P.S.
Neovisno o gornjem, ali puno važnije: dok se u UN-u kolju oko deklaracije o genocidu, taj i takav genocid se neopažen od Svijeta događa u RH-u. Onima koji sumnjaju, a osobito osobi zvanoj Krelec, reći ću samo: ste sjedili na ušima kad je Branko Lustig pred jedno pola godine rekao da je hapšenje zagrebačkog gradskoga poglavara Milana Bandića identično holokaustu? E a sad je ta izjava našla svoju punu potvrdu u današnjoj izjavi poglavara GNK Dinamo Zdravka Mamića koji nedvojbeno potvrđuje da se nad njime i njegovom obitelji upravo u ovom trenutku, dok se većina vas bez-brižno kupa na moru ili duhovno priprema za taj čin, provodi genocid!!! Nakon tog saznanja ja osobno sam mu poslao brzojav podrške, a istovremeno i oštro protestno pismo Zokiju Milanoviću i Ban Ki-Munu, dok ću o daljnjim akcijama malograđanskog neposluha još naknadno razmisliti.

P.P.S.
Ceterum censeo: ako me dojam ne vara moji se postovi premalo čitaju. I puno, puno premalo komentiraju!!! A što je tome uzrok? Kvaliteta istih sigurno nije. A prevelika pamet čitatelja bome još manje.

Malotko me može tako pozitivno iznenaditi kao Oliver Frljić. Otkako je došao u HNK Rijeka svaki mu je idući potez još bolji od prethodnoga. I ako je riječko Kazalište Hram kulture, onda je Oliver poput pravog proroka istjerao farizeje iz toga Hrama. Forza Fiume!!!

Inače, iz povjerljivih sam izvora saznao da će Frljić, već i sada jedan od najvećih kazališnih redatelja na Svijetu, dobiti čuvenu američku prestižnu nagradu Tony. A isto tako, samo što je to još veća tajna, da će Mataniću za "Zvizdana" sljedeće godine pripasti Oskar za najbolji strani film!!! Ma Oliver i Dalibor, ili Oli i Dado kako im mnogi od nas tepaju, su stvarno dva istinska hrvatska genija s kojima bi svaka hrvatska majka bila ponosna!

A kad se nakon parlamentarnih izbora bude formirala nova hrvatska Vlada, mislim da će mandatar biti u vraškoj dilemi: da li da za ministra kulture postavi Olivera Frljića ili Ninoslava Ninu Raspudića. Znam da bi većina vas aklamacijom podržala Olivera, ali ne treba zaboraviti da je upravo Nino u Mostaru postavio spomenik Bruce Lee-ju, te da pri tome skoro pa perfektno govori talijanski i ima onaj tablet na kojem se mogu čitati knjige na svim svjetskim jezicima!

Ja osobno ne znam tko mi je od njih dvojice draži, čak i po porijeklu su isti (Bosanci), zato bi možda bilo najpoštenije da o tome odluči narod na referendumu. Jer: nećete bez naroda!!!!

P.S.

Stvarno ne znam zašto je neke od vas ova moja manje-više nedužna i iskrena opservacija dovela skoro do neobuzdanog i posvemašnjeg ludila. Pa jel' vama netko brani da napišete kako će Jakov Sedlar garant dobiti Oskara za Četverored?!? Ili da Nino Raspudić nije najpametniji čovjek u povijesti Slobodne Hrvatske?

Krelec, znam da se slažeš u svemu samnom no ipak te neću maknuti iz ignora, naime tvoja očekivana podrška meni mogla bi ti skroz srozati šanse kod tvog Harema. A za to ja ipak ne bih želio preuzeti odgovornost.

Razmišljam ja tako poslije jučerašnjeg sastanka naše Udruge: „Vidi ti Lijepe naše, za ciglih godinu i pol u EU procvala je kao herceg-bosanska đevojka u pubertetu! A jošte jučer su nas po Svijetu ismijavali da imamo predsjednika Dabra i onda još onoga Lignju, samopriznate neznabošce, komunjare, krvnike i mrzitelje svega što je hrvatsko i napredno-klerikalno-konzervativno. No hvala Bogu, ta su vremena čini se ipak zauvijek za nama, ništa nas više ne može zaustaviti u našem usponu među tri-4 najrazvijenije zemlje Unije (prva, naravno mora kao uvijek biti naša rezervna faterland Njemačka, druga bivša majčica Austrija, a treći gordi Vatikan). I sad, kad nam već tako dobro ide na svim planovima društveno-političkog života, nije li vrijeme za još jedan iskorak naprijed: točnije, za još jednog Nobelovca Hrvata, mislim nakon Tesle, Penkale i Torpeda?“

Nakon toga sam do 3 sata u noći razmišljao i, voila, evo nominiranih:

1) Zdravko Tomac: Nobelova nagrada za mir (u prijevodu: križarski rat protiv komunizma)
Obrazloženje:
Imenovani je stoički izdržao 40+ -godišnje zatočenje u KPJ/KPH/SKJ/SKH/SPD, štoviše držan je prisilno i u Centralnom komitetu te zločinačke udruge te u uredu zločinca Jakova Blaževića kao njegov rob-tajnik, da bi po izbavljenju iz spomenute uznice ipak sačuvao zdrav razum i vispren duh te napisao u 10-tak godina cca 69 knjiga (naučnih radova) u kojima do u detalje opisuje kako se i u najnemogućijim uvjetima uvijek dosljedno borio protiv KGB-a (čitaj: komunjara-globalizatora-boljševika), čime je dokazao da ni najgora represija ne može slomiti poštenog Hrvata-konvertita. Štoviše, pišući spomenute knjige imenovani je pokazao da su njegove moralno-duševne sposobnosti podignute na novu, višu, razinu, te je nakoncu čak uspio sam sebe nominirati kao kandidata br. 1 za tzv. karamarkovu Lustraciju.

2) kontra-admiral Davor Domazet-Lošo: Nobelova nagrada za lijepu književnost
Obrazloženje:
Nakon 15-tak i više mukotrpnih godina provedenih u SKJ/SKuJNA i obavještajnoj zajednici (čitaj: KOS-u) te i takve tzv. JNA, imenovani se uspio prebaciti s Mračne na Svijetlu stranu i postati šef OS (obavještajne službe ) HV-a. Nakon nezakonitog umirovljenja počeo je, slično kao gorespomenuti Zdravko, izbacivati naučni rad za radom u kojima je svekolikim ljudima objasnio kako je tijekom cijelog Domovinskoga rata on unaprijed, kao da je dobio dar od Vidovitog Milana, znao za doslovce svaki agresorski plan mrske tzv. JNA, da bi pak u poratnom razdoblju na nedvosmislen, a pritom znanstveni način utvrdio točan datum i lokaciju početka 3. svjetskog rata, kao i otkrio Hrvatima i preostalim Zemljanima da se u Ukrajini i Siriji vode ratovi u kojima Klonovi napadaju, a (to je tema idućeg njegovog naučnog uratka) Imperija će uzvratiti udarac. No ipak najveće postignuće imenovanog je senzacionalno otkriće, i to nakon punih 123 godine zabluda podgrijavanih od strane jugo-komunističkih hordi zla!!!, da tzv. drug Tito uopće nije Zagorac nego dijete Eskima i tahićanske princeze koja se jednog lijepog ljetnog dana u svojem kanuu neoprezno udaljila od obale i naposlijetku svršila na Grendlandu (s time da je tzv. druga Tita rodila u Beču jer na Grendlandu tada još nije bilo iole pristojnog porodilišta). Posebno je zanimljivo da je do navedenog otkrovenja Lošo došao na temelju DNK analize ručne torbice tzv. druga Tita, od koje se dotični nije odvajao čak ni prigodom bacanja ručne bombe i kopuliranja. Naime, DNK analizom fotografije narečene torbice utvrđeno je da je izrađena od kože jedne vrste iguana guštera koji žive samo na Tahitiju, dok se u torbici nalazila šapa bijelog medvjeda koji žive, valjda već pogađate, samo u Grenlandskim šumama!

3) prof. dr. sci. Davor Pavuna: Nobelova nagrada za metafiziku
Obrazloženje:
Čovjek poznat po ingenioznoj izjavi „Desničar sam no to ipak nije nikakav znanstveni dokaz da sam glupan!“ puno je znanstvenih radova napisao i obeznanio, no vrhunac je postigao na području Kvantne mehanike. Naime, naš prof. dr. sci. Davor je hrabro postavio i štoviše dokazao tezu kako je potpuno sukladno zakonima Kvantne teorije da čovjek levitira (hrvatski: lebdi kao zavezani balon), bilocira se (bilokacija: npr. u isto je vrijeme jedna te ista osoba na koncertima Thompsona u Banjoj Luci i Cece u Šabcu), prolazi kroz zidove i hoda po vodi. Kad su u znanstvenom časopisu „Natural Science“ neki zavidnici pokušali dovesti u pitanje njegove znanstvene teze, on im je začepio sumnjičava usta poslavši spomenutom časopisu kao dokaz naslovnicu cd-a vlč. Zlatka Sudca, iz koje je razvidljivo da dotični nedvojbeno kroči po pravoj-pravcatoj vodi, kao i njegov (Sudčev, op.a.) opširan ispovjedni intervju „Večernjem listu“. Naravno, i nakon toga osporavanja tzv. bjelosvjetskih „znanstvenika“ su se sporadično nastavila, međutim ništa neobično: pa niste valjda mislili da su raznorazni jalnuši, Jude, komunjare, Antikristi, masoni, jugoslavenčine i dr. slični izrodi ljudskog roda isključivo hrvatski endemi?!? Ma hajte, molim vas!


P.S.
Pošto u gornjem tekstu nijedanput nisam spomenuo riječi „vidjeoci“ i „Medžugorje“ nadam se da će ovaj put izostati tzv. ispadi (politički korektan eufemizam) pojedinih ovdašnjih mojih vjernih štioca. U svakom slučaju, nadam se da su i oni shvatili da ako je već među nama i bilo nekih nesporazuma, oni su, vjerujem, ovim mojim gornjim tekstom stavljeni ad acta!

Sjećam se kao da je bilo danas, ili možda ipak još jučer, no uglavnom: prigodom jedne ispovijesti, kad sam već sve priznao i zauzvrat dobio solidnu porciju pokore, obratih se ja svome ispovjedniku, ujedno i župniku naše župe, don Stojku Glavini, sljedećim riječima (izgovorenim onako ispod glasa, s primjesom tuge, očaja i nekakve, tko zna iz kojeg trenutka mog života zaostale, pohote):
„Velečasni Stojko, molim vas kao Boga, možete li mi mišlju, djelom ili propustom pomoći da se oslobodim svoje životinjske naklonosti vlastitom odnosno jačem spolu? Ne mogu više tako živjeti, ne spavam. ne jedem, ne gledam više Masnog hoću reći Bujicu ... Samo 24/7 maštam o jednom ... te istom ... ma bar vi dobro znate o čemu budući da vam se svaki tjedan bar tri puta ispovijedim...“
„Nisam siguran da sam razumio tvoj vapaj, dijete moje“ odgovori don Stojko (inače mlađi od mene bar 15 godina, da ono „dijete“ ne biste shvatili predoslovno ili, nedaj Bože, zločesto). „Tražiš li ti od mene savjet ili samo duhovnu utjehu?“
„Ma samo savjet, velečasni! Samo savjet kako da se riješim tog nečastivog u sebi, znate i sami da mi zadnja tri egzorcizma nisu ni najmanje pomogla i da je jedini rezultat tih poduhvata bio izlazak vlč. Budimira iz svećenićke službe, a zaradi slobodnog i ničime sputanog prepuštanja imenovanoga putenim nasladama ...“
„Dobro, shvatio sam, dijete moje“ prekine me don Stojko i pomalo protivno uobičajenim konvencijama otvori onaj rešetkasti prozorčić ispovjedne kabine i uhvati me nježno za ruku. „S obzirom na uznapredovalo stanje tvoje griješnosti mislim da ti je preostalo još samo jedno: odlazak u Međugorje, rodno mjesto naše Gospe!“

Da ne duljim, poslušao sam savjet don Stojka i već se za 3 dana uputio u narečeno Marijansko svetište. Nisam putovao sam, samnom u starom „Stojadinu“ krenuše Dušan (vozač), Dragan i Mile, sve odreda moji sudruzi iz Iskoraka, koje je, nadam se da već pogađate, na taj put nagnala ista ona nevolja kao i mene. U Medžugorje stigosmo jednog vrućeg predvečerja; dok su jedni umorni hodočasnici umornim koracima koračali prema svojim prenoćištima, drugi su se okupljali u kafićima, restoranima, pizzerijama i sličnim svratištima kako bi ićem i pićem obnovili svoja smrtna tijela i besmrtne duše za sutrašnji dan. Umorni od puta nas četvorica nevoljnika krenusmo ubavim mjestancem u potrazi za posteljama u kojima ćemo dočekati jutro. I nismo tako išli ni 5 minuta kad naiđosmo na natpis „room vacancy“, trojici od nas potpuno nerazumljiv, međutim Dragan, koji je kao slučajni sex-turist na Tajlandu i Filipinima proveo mjesece i mjesece, objasnio nam je da se u stvari radi o slobodnim sobama. Krenusmo smjerom nacrtane strelice i za trenutak-dva evo nas pred „Betlehemskom štalicom“, kako se naime zvao lijepo uređen (čitaj: sav u staklu i niklovanom metalu!) hotelčić. Na recepciji glavom i bradom gazda hotela, koji nas je obavijestio da je hotel nažalost popunjen, osim jedne osmerokrevetne sobe na tavanu, s time da su pola te sobe već popunili četvorica talijanskih turista iz Palerma. Nije nam to baš bilo pravo, naime nakon dugog puta zaželjesmo se mira i one neprocjenjive muško-muške drugarske intime, no činilo nam se prekasno tako kasno (već je pao mrak i dosta se ljudi pomalo čudnih izraca lica vrzmalo po mjestašcu) ići tražiti nešto bolje i komfornije. No da sad tu nepotrebno ne duljim: noć koju smo proveli s quattro ragazzi iz Palerma bila je jednostavno nezaboravna, i sva četvorica pamtit ćemo je dok smo živi!!!

Sljedećeg dana Talijani ostadoše u svojim krevetima, navodno zbog posvemašnje iscrpljenosti duha i tijela, dok smo se nas četvorica Hrvata uputili na tzv. medžugorski Križni put. Poanta tog Puta je u tome da bosi, klečeći ili puzeći prijeđete po prekrasnom hercegbosanskom kamenjaru svih 14 postaja, te da pri tome svaku fizičku bol što je moguće više u sebi zatomite tako da se vaše unutarnje urlikanje uopće ne čuje u okolnom univerzumu. Ja osobno sam hodao bos, a kad sam negdje oko 4. postaje na oštrom kamenu razrezao mali prst lijeve noge malodušno sam sjeo na kamen poputnjak, plačući i odbijajući krenuti dalje. No tada mi pristupi Mile, uze me za nogu i riječima „Mile će da ljubi prstić di ga najviše boli.“ vrati mi vjeru u život, ljude i vlastite snage. Uglavnom, uspješno sam, doduše krvavih nogu i mučen bolovima, malodušjem i sumnjama u sve i svakoga pa i Stvoritelja, okončao spomenuti Križni put. Teško mi je sad opisati kako sam se osjećao u tom trenutku pobjede nad samim sobom jer sam se zbog dehidracije odmah kraj Križa onesvijestio. Srećom, Dušan je, kao jedini vozač među nama, položio prvu pomoć pa me tehnikom „usta na usta“ ubrzo prizvao svijesti, na što sam se ja ponovno (ovaj puta ne zaozbiljno) onesvijestio, pa me on opet oživio ... i tako još 3-4 puta. Obavivši čin pokore ostatak boravka u Međugorju provedosmo u molitvi, kontemplaciji i online klađenju ((naime, smatrali smo da će nam Gospa pomoći da dobijemo neki bar malo znatniji (čitaj: 100-200 tisuća kuna) dobitak, međutim nakon par sati spoznasmo da ona to ili ne želi ili ne može učiniti)). A kad smo se vratili u Zagreb meni se mali prst na desnoj nozi zagnojio pa sam morao na par dana u bolnicu. Tu sam uglavnom molio Boga i Gospu da mi ne odrežu prst, a da bih svoje molitve podkrijepio spremnošću na žrtvu obećao sam im da više u životu neću pogledati muškarca s požudom u očima. No čovjek snuje, a Bog određuje: četvrti dan mog boravka u bolnici na odjelu je bio dežuran jedan mladi liječnik, isti George Clooney iz Hitne službe ...

Uglavnom, nadam se da ste iz prednjeg shvatili da sam u Medžugorju doživio svojevrsno transcedentalno karmičko produhovljenje. I sad čitam da, nažalost, ni sam Sveti Otac ne vjeruje u čudo ukazanja Djevice Marije u Međugorju. Naravno, nisam ja preuzetan i štoviše drzak da polemiziram s Papom, a niti si više ne utvaram da ću osobno ikad nositi tu titulu, međutim podsjetio bih imenovanoga da ako koza (vidjeoci) lažu, rog (statistika) ne laže. Pa eto:
- Lourdes – 18 ukazanja Djevice Marije i šlus, nema više,
- Fatima – 6 Gospinih ukazanja - i finito,
i pazi sad vamo:
- Međugorje – cca 40 tisuća ukazanja presvete Djevice i, ako Bog da, neće se prestati ukazivati prije broja sa šest nula!!!
Uza sve to posebno su znakoviti sadržaji Gospinih iskaza prigodom nazovi „ukazanja“ u prvo navededenim svetištima, odnosno tijekom tolikih tisuća i tisuća ukazanja u Medžugorju. Naime, dok je Gospa u Lourdesu i Fatimi navodno (obratite pažnju: navodno!) pričala vidjeocima o nekakvim općeljudskim i općevjerskim temama (no dobro, u Fatimi i o tzv. Fatimskim tajnama kojima je tobože najavila Apokalipsu itd. itd.), dotle je u Međugorju svoju pozornost svrnula na svakodnevne probleme malog čovjeka i svekolike pastve toga prelijepog mjestašca, pa je tako npr. obznanila vidjeocima da treba uvesti centralno grijanje u mjesnu crkvu, jasno se opredjelila koga treba podržati u sukobu nadbiskupa Perića i Franjevaca, a nije se libila ni savjeta u svezi s izgradnjom hotela, puteva, bazena i druge turističke infrastrukture.

No dobro, znam da će se sad tu naći poneki jugonostalgičar i komunjara koji će mi prigovoriti da nemam pravo govoriti o Čudu iz Međugorja jer niti sam osobno vidio Gospu, niti sam se u Medžugorju izliječio od svojih abnormalnih spolnih nagnuća. A ja ću mu na to odgovoriti: istina je, imaš pravo, ali upravo radi takvih kao ja Papa i mora priznati vjerodostojnost spomenutog Čuda. Jer: lako je čovjeku koji ima dobar vid (čitaj: normalnom heteroseksualcu) objasniti koje su sve boje u duginom spektru, ali objasni ti tako nešto slijepcu (čitaj: zabludjeloj gay osobi)!!! Naravno, ovu malu parabolu trebate shvatiti u skroz inverznom značenju, no do najvećih životnih istina se ionako, to bar svi znaju, može doći samo kroz trnje (op.a.: kao florealni pojam, a ne zagrebački kvart.)

Link">Link



P.S.

1. Molio bih sve koji imaju namjeru izraziti svoje lajkanje/dislajkanje gornjeg teksta da se, pa makar i uz nadljudski napor, suzdrže, naime bitno je samo i jedino: jesu li gore izneseni podatci točni ili nisu.

2. Uskoro s prijateljima idem ponovno, ovaj put s kombijem, u Medjugorje pa pozivam sve zainteresirane da nam se pridruže, uz plaćanje pola troškova benzina i bez ikakavih daljnjih možebitnih obveza (carpe diem: nema ništa ljepše od spontanosti)

Evo što kaže ugledni talijanski psihijatar Eugenio Borgna (r. 1930.) (inače poznat i po svojem protivljenju liječenju duševnih bolesnika u psihjatrijskim bolnicama zatvorenog tipa, tzv. ludnicama) o simptomima tzv opsjednutosti (napomena autora posta: radi se o kolokvijalnom, a ne znanstvenom nazivu spomenutog psihičkog poremećaja).

Za tzv opsjednutost kaže Borgna, karakteristično je da je osoba vrlo, čak bi se moglo reći i neobuzdano agresivna. Govori bijesne psovke i uvrede, postaje cinična, nasilna, počinje lajati. Osobito je uočljivo iskazivanje primitivnih sexualnih tendencija i vulgarnosti koje uveliko prelaze granicu tzv normalne ili svakodnevne nepristojnosti (prizivanje i opisivanje sexualnih odnosa najdevijantnijeg tipa s npr. životinjama, srodnicima, maloljetnim osobama i djecom općenito, raznim osobama iz javnog i političkog života koje libido osobe seksualno motiviraju itd.), pri čemu osobito osobe ženskog spola vrlo često u svojim verbalnim iskazima „preuzimaju“ muški spol ili bar pojedine njegove atribute (spolni organ, pretpostavljenu ulogu u spolnom odnosu i sl.), vjerojatno kako bi sukladno svojim, uglavnom u mašti stvorenim, seksualnim stereotipima ostvarile nadmoć nad osobom (neovisno kojeg spola) s kojom su u tom trenutku u interakciji, neovisno da li stvarnoj ili samo umišljenoj. Posebno je zanimljivo da su mnoga dosadašnja ispitivanja pokazala kako „opsjednute“ osobe u statistički respektabilnom postotku (24%) nikada uopće i nisu imale snošaj s drugom osobom-bama, odnosno da ako jesu, onda se vrlo često radilo o spolnim odnosima koji promatrano s psihijatrijskog a i pravnog motrišta ne spadaju u tzv. normalne spolne odnose (silovanja, prisilni s/m odnosi, rodoskvrnuća i sl.). Na kraju Borgna navodi da je liječenje, s obzirom da se radi o psihičkom poremećaju koji se relativno sporo i dugo razvija i naposlijetku manje-više trajno ukorjenjuje u strukturu ličnosti, osobito njezin superego, vrlo dugotrajno i s, nažalost, potpuno neizvjestnim rezultatom.



P.S.
Ovo gore sam napisao vođen isključivo razlozima spoznaje odnosno boljeg uvida u svijet i ljude oko nas.

I zato, ako kojim slučajem prepoznate jedan ili više gore opisanih simptoma kod sebe ili nekog svojeg bližnjeg, molim vas da ne gubite uzalud vrijeme obraćajući mi se putem komentara ili pvt-a, naime ja sam studij medicine prekinuo već na trećoj godini, a vama odnosno vašem bližnjem može (možda) pomoći samo iskustan liječnik-specijalist. No dobro, možda čak i egzorcist, ali to vam ne preporučam jer se ipak tu radi o kod nas nelegalnoj raboti koja, isto tako, umjesto klasičnog odnosa liječnik-pacijent, uključuje i trećeg nazovi partnera (a čije ime ja bome bez potrebe ne mislim spominjati).

Prije jedno desetak godina Styx-a (koja tada još nije bila Styx-a), Pike TS i ja (koji još nisam bio Kronichan) smo u otprilike ovim, ako ne i kasnijim satima, pejstali komadiće pjesama, i to otprilike po kriteriju: da su stvari poznate i da se u isto vrijeme njihovi stihovi nama čine bedastima, kičastima ili na neki drugi način pogodnima tjeranju šege s njima.

Stvarno više ne pamtim koga smo sve ismijali, osim da sam ja kao predmet sprdnje, između ostalih, uzeo pjesmu Joni Mitchell "Both Sides Now". Jebi ga, i tada i sada sam volio Joni ali ta je pjesma, btw njezin valjda prvi ozbilnjiji hit, imala u tekstu nešto što je čovjeka, osobito ako sam sebe shvati preuzetno, poticalo da joj se naruga.

I danas ma malo peče savjest zbog toga. Iako je, ako bolje razmislim, to valjda bila jedna od najbezazlenijih nepravdi koje sam učinio drugim ljudima. I eto, zbog navedenog, a i zbog mog zanimanja (kontrolor letenja), osjećam potrebu da se bar malo odužim Joni, zrakoplovima i svojem dječačkom običaju da ležeći na leđima na travnjaku letim zajedno s oblacima, kroz nebo toliko plavo da mu moraš povjerovati:

I was driving across the burning desert
When I spotted six jet planes
Leaving six white vapor trails across the bleak terrain
It was the hexagram of the heavens
It was the strings of my guitar
Amelia it was just a false alarm

The drone of flying engines
Is a song so wild & blue
It scrambles time & seasons if it gets through to you
Then your life becomes a travelogue
Of picture post card charms
Oh Amelia it was just a false alarm

People'll tell you where they've gone
They'll tell you where to go
But till you get there yourself you'll never really know
Where some have found their paradise
Other's just come to harm
Oh Amelia it was just a false alarm

I wish that he was here tonight
It's so hard to obey
His sad request of me to kindly stay away
So this is how I hide the hurt
As the road leads cursed and charmed
I tell Amelia it was just a false alarm

A ghost of aviation
She was swallowed by the sky
Or by the sea like me she had a dream to fly
Like Icarus ascending
On beautiful foolish arms
Amelia it was just a false alarm

Maybe I've never really loved
I guess that is the truth
I've spent my whole life in clouds at icy altitude
And looking down on everything
I crashed into his arms
Amelia it was just a false alarm

I pulled into the Cactus Tree Motel
To shower off the dust
And I slept on the strange pillows of my wanderlust
I dreamed of 747s
Over geometric farms
Dreams Amelia
Dreams & false alarms

(Joni Mitchell - "Amelia"*)

Link

*
Amelia Earhart (rođena 24. srpnja 1897. u Atchinsons, Kansas, SAD; nestala iznad Pacifika, 2. srpnja 1937.) je bila američka pionirka avijacije i borac za prava žena.

Amelia je prva žena koja je tromotornim avionom preletjela (kao putnik) sjeverni Atlantik između 17. i 18. lipnja 1928. s pratiocem pilotom Wilmerom Stultzom. Prvi put je poletjela godine 1919. a samo godinu dana nakon Charlesa Lindbergha bila je prvom ženom koja je preletjela Atlantik i to sasvim sama između 20. i 21. svibnja 1932. U julu 1935. Letjela je sama od Havaja do Kalifornije 18 sati i 16 minuta pri čemu je preletjela 3860 kilometara. Smatra se jednim od najznačajnijih pionira avijacije.

Nešto prije svog 40 rođendana, krenula je u avanturu koju niko do tada nije uspjeo niti oprobao. Krenula je na let oko svijeta. Željela je da preleti zemlju na dužini Ekvatora. Kao avion joj je stajao na raspolaganju Lockheed Modell 10 Electra, kojeg je financirao njen suprug George Palmer Putnam. Prvi pokušaj u ožujku 1937 godine je prekinut na Havajima zbog udesa prilikom uzlijetanja u kojem niko nije bio povrijeđen. Sa svojim Navigatorom Fredom Nolanom startala je ponovo 21. svibnja 1937 u Majamiu. Nakon nekoliko međuslijetanja u Brazilu, Zapadnoj Africi, Kalkuti i Rangunu nakon što je preletjela 3/4 svoga cilja, startala je 2. srpnja iz Lae u Novoj Gvineji da preleti zadnji dio (Pacifik). Kursirala je prema Hovland-Ostrvu gdje je još jednom htjela da napravi međustopno slijetanje zbog sipanja goriva i odmora prije završne faze leta. Međutim tu nikada nije sletjela. Nakon nekoliko radio kontakata sa zemljom avionu se gubi svaki trag.

(fragment iz Wikipedije)

Prišla je tiha skozi kožo zimskih dni
in čudno kletko je nosila med dlanmi
da jo napolniš s gnezdi ptice selivke
in zvokom noči

Sedla je vate in odvila pramen las
na gole strune ki so pele skozi čas
da si njiva preorana do skale
in polna sledi

Prišla je tiha skozi kožo zimskih dni
in čudno kletko je nosila med dlanmi
da jo napolniš s gnezdi ptice selivke
in zvokom noči

Ptica vzleti na dolgo pot v jesenski dan
in veter dvigne časopisu staro stran
ko v drvoredo umrlih ljubezni
postaneš neznan

(Tomaž Pengov)

Link

Šećam ja tako danas Savskom ulicom svog hrvatskog kratkonogog jazavčara, kadli pred Učiteljskom akademjom (to su vam one zgrade vizavi Šatora) sretnem svog dobrog prijatelja* Ranka, inače raspopa a sada honorarno zaposlenog kao čitača iz dlana na jednoj omanjoj tv postaji. I kaže meni Ranko:
„Viđe li ti đavla, ipak si bio u pravu, ma đavle jedan ti nijedan!“
A ja pitam:
„A na kaj (hrvatski: šta, op.a.) to misliš, Rankiću?“
„Pa eto, dalo ti skroz za pravo, a napadali te dušmani i slijeva i zdesna.“
Sveudilj još ne shvaćajući upitah:
„Ma u čemu i tko mi je to dal (hrvatski: dadnuo, op.a.) za pravo?“
„Pa šta stvarno ne znaš il' se samo praviš lud ko puška????"
„E pa kaj mogu, ne znam.“
I onda ti moj Ranko meni lijepo sve objasni baš ovim riječima i rečenicama:
„Ma brale moj, pa nisi se valjda amnestijom, ma oću reć amnezijom zarazio? Ti već danima na portalima, poglavito onoj „Hrvatskoj iskri“, i pismima čitatelja dereš li ga dereš po onom bezbožničkom irskom referedumu, a globalisti, liberalisti i komunisti svih boja i pasmina te iz svih oruđa napadaju kao nekakvog natražnjaka (op. autora: ovo „natražnjak“ me malo zbunilo, mislio sam naime da Ranko aludira na one, ma znate već koje, stvari, no srećom nije bila riječ o tome). I onda još vele da nisi za progres i europejansku Hrvatsku (dobro. on je to izreko bez H ali zašto da me bez veze baniraju), nego da bi je htijo odvuć u srednji vijek. oću reć stoljeće, jelda. Ma jel tako bilo ili nije, aj priznaj mi ko brat bratu brale moj??? E a sad,vidiš li ga vidiš, sa skoro pa najviše distance, oću reć drugog mjesta do dragog Boga, stigla sveta potvrda tvojih tvrdih stajališta (hrvatski: stanovišta, op.a.), najme vatikanski tajnik Pietro Parolin danas je o tom satanskom referendumu rekao urbi et orbi:
„Mislim da možemo govoriti ne samo o porazu kršćanskih principa nego i o porazu čovječanstva. Tužan sam zbog ovakvog rezultata, Crkva mora uzeti u obzir te rezultate, ali u smislu da mora jačati evangelizaciju. Moramo učiniti sve kako bi zaštitili obitelji jer su one budućnost Crkve i čovječanstva.“

Na te Rankove riječi ja zanijemih, a u mojoj ustreptaloj duši miješahu se velika sreća i samo malo manja tuga. Naime, pa tko ne bi bio najsretniji čovjek na Svijetu kad dobije tu i takvu potvrdu svojih stajališta, ideala i stremljenja??? A s druge strane, ako je papin tajnik tako tužan, smijem li ja biti tužan i zericu manje od njega?

I eto, budući da moram razriješiti tu svoju strašnu duševnu podvojenost, šta mi drugo preostaje nego besane noći, i noći, i noći... A pune teških misli, s možda tek par deci Jegera i malo žiže, uz bolne sinkope Bob Marleyeve glazbe koja me uvijek poveže s kolijevkom čovječanstva Afrikom ... A tamo je sve i počelo prije 65 tisuća godina kad se žena imena Lucy u bijegu od muža nasilnika podigla na dvije stražnje noge i onda se raselila po cijelom Svijetu. Osim Antartike, no zato tamo kao čovjekovi surogati žive kraljevski pingvini.

*
Znam da ne vjerujete da dva muškarca mogu biti samo prijatelji, ali evo, uvjeravam vas da je to moguće!


P.S.
Upozorenje: ako imate slabo srce ili već dobrano načete živce, molim Vas ko Boga, nemojte ovo gore čitati!!!!
(Znam, znam da je ovo upozorenje trebalo staviti na početak, ali ko što kažu ljudi: bolje ikad nego nikad.)

Napisao je to, naravno, Petar Preradović. Ali što ćemo sad: etnički Srbin. Što mu pak nije ni najmanje smetalo da bude, vjerojatno, najbolji pjesnik Ilirskog pokreta.


No dobro. A sad tekst odnosno stilska vježba:

„Kao i mnogi pripadnici moje orijentacije (zna se: LGBT) danas sam u periodu od 16,15 do 18,00 h proveo par prelijepih sati na Flora-artu. Kakve sam sve cvijetiće, cvijetove i cvijetine gledao, onjuškivao a bome i kupovao (no dobro: ako nisu bili skuplji od 10 kn po komadu)! Šteta jedino što vrijeme (metereološko) nije baš bilo u skladu s mojom uzdrhtalom i svom tom florom opijenom dušom. Naime, bilo je tu i tamnih oblaka i kumulusa, ali zato baš nigdje bliještavog Sunca i kunigulusa...

I onda, s dvije vrećice pune teglica s cvijetekima svih fela i boja ugledam tri svoja prijatelja (Dušan, Stojan i Gojko) iz Iskoraka (da unaprijed preduprijedim možebitne nedoumice štoviše sumnje u svezi s njihovim iranskim podrijetlom reći ću samo: jedan je rođen u Čitluku, drugi u Čapljini a treći u Stobreču). Kako se samo obradovasmo ponovnom susretu nakon tri tjedna duga kao tri godine, i to još na ovom tako idiličnom, za nas gotovo pa mitskom mjestu. I tako, riječ po riječ, ona prva dva me obavijestiše da su ušli, bolje rečeno učlanili se, u Bandić Milan 365, dok je treći ostao vjeran Hrvatskoj Zori. Meni je bilo malo neugodno što sam politički neaktivan pa sam slagao da sam poslao pristupnicu za Opus Dei, samo što, tako sam ja to njima iskofabulirao, još nisam primio njihov definitivan odgovor. Naime, slagah kao pas, ljubazno su mi pisanim putem dojavili da su primili moju pristupnicu, no da im prije definitivne odluke još moram prisegnuti da nisam čitao „Da Vincijev kod“, jer ako jesam onda se moram učlaniti u neku sotonističku sektu a ne u njihovo, tajnije od najtajnijeg, presveto društvo.

E a nakon toga smo svi zajedno otišli preko Mosta Slobode u onu birtiju kraj Močvare i malo si popili pa onda... Ma uostalom i sami znate kakva smo to mi LGBT-ovci nazovi ljudska stvorenja: u se, na se i poda se!“


Eto. I točka. A sad pozivam sve dobronamjene da u svojim pisanim utratcima pokušaju u najboljoj tradiciji istraživalačkog novinarstva i esejistike dati odgovore na sljedeća pitanja:

- koji su bili skriveni motivi koji su Kronichnog doveli na Flora-art, je li možda tražio žižu (marihuanu), ili je pak posrijedi bilo nešto još mnogo, mnogo mračnije?
- zašto je Kronichan u opisano vrijeme bio na Flora-art, a ne recimo u Savskoj 66, odnosno, ako to baš nije mogao, zašto nije kod kuće po tko zna koji put iščitavao Mile Budakovo „Ognjište“?
- zašto Kronichan u opisano vrijeme nije na mp3 plejeru slušao Thompsona nego najvjerojatnije Severinu, Rozgu i Maju Šuput????
- ne leži li razlog zbog kojeg Kronichan u gornjem tekstu niti jednom nije spomenuo MI 5, MI 6 i Mossad u sasvim očitoj činjenici da upravo od tih i takvih organizacija imenovani prima svoju krvavu plaću?
- je li Kronichan pred svojim kameradima likovao zbog rezultata irskog referenduma?
- zar nije krajnje vrijeme da se Kronichnome trajno i zauvijek zabrani pisanje postova na Iskrica blogu, naime em je on očito skroz nenormalan, em je patološki i netalentirani skriboman, em, što je zapravo najgore od svega, truje liberalističkim lažima našu djecu, a one srednjih godina dovodi u stanje dosta blisko posvemašnjoj mahnitosti???



P.S.

1. U Iskoraku smo imali natječaj za najbolji slogan, a ja sam predložio: „Hoće, hoće Hrvat na Hrvata!“

2. Ovim putem zahvaljujem desetcima pa i stotinama vas koji me u svojim pvt porukama dižete u Nebesa, te vam poručujem: ne bojte se, bit ću i dalje vaš guru!

Čitam u najnovijem broju znanstvenog dvotjednika „Natural Mystic“ da je tzv. uvjetovani (iliti Pavlovljev) refleks u maloj zemljici Croatii (tako vam oni naime zovu našu Kroaciju) dobio novi pojavni oblik. Znam da već gorite od želje da saznate čime smo mi to po tko zna koji put zadužili pučanstvo Planeta i ostalog nastanjenog Kozmosa, pa stoga neću okolišati. Evo o čemu se zapravo radi:

Kao što su neki od vas već možda saznali (jer: za loše vijesti nikad nije prekasno) u Republici Irskoj (dakle, ne Sjevernoj Irskoj kao što je to napisao portal Mladi crni legionar i cijelu stvar objasnio glasovima proengleskih protestanata) proveden je referendum na kojem je, doduše ciglih 62,1% pučanstva, odlučilo da i tzv. gay populacija smije i može sklapati brakove. Znam, znam, nema nikakve sumnje da se radi o Globalnoj uroti protiv kršćanskih vrijednota i namjernoj depopulaciji Planeta (i to kako bi se sabotirao plan da nas već za 2-3 desetljeća bude na Zemlji 9 milijardi) jer, to je bar svakome iole normalnom čovjeku jasno, gay populacija po davno objavljenom Božijem naumu ne može začinjati i porađati djecu (osim iznimno, ali o tome sad ne bih jer ne želim da umorim vaše mozgove prije nego što doznate poantu ovog posta).

No što je, tu je, nitko ne može iz svoje kože pa tako ni najpravovjerniji kršćanin točnije katolik. Pa opet, dogodio se u svoj toj jezivoj tragediji i jedan neobičan znanstveni fenomen: naime, nakon saznanja za rezultate referenduma provedenog u tisućama kilometara udaljenoj Republici Irskoj, kod dijela hrvatskog puka, navodno sve odreda nacionalno i klerikalno osviještenog i duhovno pravilno usmjerenog, pojavila se na ustima nekakva pjena zasad nepoznatog porijekla i kemijskog sastava. I još čudnije: mišići na licu počeli su im se bjesomučno trzati kao onomad kod inspektora Dreyfusa , inače šefa slavnog inspektora Clouseaua.

Da samo malčice digresiram: sve to me, ne znam ni sam zašto, malo podsjetilo na mojeg prijatelja koji je kod bioenergetičarke svoju erektilnu disfunkciju liječio na daljinu, odnosno telepatski, no sve dok ga nije nazvala i seksualno obeznanila raznim prostotama, stenjanjina i uzdasima nije mu se mogao dići. E da se ipak mi vratimo na stvar: u cijelom tom republičkoirskom referendumu dosta jasno se mogu nazrijeti i elementi korupcije i prijevare. Naime, pouzdani svjetski portal Opus Dei & Sons objavio je da je u Republici Irskoj svaki glasač koji je glasao „za“ gay brak u zadnjih 10 godina primio od Svjetskih Centara Moći cca 1.763,42 eura! U čemu se tu sastoji korupcija nadam se da ne moram pojašnjavati, ali u čemu je prijevara ipak ću jasno i bez krzmanja reći: dok se u R. Irskoj za namješteno glasovanje dijelilo eure šakom i kapom, za glasovanje „za“ na našem referendumu ja, a mislim da ni ostali glasači, nisam dobio niti lipe!!!

E da, i sad čujem da je nakon tragedije u R. Irskoj i naša Ivana-Željka Orleanska na groznim duševnim mukama, čak navodno već dva dana nije večerala više od jednog sendviča sa 15 dkg šunkerice i 10 dkg ementalera. Jer bar njoj je potpuno jasno: bauk gay braka kruži Europom i samo je pitanje vremena kad će iz Vatikana neki budući papa zapovijediti svojem najdražem i najmilijem narodu: ajde brzo mijenjajte Ustav glede bračne odredbe ili ću vam dolaziti svaki vikend pa ćete bankrotirati još malo prije Grčke!

Potpomognuta svojim protudijalektičkim misaonim umijećem shvaća Ivana-Željka da je bitka unaprijed izgubljena. Osim pod jednim uvjetom, a to je da se kotač Povijesti vrati par dana unatrag i na taj način se katastrofalne posljedice referenduma u R. Irskoj anuliraju (iliti naški: ponište kao da ih nikad u zemljici R. Irskoj nije niti bilo). I hvala Bogu, saznajem od mog prijatelja iz vrha udrugbe U ime obitelji, da to uopće nije neizvedivo! Sad se vi, garantiram, pitate, a kako se to može izvesti neizvedivo? E to sam se i ja pitao, odnosno pitao sam gore navedenog prijatelja i evo što mi je on u krajnjem povjerenju kao muškarac muškarcu rekao:
„Da se anuliraju rezultati nenarodnog referenduma u R. Irskoj postoje dva (slovima: 2) puta:
- prvi je znanstveni i sastoji se u tome da se svih 90% Hrvata katolika u razdoblju od 7 dana u vremenu od 16 do 20 sati (kad počinje Bujica) kontinuirano moli Svevišnjemu za promjenu rezultata irskog referenduma, nakon čega bi prema kvantnoj teoriji copyright by Davor Pavuna na glasačkim listićima moralo doći do spontane promjene zaokruga na „za“ u zaokruge na „ne“
- drugi je način više politički i sastoji se u organiziranju kontra-referenduma u Republici Hrvatskoj na kojem bi glasačima bilo postavljeno sljedeće pitanje: „Jeste li za to da se u Hrvatski ustav unese odredba o zabrani gay braka u cijeloj Europi, Balkanu i svim ostalim kontinentima (osim Antartike jer tamo uostalom i treba napraviti rezervat za gay populaciju)?“

Na to uskliknuh: eureka! Pa onda: ecce homo!!! Ma ako sam prije malkice i sumnjao sada sam definitivno siguran: nisu Hrvati izmislili samo penkalu, morske orgulje, kravatu i svoje iransko podrijetlo, njima ni na području vjere i geopolitike nitko nije ravan pa će, shodno tome, kad-tad upravo Oni spasiti čitav Svijet od Antikrista i svih njegovih Lucifera duginih boja!!!



P.S.
1. sve činjenice iznesene u gornjem tekstu su potpuno proizvoljne i kao takve provjerene na mnogim domoljubnim portalima

2. sve osobe spomenute u gornjem tekstu, kao i njihove prehrambene navike i disfunkcije, su potpuno izmišljene osim one 2-3 koje su mi se nekako ipak provukle ispod radara

3. pisac ovog teksta unaprijed i svobuhvatno se ograđuje od svih svojih stajališta iznijetih u gornjem tekstu, ma ljudi moji: pa valjda je i svakom magarcu već potpuno jasno da ja nisam baš tako jako popametan!

Pa da, dok smo mi pod vođstvom Željke Orleanske na referendumu bez okolišanja, a bome i nećkanja rekli „popu pop, a bobu bob“ (ovo „popu pop“ preporučam da ne shvatite pogrešno, dakle ne u onom, ma znate već kojem, smislu), točnije skoro pa jednoglasno zaurliknuli da se sva ta LGBT ne-normalna i ab-normalna čeljad ne bude miloj majci mogla u RH ženiti i u svetosakramentalnom bračnom stanju živjeti, Irci su isto tako na referendumu skoro pa dvo trećinski rekli da samo nek se žene jer su ipak (zamislite samo!!) i oni ljudi pa imaju sva prava kao i mi tzv. heteroseksualci.

Svašta! Užas!! Grom i pakao!!! Pa opet, uz svo gađenje prema takvom nemoralnom irskom nećudoređu nadam se da niti jedan pravi domoljubni katolik hrvatske provinijencije ne može a da ne osjeti nevjerojatan pa opet bogobojazan i ponizan ponos (e da ne bi bila riječ o smrtnom grijehu Oholosti!) zbog činjenice da se naša Hrvatska ponovno našla na predziđu kršćanstva u obrani djece, mladeži i odraslih od pošasti homo-seks-u-alnosti! No dobro, ovaj puta to predziđe ne brani spomenutoj Sodomi i Gomori prodor prema europskom katoličko-protestantskom puku, već prema pravoslavcima Tome Nikolića i Vlade Putina. Pa opet, ne treba zbog toga naš bogobojazan i ponizan ponos biti ništa manji, naime svatko normalan zna da će pravoslavci kad-tad postati katolici, ako ne prije a ono na Sudnji dan, odnosno jednom riječju: Armagedon, kad im odozgo urbi et orbi bude objavljeno da je pravoslavlje ustvari krivoslavlje. A da je jedina prava vjera zna se koja, isto kao što se već odavno zna da svi putevi vode u Rim...

Ali ne lezi vraže: naime ne veli ona uzrečica „Veći katolik od Irca“ nego, naravno, „Veći katolik od Pape“. Zato i stoga, moliću lijepo, treba žurno pokrenuti hitnu akciju i na noge postaviti posrnule hrvatske željezare u kojima će se hametice i nadasve uzorito proizvoditi željezni katolički križevi, prvo za hrvatski puk a onda i za sve koji se takvima osjećaju. Slobodan sam predložiti sljedeće modele gorespomenutog duhovnog uresa slabog i nadasve griješnog ljudskog tijela:
- model „dojenče“ – težina od 0,000001 do 1 dkg
- model „trogodac“ – težina od 2 do 3 dkg
- model „povrtićarac“ – težina 4 do 6 dkg
- model „poškolarac“ – težina od 7 do 14 dkg
- model „osrednjoškolarac“ – težina od 15 do 18 dkg
- model „nema seksa bez oltara“ – od 20 do 25 dkg
- model „tzv. normalan čovjek“ – od 25 do 30 dkg
- model „hadezeovac“ – od 40 do 50 dkg
- model „seosko/gradski pop“ – od 60 do 70 dkg
- model „bi-skup i nad-biskup“ – cca 1 kg
- model „Bandić 365“ – ravno 3,65 kg

Rezultati spomenute vjersko-društvene prakse, uvjeren sam, bit će vrlo brzo razvidljivi, i to ne samo kroz procvat naših željezara, nego i kroz posvemašnju re-evangelizaciju koja će se iz Hrvatske kao epicentra proširiti Planetom i omogućiti nam svima da spokojno i nadasve bezbrižno pričekamo to famozno skidanje Sedmog pečata i pripadajuću mu Apokalipsu.

Agnus dei.



P.S.

Da preduprijedim posve razumljiv pravovjerni bijes i revolt pojedinih čitača ovog refleksivnog teksta, priznat ću i to posve dragovoljno:

1) da, ja sam homo-bi-transeksualac i ovdje se iživljavam iznoseći svoje neznabožačke nastranosti i blas-femije umjesto da lijepo, kao što mi je savjetovao pater Stojić, izađem iz ormara i predam se u ruke Inkvizicije

2) da, za ovaj tekst sam nagrađen Judinim škudima, a tko ne vjeruje mogu mu pokazati izvod iz banke iz kojeg je jasno razvidljivo da mi je ta prljava lova uplaćena od strane nekakvog, meni doduše nepoznatog, tipa imena, očito kodnog: Zdravko Tomac

Ili zadnje? (nikad ja to nisam baš skužio, mislim semantičku razliku između ta dva pojma).

Uglavnom, utočište u svakom slučaju jest. Jer su se tu utekli npr.:

- luzeri svih vrsta, i to kako bi konačno pronašli osobe koje su (ili se onima prvima bar tako čini) veći luzeri od njih samih;

- kompleksaši (koji btw nisu nužno i luzeri, ili bar ne veliki) koji se ovdje osjećaju ugodno i nadasve nadmoćno jer se njihovi kompleksi baš i ne vide urbi et orbi, dok im s druge strane čak i njihova mediokritetna mozgovna supstanca omogućuje da uoče i po potrebi izzlorabe tuđe nedostatke (da ne bi bilo zabune, otprilike u ovu bih skupinu svrstao i samog sebe, jedino što sam ja, u to uopće ne sumnjam, podosta bistriji od onih prethodno spomenutih);

- ljudi s manje ili više ozbiljnim psihičkim poteškoćama koje ih nesumnjivo hendikepiraju u svakodnevnom životu, a ovdje im, gle čuda, ponekad čak daju i svojevrstan šarm te nekakvu dozu tajanstvenosti (nedokučivosti? neobjašnjive magnetičnosti?? ma na izbor vam!);

- politički uvjetovani paranoidni histerici koji su već najmanje 3 i pol godine uvjereni da ih na poslu i doma prati UDBA, a jedino sigurno skrovište predstavlja im njihov ovdašnji nick, pod kojim se svima nama do bola dirljivo ispovijedaju kako zbog svojeg katoličkog Bogo-čovjeko ljublja iz dna duše mrze komuniste, Srbe, Slovence, balije, ateiste, agnostike, Engleze, Balkanski poluotok, a posebno još i sve upravo nabrojene;

- tzv. normalni ljudi koji su ovdje zalutali, a zatim:
a) ili pobjegnu glavom bez obzira
b) ili ostanu i tako opovrgnu ono "normalni"

E da. Znam ja jako dobro da je ovakvih pretenciozno-neduhovito-malicioznih raščlambi blogaškog članstva u dosadašnjoj povijesti Bloga bilo brat-bratu barem 666, međutim napisah ovo tjeran nekim neobjašnjivim porivom ... žudnjom .... (Ili čak čežnjom?) da se izdignem (makar virtualno) iznad ove razuzdane gomile. I zatim, a onkraj dobra i zla, postanem prvi zaraženi i posljedično tome bolesni bloger koji je ozdravio. A da uopće nije bio u Međugorju, Lurdu i Mariji Bistrici.

Jer to bi me, u konačnici,možda i moglo spasiti od eutanazije. Kužite ono: utočište, pa kad si dosta dugo: eutanazija ... I onda nema više: i tako dalje i tako dalje.

E pa ugrubo rečeno. Tako sam si ja to onomad uglavnom tumačio.

A u surovom realu je iza Pariza ipak bio zarez. Unatoč i uprkos mene. I što za pravo jest najbolje: niti jedan jedincati put si nisam postavio pitanje: a kakve Harry Dean i Nastassja veze imaju s pariškim Parizom. Majkemu? (štono bi rekla Madi Voters, žena s prosto na prosto profulanim nickom budući da se nas dvoje nismo nakon par mjeseci sreli nakon koncerta dede Votersa nego, sasvim oprečno tomu, njegovoga sineka Johnny-ja Wintera).

Doduše. Bila je tada predmnijevam s mužom. A ja s bivšim frendom, s time da je isti bivši postao naknadno. No sve to u cjelini ipak nije umanjilo ekspresiju proživljenog.

A Svemir je imao 6-7 godina manje nego ovih dana. I ja otprilike isto tako. Jedina razlika je što Svemir oćeš-nećeš ide polako svojemu kraju.

E pa da. A ja sam evo, unatoč svemu tome, naposlijetku skužio da je jedan Pariz ipak u Teksasu (ma, da nisu sve velike istine prilično bez veze komu bi uopće trebale dječje bajke, 50 nijansi sive, a i onaj čuvar sedmog pečata?).