Zapis iz mojega dnevnika i iz života

Subota je. Sastavni dan weekenda.

A na taj dan, kao uostalom i petkom, prije 10-tak godina niti jedan korisnik ovog servisa koji je bar zericu držao do sebe nije se ulogiravao nakon 19.30 sati.

Naime, ako bi se ulogirao svi bi ga instantno provalili kao luzera nad luzerima. Naime: jadnik šalabajza po Iskri dok se prava rulja provodi po svim mogućim fensi lokacijama kao da sutra ne bu nikad došlo!

Evo npr. ja osobno. Jedanput sam se zajebo i ulogirao se u subotu oko 21 h. Za par minuta skužim kakvu sam kardinalnu grešku napravio. I kaj ću sad? A ništ, napišem ja lijepo post kako sam dobio gripu i imam 39,5 C temperaturu. Pa zato nisam mogao otići u Kvak i tamo tulumariti do rane zore.

I naravno, nitko me nije tješio. Jer su se svi provodili ko ludi.

Hoću zapravo reći ovo: nije nikakav grijeh biti luzer, zapravo svi smo to bar ponekad. Ali treba to biti onako civilizirano. Decentno i diskretno. A ne si, metaforički rečeno, ko zadnji primitivac žile rezat pred svima!

Link

Kaže jučer gospođa ministarka Pusićka da Hrvatska nije u ratu s Islamskom državom (aka Kalifatom) jer Vlada (valjda hrvatska, op. a.) još nije donijela odluku o tome. Pa opet, veli dotična, nismo u ratu ali kao i da jesmo. A ovo zadnje kaže da se naši najveći ratni partneri Amerikanci (dalje: NNRPA) ne bi razljutili, naime oni su jošte prekjučer obznanili urbi et orbi da je dio njihove ratne koalicije upravo mila nam i predraga, jedinstvena, demokratska i nadasve neovisna Republika Hrvatska (da ne bi bilo zabune, u njihovom priopćenju nije bilo naprijed navedenih pridjeva, ali pošto su mi tako prirasli srdcu ja nisam mogao odoljeti.). Kaže gospođa ministarka da su NNRPA moguće je malo, a nikako puno, preuranili s tim priopćenjem, no nije to baš ni toliko važno jer će se naša Vlada ionako sastati i donijeti tu već dobrano predestiniranu odluku o sudjelovanju u ratu do istrebljenja protiv najvećeg svjetskog Zla (no dobro, meni kao vjerniku to zlo ne može biti veće od Lucifera odnosno Sotone, no u cilju nepodrivanja aktualnih i budućih plemenitih ratnih napora suzdržat ću se ovom prigodom od oponiranja).

A ja kažem: posve je i skoro skroz netočno da su Amerikanci uranili sa svojim priopćenjem, naime bar oni dobro znaju s kime imaju posla i koliko s tima i takvima trebaju imati takta u postupanju.

I ne bih sad ja o toj Islamskoj državi alias Kalifatu, prvenstveno da si ne natovarim na vrat uvijek oprezne djelatnike CIA-e, NSA-e, MI5 ili čak 6, Mossada, pa i SOA-e (naravno, ako im u tome smislu stigne befel iz Washingtona). Reći ću samo da se cijelim svojim habitusom (ma što to zapravo značilo) ne slažem s njihovim idejama i ciljevima, a jošte više s načinom provedbe istih. Pa opet, i svakom normalnom djetetu od 10 godina, a koje osvješteni roditelji tjeraju da svakodnevno gleda dnevnik HRT-a, kao dan je jasno da se ta politička i vojna organizacija nikada, ponavljam: ama baš nikada, ne bi mogla zaozbiljiti da prethodno („..to je bilo godine nula nula treće, Iračane zadesile velike nesreće..“) NNRPA nisu pod dvije velike (oružje za masovno unštenje i navodna Husseinova podrška Al-Kaidi) i puno malih potpuno besmislenih izlika odlučile da u Iraku treba nametnuti svoju, proameričku, vlast. A sebi i svojim saveznicima nadasve tešku i odgovornu obvezu brige o iračkoj nafti.

E da. I sada kad se ta i takva vlast, bezvoljna, nesposobna i korumpirana na svim razinama i po svim osnovama, počinje rušiti kao kula od karata pod naletom bjesomučnog islamizma od Hrvatske se traži da ponovno, kao i toliko puta do sada, spašava Svijet. I Hrvatska se onda uključi u to i takvo spašavanje, a da čak i njena Vlada ne zna da se uključila.

I sad, kako nazvati tu pojavu: uvjetovani refleks (znate ono: gazda ti pokaže kost a tebi, i prije nego shvatiš što ti je pokazao počnu sline curiti)? Ili je to nekakav sinkronicitet (kad se postupanje dvaju subjekata bez vidljivog uzroka, dakle akauzalno, na neobjašnjivi način usklađuje) između Washingtona i Zagreba? A možda je riječ o posebnoj, naime samo jednosmjernoj, telepatiji između Obame i para Milanović/Pusić, pri čemu „prijamnik“ ne hvata misli „odašiljača“ već se samo pokrije po ušima, sagne glavu i čeka i čeka i čeka ... sve dok ga konačno „odašiljač“ ne nazove telefonom i izdiktira mu što je od njega htio.

(P.S.
Dobro, dobro, znam da će ovaj post imati utjecaj na hrvatsku, svjetsku pa i širu povijest otprilike kao i Dnevnik Očenašeka, no pisanje istoga (posta, ne Dnevnika Očenašeka) bilo je nešto jače od mene, otprilike kao što je od gospona Šafraneka bila jača želja da ode za avijatičara u Abesiniju. A i previše sam svojedobno slušao MSP i „If You Tolerate This Your Children Will Be Next“)

(P.P.S.
Da ne bi ma tko pomislio da ja to podmuklo i iz zasjede napadam lijevu političku opciju, reći ću samo ovo: 2003. i 2004. godine par Sanader/Žužul u više je navrata puštao probne balone s idejom o slanju HV-a u Irak. A kad nam je Bush mlađi onomad gostovao i šeretski namigivao Metropolom došla mu se pokloniti manje više kompletna domaća društveno-politička „elita“, osim Janice Kostelić kojoj zbog toga skidam kapu.)

Link

Dakle, tko je makar i malo upoznat s anegdotama iz povijesti klasične glazbe zna da su suvremenici Brahmsovu 1. simfoniju u šali/pohvalno nazvali Bethovenovom 10-tom. Ne bih sad ulazio u razloge takve kvalifikacije/vrednovanja, nemam ni živaca ni vremena za to, a ionako predmnijevam da bi mi bilo lakše objasniti vam kvantnu fiziku za neznalice nego nešto što zahtijeva sate i sate slušanja glazbe i promišljanja o njoj.

No dakle, nije mi sad tu bila nekakva namjera nahvaliti se svojom erudicijom nego mi je trebao Johannes Brahms, veliki "neoklasični" kompozitor iz razdoblja glazbene romantike. I to zato jer vam je on lakmusov papir, naime kad god neki skorojević želi ostaviti dojam da se razumije u klasičnu glazbu reći će da voli upravo Brahmsa. Ne Mozarta, Bacha ili štajaznam Haydna, ne, baš i upravo Brahmsa. A odtkud takvo skorojevićko idolopoklonstvo prema tome, nema nikakve sumnje, geniju?

E pa.

Prije jedno 50 godina Francoise Sagan, francuska spisateljica ljubića (dobro, onih intelektualnih, ako takvi uopće postoje) proslavila se globalno s "Dobar dan, tugo", da bi nakon toga napisala još puno romana slične provinijencije. A jedan od njih zvao se "Volite li Brahmsa?". Tko je pročitao zna o čemu se tu radi, međutim najveći broj (i inače slabopismenih, a još slabije čitajućih) Hrvata rođenih 50/60/70 godine uspio je akceptirati samo naslov. S time da su za autoricu ti i takvi iz tko zna kojih razloga (vjerojatno jer je Francuskinja i ne znaju joj pročitati osobno ime) mislili da je nekakva velika i značajna svjetska spisateljica, moguće čak i nobelovka.

I sad, mislili su dalje gore navedeni, ako tako velika spisateljica piše roman o Brahmsu, onda je on sigurno upravo ona glazbena klasa koja čovjeka koji ga voli, ili još jače: obožava, deklarira kao intelektualca s nepogrešivim ukusom za glazbenu i općenito svekoliku umjetnost. A da bi svojem "odabiru" dali vjerodostojnost poneki se novopečeni obožavatelj potrudio poslušati ponešto od našega Johannesa, no nažalost simfonije su mu bile preduge, klavirski koncerti predosadni, a rekvijem (njemački, kao i Golf) i jedno i drugo. Zato bi nakraju sve ostalo na Mađarskim plesovima, to je onak veselo i zabavno pa se čak i djeci u osnovnim i srednjim školama pušta na glazbenom ne bi li ipak možda zavoljela klasičnu glazbu.

Jedna od boljih zabava na ovim prostorima bila je kad se jedan od tih i takvih poznavatelja J. Brahmsa pojavio na Iskri. Naravno, u profilu se opisao kao malog Branimira Pofuka, te on obožava sve Brahmsove simfonije, a tek klavirska djela nemate pojma koliko, a sve ostalo još i najviše od svega voli i ne može preživjeti ni 24, a kamoli 48 sati bez te božanstvene nadljudske glazbe.

I naravno, ne treba ni govoriti da je fora upalila: najveće ovdašnje primitivke instantno su se priljepile uz frajera i pratile ga uz stopu virtualno, a bome i ne-virtualno. Jer ne vele psihijatri bez razloga: najveći afrodizijak za seksualno ojađene žene je muški intelektualizam, naime te i takve smatraju da pravom intelektualcu nije uopće bitno kako one izgledaju, već da ga zanima samo njihova pamet. A nju će, misle, najbolje pokazati ako budu u svemu podržavale stavove i ukus svojeg "odabranika".

I šta sam onda htio reći, ha? Ha?

E pa ovo: može čovjek umrijeti još u 19. st. a da nas ipak, gore opisanim spletom uzroka i posljedica, bude u stanju od srca nasmijati.

P.S.
Svi gore navedeni likovi su potpuno izmišljeni, osim J.Brahmsa, F. Sagan i još par njih. Zato bih onima koji su se prepoznali i onda manje-više podivljali preporučio da se ohlade: naime nije baš ama pa svaki post o njima. Link

Dakle, tko je makar i malo upoznat s anegdotama iz povijesti klasične glazbe zna da su suvremenici Brahmsovu 1. simfoniju u šali/pohvalno nazvali Bethovenovom 10-tom. Ne bih sad ulazio u razloge takve kvalifikacije/vrednovanja, nemam ni živaca ni vremena za to, a ionako predmnijevam da bi mi bilo lakše objasniti vam kvantnu fiziku za neznalice nego nešto što zahtijeva sate i sate slušanja glazbe i promišljanja o njoj.

No dakle, nije mi sad tu bila nekakva namjera nahvaliti se svojom erudicijom nego mi je trebao Johannes Brahms, veliki "neoklasični" kompozitor iz razdoblja glazbene romantike. I to zato jer vam je on lakmusov papir, naime kad god neki skorojević želi ostaviti dojam da se razumije u klasičnu glazbu reći će da voli upravo Brahmsa. Ne Mozarta, Bacha ili štajaznam Haydna, ne, baš i upravo Brahmsa. A odtkud takvo skorojevićko idolopoklonstvo prema tome, nema nikakve sumnje, geniju?

E pa.

Prije jedno 50 godina Francoise Sagan, francuska spisateljica ljubića (dobro, onih intelektualnih, ako takvi uopće postoje) proslavila se globalno s "Dobar dan, tugo", da bi nakon toga napisala još puno romana slične provinijencije. A jedan od njih zvao se "Volite li Brahmsa?". Tko je pročitao zna o čemu se tu radi, međutim najveći broj (i inače slabopismenih, a još slabije čitajućih) Hrvata rođenih 50/60/70 godine uspio je akceptirati samo naslov. S time da su za autoricu ti i takvi iz tko zna kojih razloga (vjerojatno jer je Francuskinja i ne znaju joj pročitati osobno ime) mislili da je nekakva velika i značajna svjetska spisateljica, moguće čak i nobelovka.

I sad, mislili su dalje gore navedeni, ako tako velika spisateljica piše roman o Brahmsu, onda je on sigurno upravo ona glazbena klasa koja čovjeka koji ga voli, ili još jače: obožava, deklarira kao intelektualca s nepogrešivim ukusom za glazbenu i općenito svekoliku umjetnost. A da bi svojem "odabiru" dali vjerodostojnost poneki se novopečeni obožavatelj potrudio poslušati ponešto od našega Johannesa, no nažalost simfonije su mu bile preduge, klavirski koncerti predosadni, a rekvijem (njemački, kao i Golf) i jedno i drugo. Zato bi nakraju sve ostalo na Mađarskim plesovima, to je onak veselo i zabavno pa se čak i djeci u osnovnim i srednjim školama pušta na glazbenom ne bi li ipak možda zavoljela klasičnu glazbu.

Jedna od boljih zabava na ovim prostorima bila je kad se jedan od tih i takvih poznavatelja J. Brahmsa pojavio na Iskri. Naravno, u profilu se opisao kao malog Branimira Pofuka, te on obožava sve Brahmsove simfonije, a tek klavirska djela nemate pojma koliko, a sve ostalo još i najviše od svega voli i ne može preživjeti ni 24, a kamoli 48 sati bez te božanstvene nadljudske glazbe.

I naravno, ne treba ni govoriti da je fora upalila: najveće ovdašnje primitivke instantno su se priljepile uz frajera i pratile ga uz stopu virtualno, a bome i ne-virtualno. Jer ne vele psihijatri bez razloga: najveći afrodizijak za seksualno ojađene žene je muški intelektualizam, naime te i takve smatraju da pravom intelektualcu nije uopće bitno kako one izgledaju, već da ga zanima samo njihova pamet. A nju će, misle, najbolje pokazati ako budu u svemu podržavale stavove i ukus svojeg "odabranika".

I šta sam onda htio reći, ha? Ha?

E pa ovo: može čovjek umrijeti još u 19. st. a da nas ipak, gore opisanim spletom uzroka i posljedica, bude u stanju od srca nasmijati.

P.S.
Svi gore navedeni likovi su potpuno izmišljeni, osim J.Brahmsa, F. Sagan i još par njih. Zato bih onima koji su se prepoznali i onda manje-više podivljali preporučio da se ohlade: naime nije baš ama pa svaki post o njima. Link

A tako. Nije vam bilo dosta babe Jule (Mirjane Milošević), Jovanke Broz Tito, Lukrecije Borđija, sultanije Sulejmanove, Imelde Markos, da sad ne spominjem baš sve žene-primjerke, pa da shvatite da za osobe ženskog spola politika jednostavno nije pa nije.

Štoviše, da se od njihovog bavljenja politikom može očekivati samo najgore, jad i bijeda, tuga i čemer, mržnja i patnja svakojakih inačica.

A znači znate vi to, samo ste mislili da pravilo vrijedi za Svemir, ali ne i za Iskricu jer je ona kao virtualna odnosno nije prava?

A pa dobro onda..

I na kraju, ali ne zato najmanje važno: divim se Magdal kako u svome zadnjem postu argumentima satjera u mišju rupu neke ovdašnje, kao jelte, blogerske (možeš mislit!) "veličine"!

A samo zato jer su mi se u jednom komentu (a kod jednog prijatelja) omakli sljedeći stihovi odnosno versi:

"Bože čuvaj Hrvatsku, moj dragi dom,
Ljude koji blaguju pri oltaru tvom
Nek se sliju molitve sve u jedan glas,
Čuvaj ove svete tle, blagoslovi nas.

Ako treba gospode, evo primi zavjet moj,
Uzmi život od mene, pa ga podaj njoj.
I u dobru i u zlu, budi s nama budi s njom,
Bože čuvaj Hrvatsku, moj dragi dom,
Bože čuvaj Hrvatsku, moj dragi dom."

I sad, molim svako dobronamjerno i razumno biće da se očituje: zaslužuje li taj moj verbalni iskaz sudsku tužbu? Pa ljudi moji, nisam ja valjda s time što sam napisao ostvario nekakva protupravna prava, štajaznam, na Sanaderove satove ili slike ... a niti sam povrijedio te famozne, kak se ono veli, dodžoše, jel tak? Ili nije.

Živila Hrvatska - živjela Europska unija !!!!!

Oću reći: kad je još weblog držao nešto do sebe i sebstva si isto tako.

Svakog časa pojavio bi se ponetko. Ambiciozan i gratziozan. Pa navalio razspričat se svima i svakome kako voli on voli ponajjače npr. Brahmsa. Ili nekog drugog davitelja.

Protiv davitelja.

Pa se tako jedan jednoć i Piazzollom krstio. Tkoćegaznati, valjda je nekako intelektualno suptilno i trans cedetalno nadjenuti si ime mrtvaca. A za koga još pritom nitko živ ne zna tko je bio. I što

Dok je još bio.

(a sad ne bih volio da mi se opet jedna dosta bubana osoba natovari na ovaj nejaki post. i to samo zato jer ona kuži tko je to intelektualac.
nad intelektualcima.
a ja ne kužim jer sam primitivan i nisam nikad gledo "Amadeusa" od Formana.
Da ne velim sad Miloša.)

Bar normalnom čovjeku. I bar to tako ja mislim.

Jer zaista, jebeš ti humanoida čija se duša hrani jedino mržnjom prema drugima i zanosom zbog nogometa. A kad ga pitaš zbog čega je u životu najviše ponosan veli ti: jer su Plitvička jezera najljepša na cijelome svijetu! Ko da mu ih je did vlastoručno isklesao u ličkom vapnencu, a baba onda zalijevala kišnicom dok konačno nije vodurina silna niz slapove potekla.

I još prosječan takav tip veli da je katolik. Pa se onda na stadionu (tekma: Hrvatska-Ukrajina) dere: ubi, ubi ubiiii Srbina, Srbina, Srbinaaaa, sve s veličanstvenim umom stvorenom idejom da će jedni pravoslavci prenijeti tu religioznim zanosom natopljenu poruku onim drugima (koji, životinje jedne nevjerničke, pjevaju Biće mesa klaćemo Hrvate, umjesto Jasenovac i Gradiška stara to je kuća Maksovih mesara).

I onda još lijepo, a sve u dobroj namjeri, upozorava svog nacionalno nenagriženog susjeda da je ljudska nula jer je rekao da ne bi trebalo baš sve pravoslavce i Balije potamaniti. I da je idiot jer plaća porez HDZ-ovoj izdajničkoj kliki/SDP-ovoj komunjarskoj bandi.

Samo, ima u toj Habucibeovoj umotvorini jedna nepremostiva logičko/etička začkoljica: on veli doslovno da mrzi one koji mrze.

E pa nemre to tako, druže Habucibe! Jer otkud ti znaš zašto su oni takvi (kakvi jesu), možda su još kao djeca mliječnog zuba bili na razno razne načine zlostavljani od roditelja/rođaka/učitelja/svećenika sve odreda zagriženih komunista? A možda ih je muž/žena srbojugonostalgičar-ka premlaćivao-la danomice i danonoćno? Ili im je direktor sa judeomasonskim prezimenom uvaljao otkaz samo zato jer su pet dana zaboravili doći na posao nakon Turska-Hrvatska 0:3.

A? Aaaa????

Ma nije čovjek pokvareni zub ili štajaznam slijepo crijevo, pa da ga se samo tako (olako) zamrzi, izvadi i baci! A uostalom postmoderan kulturan i visokocivilizirani čovjek sve što radi radi na kulturan način, štono će reći: on i mrzi kulturno, bez imalo subjektivnosti ili nedoBog mržnje prema svome objektu. Stoga, moliću lijepo, volio bih drugi puta pročitati nešto inspirirano upravo tim i takvim životnim paradigmatskim stavovima.

iole prosječno razuman čovjek (daklem, nešto kao ja podijeljeno s 2) može predvidjeti:

- da će se na izmet (čitaj: kič najhebenije vrste) uvijek garantirano nalijepiti bar 1/3 ovdašnjih muha (čitaj: Iskričara, neovisno o spolu iako ga pretpostavljam svi oni, pored lošeg ukusa, valjda ipak imaju)

- da će bilo kakav iole pametniji sadržaj (da ne bude zabune, ne govori se sad tu o nekakvim remek djelima) biti za bar 4/5 ovdje obitavajućih do boli dosadan, a za cirka 50 od100 njih još pritom i apsolutno nerazumljiv,

- da će čak i intelektualno najsuperiorniji dio ovdašnje populacije (daklem, oni s IQ-om od 100 do 115) u svojim postovima i komentarima uglavnom pisati stvari koje je najpreporučljivije instantno pozabiti,

- da će se Mesija odnosno Izbavitelj jednog dana ponovno pojaviti na Zemlji, a prvo što će učiniti bit će: registrirati se na Iskricu (i to kao premijum član, da bi mi mogao bez zapreka odašiljati pvt po ruke)

- da će se uvijek naći netko dovoljno blesav da zbog naprijed nabrojenog bude uvrijeđen.

Izgleda kao
da sve događa se samo
(od sebe)

dolazi
,,,,,,,,,,,prolazi
........................odlazi

I nema nas više
(~osim~po~rubovima~)


Zapravo:
ništa previše tužno:

u kavu dodaš malo više šećera

staviš svoju omiljenu pjesmu
/tek da prekrije tvoje disanje/

i obećaš sama sebi kao poklon
novi dan

(zamotan u zaborav)






(znam, znam da je ovo gore skroz-naskroz genijalno: zato nemojte se potruditi dati mi to na znanje
budući da je, daklem, beskorisno,
a još važnije: napuhava me za ego!)

Odnosno.

Da vam bude teže još malo pisati komentarske umotvorove.

(Naime, ipak nije moj post baš wc, koliko god se to čovjeku normalna vida i prosječne pameti možda činilo.)

Arrivedercci carri amici Croati e Croatissime!

Da je Majanski kalendar
Baš svaki put točan.
I da sve ima svoje razloge
Pretežito: dobre.
Za (ne)postojanje.

A čak nije obvezatno kružnica
Niti ni elipsa
Ono
što će naknadno otjeloviti
Lanac nam naš
(vidi: oko za
oko=>vratnik)
A nadasve
U trenutcima neopreza
(kad
........ne
.............prezamo
niti
.....od
..........sebe)
Pa nas baš boli
(razbi)
Briga

A ne još uvijek zub


(* * Prosvjećeno reprizno bićima koja još ipak ne vjeruju u propast svog prirodnog biostaništa, točnije webloga. Ko fol. A možda i zbilja i zaista, samo ko da je to uopće važno nekome osim meni. Naravno!
)

P.S.
Sutra pak slijedi pjesma nad pjesmama: pod uvjetom da prvo nađem te drugonavedene - u protivnom nemam orijentira pa ništa od svega. I toga.
Osim naravno ako se nisam pre računao.
I pod cijenio evolucijski pritisak stavljen na moja pleća.
(što je još uvijek stoput bolje nego štavljen).

I. Uz put sam našao pitanje - zato se zove usputno pitanje: Zašto se ljudi ljute, bjesne, pucaju? Kad im kažeš istinu. Ili ono što vjeruješ da je. Naime, istina nije personalizirana, ni namjerna. Jednostavno nam se desi, ili nam se tako učinilo.

II. Stari sat, kao kod moje bake na zidu, trebalo je čistiti od prašine, čak i podmazivati, da bi stigao vrijeme.

Po tome se razlikujemo.

Mi ne damo svoju prašinu. Čuvamo je, zovemo iskustvom. A kad se previše nakupi stanemo. Na mjestu. I ni makac. Za 30-40 godina to netko primijeti, stave nas u lijes i odvezu na groblje.

III. Imaš. Sjetit ću se već što (prije nego nemaš to).

IV.

V. Vidi pod IV.

Jedanput jednom (čega se vjerojatno više ni Metuzalem prisjetiti ne mogaše) napisah nešto kao djetinjasti omaž Ramonsima. I sad se ne sjećam ni sam više jel to bilo kad je knjiga spala na jedno ili na nula slova...

U svakom slučaju, napisah ja taj omaž. Djetinjasti (čitaj: Gaba gaba hej! Gaba gaba hej hej!). I ništa previše važno, osim što time ispunih neku svoju potrebu za iskazivanjem respekta, da ne budalim sad tu o zahvalnosti, prema ljudima koji su me jednom, petput ili možda pak stotinama puta podsjetili da i nije toliki bed roditi se. I još onda poslije biti živ.

Da. Ništa prevažno u tom postu. A niti docirajuće u smislu: Tko nije za njima zažalio, magarac je postao i bio i tomeslično. Pa opet našla se izvjesna tzv. osoba-individua koja je našla za shodno oponirati mi navodeći, ne baš faktografski točno, da tko jebe narkiće, sami su si krivi za sve kaj ih je snašlo itd itd itd itd.

Kao da sam ja omažirao narkiće. Ili bolje rečeno: samo narkiće. I kao da sam ih omažirao zato jer su narkići. A ne zato jer su najbolji ikad crtić na Planeti panka.

I što zapravo htjedoh reći?

Da mi je jučer prijepodne kad sam čuo bilo jebeno žao?

Aha. I da se još uvijek čudim ljudima koji misle da je fora analizirati tuđe (kvazi)emocije?

Možeš mislit.

Eto.

I zato ću ja poslušati Klunija (btw super i simpa tip, samo baš ne znao puno o glazbi - uostalom ni ja o organskoj kemiji, pa šta?) i više neću pisati o stvarima u kojima mi on ne može suvislo parirati.

Pa ću pisati o Lou Reedu i kako me nasmijalo da su čitatelji jednog glazbenoga časopisa neke njegove stihove proglasili najbedastijima uopće u rokenrolu. Jer upravo sam i ja to mislio o nekim njegovim pjesmuljcima. samo što to nisam smio zbog političke korektnosti niti natuknuti. Jer bi onda ispalo da nemam pojma o poeziji, ili čak da sam ljubomoran na dotičnog jer se je oženio s Laurie Anderson (vidi i počuj na youtubeu: "O, Superman", mnogo dobro!).

A sjećam se i ljudi koji su na ovom weblogu uzdizali Lou Reeda u nebesa. I to samo zato jer su mislili da pravi intelektualac treba volit dotičnoga, a ne recimo Brucea Springsteena ili, nedaj Bože, Johna Fogertyja,

No vidite, istina kad-tad izađe na vidjelo!