Zapis iz mojega dnevnika i iz života

Broken windows and empty hallways,
a pale dead moon in a sky streaked with grey.
Human kindness is overflowing,
and I think it's gonna rain today.

Scarecrows dressed in the latest styles,
the frozen smiles to chase love away.
Human kindness is overflowing,
and I think it's gonna rain today.

Lonely, lonely.
Tin can at my feet,
I think I'll kick it down the street.
That's the way to treat a friend.

Bright before me the signs implore me:
Help the needy and show them the way.
Human kindness is overflowing,
and I think it's gonna rain today.

Lonely, so lonely.
Tin can at my feet,
I think I'll kick it down the street.
That's the way to treat a friend.

Bright before me the signs implore me:
Help the needy and show them the way.
Human kindness is overflowing,
and I think it's gonna rain today.

(Randy Newman)

Jutros.Si zaboravio sve što te drzalo.Skupa.Ovaj dan što na prozor lupa.Nije tvoj.Nije tvoj.Oko tebe šute.Stvari.Tvoj krevet i stol.Te nijemo.Gledaju.Sa zidova vise trice.Te da te grubo sjećaju.U sjenama.Tih vremenama tih vremena.Slutiš prevaru.Izdaju u u u u Izdaju u u u u.Pa pusti da ti sviram.Duša gine od tišine.I ne boj se buke.To što svira.To su ruke
(D. Rundek-Bundek: "Ruke")

Koliko godina unatrag. Srpanjski dan? Jedan od onih. Ispred slike na omotu. Vinilnog "Rubber Soul"-a. Kad u sobi nema nikoga. Možda samo poneka sjena. U prolasku. Bez riječi.
Sunce. Zalijepljeno. Za prozore. Dok on stoji. Malo iskosa. Sad još nije vrijeme. Misliti. O školi. U kojoj se uvijek. Nešto očekuje od tebe. Samo ne ono. Što bi stvarno želio. Biti.
Smiješan gramofon i kristalna zvučnica. "Drive My Car" malko preskoči. Kasnije sve ide dobro. 33 i 1/3. Je brzina kojom ti kroz sobu. Plove njihovi svijetovi. Pomiješani. S tvojih 17 godina. Dovoljno da pomisliš. Kako baš ovo ljeto. Neće proći.
(i još pomisao. praviš se, usputna. na jedne oči. sat daleko. poljupci će imati. okus crnog vina. tamo negdje. kod njenih na moru. kamo nikad nećemo. zajedno ići.)

(Ovo su zapravo. Arsenovi. Ustvari Britvićevi. "Vrtovi malih kuća". Prevedeni. U retrovizorskom staklu.)
Vlak za povratak. Dolazi na kolodvor. I čudni mirisi zime. Pune nagorjelog dima iz dimnjaka. To su dijelovi slike. Njega kao i obično ne vidim. A baš je on. Taj koji tu negdje prelazi. Iz jednog svijeta u drugi. Ni jedan ne voli. Prvi jer ga je otjerao od sebe. Drugi zato što ga je uzeo bez pitanja. I sad mora čekati da prođe dovoljno vremena. Za ono što slijedi. Prepuno obećanja koja će se ispuniti samo ako bude. Strpljiv i uporan. I dovoljno puta prijeđe put od kolodvora do bakine kuće.
Sumrak. Zgradama kraj kojih prolazi. Osvijetljeni su prozori. A iza njih se upravo događa baš onakav život. Kakav je. Ne znam baš točno. Kada. Ali bilo je to negdje. U onom ostavljenom svijetu. Namijenio sebi. Ne dopušta si sumnju. Pa ipak volio bi liftovima, stepenicama, balonom. Popeti se do tih prozora. I bar jednom sve zamišljano provjeriti. A najviše osjeća li se u sobama. Iza tih prozora. Prezreli miris zadimljenog zimskog zraka. Ispunjenog tihom i tako samom tugom. Koja ga jedina štiti od hladnoće.

 
Kako samo. Znate izgubiti! S naglaskom na. Znate. Jer. Pobijeđivati je. Zapravo lako. I ništa. Nije na kušnji. Ali. Velik se postaje. Kroz drevnu vještinu. Usavršenu od zaista mudrih. I svijetlih. Gubljenja.

 
Tako nekako. Navijaju Liverpoolovi navijači. A ja mislim. Ajde. Nek se čuje i moj. Virtualni glas.

 
Sorry, George. Na krađi. Naslova. U stvari i nije. Krađa. Nego posudba. Poslije. Ti ga vratim. Bez fleka od špeka. Jer sam večerao. Jogurt.
Dakle. Zašto. Pišem postove. Najvjerojatnije. Zato jer ne znam adresu. Na koju bih poslao. Pismo. S vremenom postaje. Množina. Pa: pisma. U njima zapravo. Odgovaram nekome. Tko je zapravo samo ja. Ipak. Volio bih da nesuđena. Ta pisma. Izgubi neki nesuđeni poštar. A. Suđeni netko. Ih pronađe. I pročita. Pa kaže sam sebi: "Nije za mene." Onda se malo zamisli. I doda: "Šteta..." Zatim ode spavati. I spava sasvim spokojno. I mirno. Bez sumnji. Da je možda pogriješio. Tek ujutro. Me se ponovno sjeti. I mog pisma. I pomisli: "Hm". A možda još. I "Možda".
 
 

Čudno. Čudno. Začudno. Ali nije. Kad se najmanje nadaš. Neka riječ. Ili (kad smo već tako nezasitni) rečenica. Reći ću: nije važno. Čija. Iako je zapravo baš to. Važno. Zabode se u tebe. I ostane ti. Više onako. U venama. I sjediš. Gledaš. Kroz prozor svoje sobe. Kako se Svijet predaje. Metamorfozi. I pitaš kako to. Da dosad nisi primjetio. Onaj tamo list čiju je boju ukrao Matisse dok je još bio mali i svi su mu se smijali jer je uvijek nakon što bi podigao pogled prema krošnji topole zanijemio.
Ti si stvorena za sve te stvari. Ili. Ti si stvorena za svete stvari. Dvije rečenice. A ustvari jedna. Ili. A u stvari jedna. Samo što to izlizani pravopis. Zaspao na polici. Nikad neće moći shvatiti. Tako je. To. Ribe ne plivaju po površini mora. Niti naše misli ne cure. Nam na nos. Ma da me sad. Netko vidi. Nema šanse. Da bi shvatio da sam. I to još. U riječi. Ma zapravo. Ja to samo tako kažem. Ali. Ne lažem.
Ima jedna od puno. Šalica od porculana. Dovoljno krhka da je jagodica prsta poželi. Dodirnuti. I dovoljno čvrsta. Da postane i ostane. Bezvremenska putnica.
Još nešto. Skoro da zaboravim. Stvorena za sve/te stvari. Si ti.

 
Kažeš. Prebrzo se otvorile.
Rupe na dnu. Noći.
Dok. Još su svijeće gorile.
Već će Svemir. Proći.
Nemoj. Slušaj rađe tu kišu.
A ne strance. Nepozvane.
Sve što. Ikad. Ruke pišu.
Sredini. Pobjegne sa strane.
Nego. Samo. Ne po planu.
Nježno. Polako kao pješke.
Poljubi jutro. Na novom danu.
Bez da. Prepoznaš greške.
 

Spavao sam. Namjerno.
Spavao sam iz inata.
Spavao sam. Zamjerno.
Snom sa trećeg kata.

Sve skuži. I razduži.
Budilica-sudilica.
Ali to će biti. Kasnije.
Strpljenja još malo.
Bit će svakom jasnije
Kad se bude dalo.

Prije sam još. Sanjao.
Iz hobija.
Dve riječi svašta-ništa.
Bez fobija.
U sasvim par slika
Plavom tonu mono.
Dijelići njenog lika
I onda još. Ono.
Ili je nemir.
Ili je. Hrast.
Samo bez pitanja.
Kupio sam svo. Vrijeme.
Do svitanja.

Kolekcija proljeće-ljeto-jesen-
Zima mi prolazi.
Dok ne zaboravim. Riječ.
Koje nema. Onom. Što dolazi.
Ma. Prodat ću se na burzi.
Jeftino. Za par sitnica. Bonbona.
Zamotan. Može me odmotati.
Svatko. Tko se zove ona.

Spavao sam. Sanjao sam.
S predumišljajem.
Uvjerljivo.
Nemjerljivo.
Bosim nogama. Po staklima.
Iz Murana.
Onog stana.
Bez televizora retrovizora.
A dobrih. Nadasve.
Prizora.

Uz put. Sam našao pitanje. Zato se zove usputno pitanje. Zašto se ljudi ljute? Bjesne. Pucaju. Kad im kažeš istinu. Ili ono što vjeruješ da je. Naime. Istina nije personalizirana. Ni namjerna. Jednostavno nam se desi. Ili nam se tako učinilo.
Stari sat. Kao kod moje bake na zidu. Trebalo je čistiti. Od prašine. Čak i podmazivati. Da bi stigao vrijeme. Po tome se razlikujemo. Mi ne damo svoju prašinu. Čuvamo je, zovemo iskustvom. A kad se previše nakupi stanemo. Na mjestu. I ni makac. Za 30-40 godina to netko primijeti. Stave nas u lijes i odvezu na groblje.
Imaš. Sjetit ću se već. Što. Prije nego nemaš. To.

 
Kraj šihte. Možda sendvič? Ili mjesečina. Sa sirom. 0 mesa, a pravi okus. Morate probati. U vrtnji planeta pogube se lososi. I štuke. Losovi. Da. Ti napiši pismo. I pošalji ga svakome osim meni. Da, ne. Preventivno reci >>>psu<<< da ugrize >>>poštara<<<. Poslije je sve dobro. Jer. Nije sada.
Chopin kao utjeha. Ne u zamrzivaču. Rastopi sve. Što ima tamo. Ne znam. Nisam bio. 

Niste? Šteta. Baš sam naumio napisati vam post. Ovako stvar pada u vodu. Dubinu ne znam. Ni da li je Sava kod Donjeg Miholjca. H2O. Ako dodamo SO2 bit će vraga. I belaja. U sumpornoj kiselini i tvrđe stvari od stvari nagrabuse. Od busen. Trave. U proljeće. 1000 lasta nam dolijeće. A mi? Gledamo televiziju.

 
Znam.
Iskrica je samo loš trip.
Bude bolje, rekli su stari. Naši i vaši. Zato im treba pod obavezno vjerovati. Do slijedeće zgode. & nezgode.
P.S.
Volim te kad ne pričaš. Zato gukni, golubice. Da.

 
Da je slovo O više od slova A. Zato je Slovenija alpska zemlja, a Slavonija nije. Dapače.
Konzultacije kod mene kući. Od 20-22 h. U slučaju kiše bez sunčanih naočala, molim.