Zapis iz mojega dnevnika i iz života

 
Moja prijateljica/je školska učiteljica/Subotom je party/pa se malo zabavlja...
Eto. U par posuđenih stihova sve stane. I da sam. Intelektualac. I da mi je prijateljica razuzdana. I da slušam Pipse. I Chipse.
No. Samo bez zavisti. Molim. Ne poznam ja nikakvu učiteljicu. Pa otpada i jedini argument. Za intelektualca mene. I nije ona uopće razuzdana. Samo je strašno pametna. Plus. Tako dobro piše. Da vam stane dah! 
Ostaje još samo ono. Da slušam Videoclipse. A s time se hvali. Ili se to priznaje?
I sad. Otkud Gerard. U naslovu? Najbolje još. Da vam i to kažem!
To su intelektualci/na početku stoljeća/Samo tanka bijela linija/između ničega i nečega.   
 

 
Ne mora baš i zadnji list. Otpasti s drveta. Da bismo znali da je jesen.
A ne mora ni list biti baš list. Ni drvo. Drvo. Jedino je glavnoj zvijezdi. Teško pronaći zamjenu. Uz ovakvo stanje na kalendaru.
Dobro napisan kič (užasne li sintagme.pa opet istinite.). Je poput bombona. Čija slatkost. Nadmašuje oprez. A to uopće nije zanemarivo postignuće. U perspektivi onog što vas očekuje. Kad dođu četiri jahača. (na četiri konja. sa šesnaest nogu.). I neskrivenom željom u očima. Da vas upoznaju. S gorkim. 
 

 
Kikikriki. Koštice. Indulgencije. Zanimacija. Jeftino dam. Samo da. Prodam!

 
Se oblak raspao. Iznad moje glave. Poput božje providnosti. Kojoj je dosadilo pa odustaje. 
Ovo je. Naravno. Besmislica. Iako je sve bilo baš tako. I onda ja. Možda. Počnem vjerovati. U umorne oblake.
 
 

Dugogodišnje 'rivalstvo' s Clooneyjem na listama najseksipilnijih muškaraca moglo bi kulminirati u predsjedničkoj utrci. No Brada ne zanima Ovalni ured.



U intervjuu za magazin Parade Brad Pitt otkrio je kako je zapravo skroman momak koji želi pomoći svijetu iz čisto ljudskih pobuda, odbacivši napise da ga je Angelina začarala humanitarstvom. To je, smatra, "idiotski", kao i spominjanje njegovih političkih ambicija. Iako je nedavno govorio na Clintonovoj konferenciji o klimatskim promjenama, Pitt koji pomaže izgradnju New Orleansa, politiziranje radije prepušta svojem 'konkurentu' i dugogodišnjem prijatelju Georgeu Clooneyju za kojeg smatra da je prava osoba za Bijelu kuću. "Nikad nisam o tome razmišljao i u ovom trenutku nemam takvu želju. Možda ću više koristiti ako nikada ne krenem tim putem. No, George bi trebao pokušati. Mislim da bi bio prilično dobar. Isto tako mislim da bi se i Ben Affleck trebao kandidirati."

 
I to uopće nije najava. Neke pro futuro raznolikosti.
Upravo suprotno.
(prije kao kasna jesen. zaogrnuta sivilom. onako rutinski.)
(s krizom identiteta. godišnjeg doba.)

 
Travanjska noć kaplje kroz krošnju hrasta. A mi djeca se ujutro čudimo kako su se to kapi mraka pretvorile u hrušteve.
Ta jutra! 
Kad voliš dugo spavati Sunce te. Osim u najzimljoj zimi. Dočeka već prilično visoko. A onda jedne večeri zamoliš tatu da te probudi kad bude išao na posao. Pa gledaš kako prvi zraci pale vrh još bezbojno mračne planine na istoku. A prema dolini se počne spuštati tamnozeleno.
To je već svibanj.
Nitko još nije ustao.
Osim tebe i Sunca. I tate. Iako ti još zapravo nisi pravi ti.
Nasreću. Jer on sve to ne bi mogao vidjeti.
 

 
Pa što. Ako će krajnji rezultat biti dosada. Predvidljivost. Repeticija već sto puta izrečenih misli? Bar se to nije moglo znati unaprijed. (a ni unazad: vrijeme/plovi barka. široko je more...pa se nasuče. na grebenu zore...)
Zato. Ako je već dano. Da se može. Treba se truditi. Buditi. Čuditi. (ne. nipošto ne suditi.). Sudbinu snubiti. Glavu gubiti. Ljubiti.
I još. Najviše od svega. Ne bojati se. Izgubiti.

 
Nisam savršen. Pa pročitam ponekad. Poneki post.
Osobito su mi dragi. Oni posvećeni nekome. Jer nepobitno dokazuju. Da autor-ica. Nije kamen. Već štoviše. Ima srce prepuno. Nečega.
Dobri su mi i oni. U kojima se tuguje. Žaluje. Za starim. Dobrim. Vremenima. Kad je onaj koji piše. Bio glavni. A onda su došli. Razni kreteni. Majmuni. I ništkoristi. I istjerali. Nevine i dobre iz njihovog Raja.
A još kad takav post napiše. Netko. Ili nešto. Sitno. Jadno. Rasističko. Terminalno priglupo. I nelijepo. U svakom pogledu. Ali unatoč svemu tome posve uvjereno. U svoju veličinu.
Onda viknem. (u sebi. susjeda radi.). "U sridu!!!"
Jer svrhovitost Kozmosa. Kao opsjene. Iznova je uspostavljena.

 
Shvatio sam. Porijeklo homofobije. To je u stvari strah da nas. Netko ne proglasi homoseksualcem. Pa se preventivno branimo. Rukama i nogama! Štoviše i prijetimo. Iako smo u stvari posve bezopasni. Osim eventualno. Po same sebe.
Ali postoji ona stara. "Onaj koji se počne braniti. Prije nego što ga optuže. Kriv je!"
Dakle. Homofobi. Dragi. Ne bojte se. I ne skvičite od užasa kao onaj debeljko iz "Oslobađanja". Prije no što su vam ga. Ućerali!

 
Današnji SF filmovi. Isto tako "dobro" predviđaju budućnost. Kao što je 1902. Georges Mélies. Učinio svojim remek-djelom. "Putovanje na Mjesec" (Une Voyage dans la Lune).
I baš to.
Je. (budućnost. "našu")
Čini. Ponornicom. Koju kad na koncu i pronađemo. Više ne prepoznajemo.
Ma. Jednostavno. Uvijek možemo. Pomisliti. "Sve je već. Odavno. Gotovo." A onda.
Onda...
Se jednog jutra. Probuditi. I ustati. Kao što se ustaje. Iz mrtvih. Vrapcu na prozoru. Reći. "Dobro ti jutro. Maleni."  Glasom koji nije onaj. Naš jučerašnji.
I upitati se. Kako "Volim te." Ili nešto tomu slično.
Zvuči. Na sutrašnjem.

 
Nešto dubinski nije štimalo. Sve osim nje. I onog koji je nešto donio. Kasno navečer. Na ulazna vrata. Poznajem. A ne znam im imena.
I kuća u kojoj smo svi. Nikad viđena. Prije.
Ali uvijek mora postojati. Priča. Tako naš mozak funkcionira. Pogotovo kad mu daš na volju.
Malo me čudilo kako se uvijek uspije. Presvući. U mojoj blizini. A da ja to tek naknadno primijetim. Tako i taj put. Legla je u krevet. Položila lice na jastuk. I činilo se da je gnjavim. Svojim govorenjem. Bez riječi. Okrenuo sam se. Valjda iz pristojnosti. I krenuo prema vratima. A onda. Onaj impuls. Strah da ću nešto zauvijek izgubiti.
Vratio sam se. Do kreveta. Promrmljao neku ispriku. Pa s obje ruke uhvatio njenu glavu. I okrenuo je prema sebi.
Morao sam. Prvi put vidjeti njene oči. Ili samo pogled.
Tako naš mozak. Priča. Nama. O nama?
A kad se probudimo. Mislimo da smo. Samo sanjali.
 

 
Razmišljam.
O.
Domišljam.
Što.
Namišljam.
Riječi. (otihe. potihe. podglasne. doglasne. pazne. mazne.)
Izmišljam.
Boje. (prugaste. dugaste. skrivene. prolivene. razne. vazne)  
Zamišljam.
Iznenađen dan.
Promišljam.
Oblakov san.
Pomišljam.
Na.
Umišljam.
Da.

kad krenem ka ...
da idem na ...
ja pitam za ...
da se vidim sa ...
pa čekam da u ...
i mislim da je ...
kažu da ...
ne prepoznaju me ...
 
(Margita-Magi Stefanović. koja trenutno poučava. anđele. solfeđu.)

Moje Stendhalovo "Crveno i crno" sasvim se dobro dopunjuje plavom bojom svojih korica.
A ti se (svijetlo)plavom bojom svojih očiju nekako istačeš (od glagola: istakati). U svijet oko sebe.
Ta knjiga u plavim koricama objašnjava da ni dolaskom nad provalije. Pa ni naknadnim padanjem u njih. Ne upoznajemo pravi život (uvijek na korak. ispred nas).
Pa zašto bi onda od ljubavi. Pa ma u kojoj boji. Očekivali više? Ona je ionako samo balon za letenje. Kojim nam pomaže da svijet privremeno gledamo. S malkice prezrive visine. A onda toplinu tog uzgona. Po običaju. Zamijenimo hladnoćom svojeg pravog srca. I shvatimo da je glupo letjeti kad nas dolje čeka neodoljiv zbir ispraznosti. Za koje se zapravo najviše volimo prodavati. Da bismo uvijek iznova mogli sebe uvjeriti. Kako volimo živjeti. I čekati pravu ljubav. Za koju vjerujemo da postoji.
A zapravo postoji.