best baj?

 
Ako još niste ponosni vlasnik. Svih Zeppelin. Led. Albuma. "Mothership" kompilacija je prava stvar za vas!
Samo 160 kunića. Za dabl cd. S ukupno 24 bisera. U nizu. Naravno.
Ali pozor! Za istu cijenu. Ako se malo potrudite potražiti. Dobijete i verziju s bonus dvd-om. S oko dvije ćuke. Futidža. Odnosno 21 pjesmicom!
Pa dakle. Neka vam je u slast!
I bila mi je čast. Informirati vas!

Uredi zapis

29.12.2007. u 15:43   |   Komentari: 22   |   Dodaj komentar

James Marshall Ujević?

 
Zapravo. Sasvim smo različiti. On crn. Ja ono suprotno. Pa onda. On (je) ima(o) velikog. A. Meni je bolje ne pričati. On najbolji svirac gitare. Ever. Nasuprot mojoj kandidaturi za najlošijeg. Ikad. Pa preskočimo li zasad. Ono sve manje važno. Anegdotalno. Poput ovog što već napisah. Onda: On zauvijek 28. Dok se moji brojevi još uvijek vrte. U bubnju. A lijepa gospa. Sva u crnom. Čeka (nestrpljivo? nadam se. ne.) Da ih pročita. Pozaspalima.
No. Kad iz bijelog Stratocastera. Izvaja one neke. Ne odveć zemaljske. Zvuke. Antitezne prolaznosti. Besmislu. I praznini. 
Naše se. Ljudi ih nazvahu. Duše. Sretnu i pobratime. (ajde dobro. neka ti bude. Tine.) U Svemiru.
http://www.youtube.com/watch?v=R20cCPM0OZc

Uredi zapis

28.12.2007. u 1:48   |   Komentari: 8   |   Dodaj komentar

sasvim logički?

Živimo u sobama. U kojima je toplo. I može se puštati glazba. Glasna dovoljno da prekrije svaki vanjski zvuk. 
Strašno rijetko izlazimo. Zato imamo prozore. Pa kroz njih promatramo svijet. Izvan naše sobe. No. Začudnosti li. I taj svijet je u našoj sobi. Jer smo u njoj mi. A on samo u nama. I ne privlači nas. Naročito. Jer je siv. I za najsunčanijih dana. Pokvaren. I pun smeća. Koje su sigurno bacili oni. Iz soba do naše. 
(Premisa: svi ljudi osim mene su zli i pokvareni. Premisa: svi ljudi, pa i ja, su smrtni. Konkluzija: ja sam jedini dobar i baš zato neizrecivo mi je bolno što moram umrijeti. A možda i ne moram? Jer što bi jadan svijet bez mene.) 
Naše sobe su gotovo uvijek. Po definiciji. A i općeprihvaćenim standardima modernog stanovanja. Jednokrevetne. Čak i kad u njima ima više ljudi. I kreveta. Zato te druge ljude u našoj sobi. Doživljavamo. Onako najopćenitije. Kao inverznu fatamorganu. Razum nam govori da oni zaista postoje. Ali mi sasvim jasno osjećamo da to nije istina. 
Dakle. Da ponovimo. U našoj sobi osim nas postojimo još samo mi.. Uz određene rođenjem stečene predispozicije. I malo dodatnog rada na sebi. U nastavku. Steknemo navike. Razmišljanja. Čitanja. Slušanja glazbe i gledanja umjetničkih slika. (za gledanje televizije. dovoljno je. samo se roditi.). Pa. Uz malo sreće. Postajemo idealisti. U klasičnom. Grčko-filozofskom stilu (jer je čitav svijet samo naša. ideja o njemu.) Samo bez ideala. Za koje bismo zaista bili spemni umrijeti. Jer i što će nam. Ako nema nas? 
A usput vremenom postajemo. I tankoćutni. Osjetljivi na nepravdu. Osjećajni. Pa dodajmo tome naše flash & blood. I mi se zaljubimo. U nekoga/neku. Iz neke druge sobe. I možda bi stvar uspjela. Da u jednom trenutku ne shvatimo. Da je drugi/druga. Nedovoljno dobra. Da se zbog njega/nje. Odreknemo svoje sobe. Ipak. Senzibilna smo mi bića. I tužni zbog toga. A kako se u tuzi ne može. Ni ne isplati dugo živjeti. Za propast naše ljubavi okrivimo drugog/drugu. Jer nam nije bio/bila dovoljno. Ili. Ako smo zaista velikodušni. Sudbinu. Koja nije htjela da drugi/druga. Živi u sobi do naše. Pa da samo srušimo jedan zid. I od naše dvije sobe napravimo jednu. 
Iako. U sebi znamo. Da to ne bismo nikad napravili. Možda samo probili zid da napravimo vrata. Za povremene posjete. U trenucima slabosti. Kad nam se učini. Da drugi/druga zaista postoji. I da ga/je. Zaista trebamo. 
Spomenuh trenutke slabosti. Jer ponekad imamo osjećaj. Da smo slabi. Što. Naravno. Nije istina. I da smo osamljeni. Što. Nažalost ili nasreću. Jest istina. Pa tražimo po svim mogućim katalozima. I internetu. Snagu/jakost za sebe. I onda shvatimo da je model koji već imamo bolji od svih ponuđenih. A da je neosamljenost. Jednostavno preskupa. Za naše mogućnosti. 
A. Nekad ipak sanjamo. Jedan potres razorne snage. Koji je srušio našu sobu. I začudo (ipak je to samo san!). Kad istričimo. Na ulicu. Sudarajući se s drugim. Jednako tako uspaničenim ljudima. Negdje ispod svog tog našeg više no opravdanog. Egzistencijalnog. Straha. Osjećamo ono što nismo nikad prije. Da smo sretni. 
(Premisa:  Većina ljudi ne voli same sebe. Pa stoga ne može voljeti ni drugoga/drugu. Premisa: Ti i ja spadamo u većinu ljudi. Konkluzija:  Ljubav je ne-logična. Alogična. Iracionalna. Glupa. Precijenjena. I kao takva. Jedina ima ključ. Od naših soba.)

Uredi zapis

25.12.2007. u 18:37   |   Komentari: 41   |   Dodaj komentar

13?

Zamijenite uloge. Sad si ti onaj odrasli. I držiš za ruku. I pokušavaš utješiti. Govoreći kako će sve biti dobro. Onoga koji je toliko puta. To radio tebi.
Iako. Ništa više neće biti dobro. Jer odlazi. Tamo negdje. Drugdje. Za koje se samo nadaš. Da nije nigdje.
I sad razumiješ. Da je teško biti odrastao. I da to još uvijek ne znaš. Najbolje. A kad čučneš. Naslonjen leđima na zid sobe. Opet si onaj. Koji ne mora. I koji smije. (a tata mu tepa. Miško mali. kad nije ljut.).
A još kasnije. Smiješan si dok pričaš. O tome kako je bilo. Pa zastaneš. I onda u sebi hvataš dah. Ponekad cijelu minutu. Prije no što izgovoriš. Neke. Inače sasvim obične. Riječi. I netko sa strane. Pomislio bi. Da ih. Govoreći. Tek učiš. 
Ono o čemu pričamo. Istinito i uvjerljivo zvuči samo kad je pospremljeno u prošlost (zbog bolje ukorijenjenosti riječi. u vremenu?) Zato pišem u  prezentu.
No za promjenu. Evo još: Sniježilo je mećavom. Pored arkada onog dana. Ovog prosinca. Kao da se zatvara krug. Napravljen od godina. Nedostajanja. I svih naših razgovora. U kojima sam ja tebi pričao. O novostima. Tu. Kod nas. A i o ponečem. Što mislim da si već znao. A ti si meni šutio. Isto. 

Uredi zapis

24.12.2007. u 21:35   |   Komentari: 3   |   Dodaj komentar

ah aah aaah aaaah aaaaaaaah?

 
Sve te. Uistinu. Predivne slike. Na blogu. Koje ti uzdrmaju svaku. Pa i najtanju nit. Tvojih osjećaja. I onda više. Nisi isti...
A zapravo. Treba biti isti. Uvijek. Prepoznatljiv. Samorazumljiv. Zgotovljen. Definiran. Nerafiniran.
Deriviran.
Nesviran.
(i tko će sad. kad slike nisu žive. pa ne mogu. biti kriv. za moju nesanicu. a? a????)

Uredi zapis

23.12.2007. u 18:16   |   Komentari: 28   |   Dodaj komentar

djed ili mraz?

Noć je bila napravljena od mraka. A Mjesec. I zvijezde. Obasjavahu samo ptice. Pozaspale gore. Na oblacima.
"Naporno je. Uvijek noću." Pomisli. A onda se osmjehne. Sjetivši se da ga. Već odavno djeda. U jednoj zemlji slabo upamćenog imena. Prekrstiše u Božićnjaka.
Nije se vidio ni prst. Pred nosom. Pa je Rudolfu. Reinkarniranoj polarnoj ptici selici. Prepustio odabir pravaca puta. Zatvorio oči i pridrijemao. Onako oprezno. Samo. Po rubovima snova.
"Stooooj!" Pro. Budi ga. Uzvik. On trgne uzde! I sanjke stadoše.
Podigne fenjer. I ugleda ispred sebe tri muškarca. Kako prilaze. Nacerenih lica. Onaj na korak najbliži mu. Reče: "A kuda ovako kasno. Djede?". Šutio je. Drugi se nasmija. "Izgleda da je stari. Zaboravio slušni aparat." "Ili je možda. Samo mutav?" Dade svoj dragocjen doprinos treći.
A onda će opet onaj prvi. "Djede. Ne boj se. Nećemo mi tebi ništa. Daš nam ovo što voziš. U sanjkama. I možeš ići!"
Siđe sa sanjki. S fenjerom u desnoj ruci. Dok je lijevom. Idući prema onoj trojici. Tapšao po leđima. Uznemirene životinje. A onda stade ispred Rudolfa.
"Junačina. A? E ne valja ti to. Djede. Po ovakvoj mrkloj noći. Mogao bi izgubiti. I puno više. Od toga što voziš!"
I dalje je šutio. Samo još malo podigne fenjer. Tako da je sad mogao dobro vidjeti. Lica sve trojice. I što bi im mogao odgovoriti? Da ako ostane bez darova. Nema više ništa. Pa ni sebe? Ne bi razumjeli.
A tada se onaj prvi prestade ceriti. I licem mu prođe mijena. Od čuđenja. Preko zbunjenosti. Do ispričavajuće srdačnosti. "Oprosti. Djede. Ali stvarno te nismo prepoznali. Prošlo je već toliko godina." Pa se okrene drugoj dvojici. I počne im nešto. Šapćući. Objašnjavati. A onda se i njihova. Dotad podmukla lica. Pretvoriše u ona dobrih dječaka.
Da ne duljimo. Dadoše mu slanine i sira. Iz svojih torbi. Da mu se nađu na dugu putu. Na kojem. Eto. I oni sretoše sebe.
Kad je krenuo dalje. Pomisli. "Dobro je. Još uvijek ljudi. Pa i oni zli. Nisu posve zaboravili." Zatim podvikne Rudolfu. Nešto na jeziku sobova. I onda zažmiri. Pokušavajući ponovno zadrijemati. A trenutak prije no što mu je to uspjelo. Prikrade mu se pomisao. "A ako ipak jedne noći. Poput ove. Zaborave? Pa me ujutro nađu smrznutog. U jarku. I sažale se nad starim pijancem?" No brzo je otjera. Od sebe.    
 
 
 

Uredi zapis

19.12.2007. u 19:15   |   Komentari: 7   |   Dodaj komentar

treba promijeniti Ustav?

 
I uvesti ustavom zajamčeno pravo. Svakog čovjeka. I građanina. Na odgovor.
Osobito. Ako je nešto. Pitao.
I ne. Bilo koga.

Uredi zapis

19.12.2007. u 1:44   |   Komentari: 44   |   Dodaj komentar

imate više sreće nego?

 
RADNO VRIJEME
0 - 24 h
 
dOlaZIm zA poL SAta A moŽda i NIkad

Uredi zapis

17.12.2007. u 10:58   |   Komentari: 25   |   Dodaj komentar

sanjkanje u srpnju?

 
Kad. Recimo. Odrasteš. Onda shvatiš da postoje. Mjesta. I mjesta. I to je povezano s predodžbom. Koju dobiješ stalno nadozidavanom usmenom predajom. Od tate, mame, brace, seke, susjeda. I nesusjeda. Ali ipak. Najviše o mjestima saznaš mimo riječi.
Kao klinci imali smo jedan zidić. Kraj raskrižja. Stotinjak metara (prvo spuštanje. pa lijevi zavoj. i onda samo ravno.) od moje zgrade. Za jedan čudan melting pot. Naših dječjih duša. Koje. Skoro pa zajednički. Pokušavaju razumijeti. Nerazumljiv svijet.
"Visoko nebo mojih dječačkih snova. Ljeta u sjeni jablanova" (ispričavam se. zbog rime. ali nije moja.)
Do tamo se stizalo pješice. Uglavnom. Ili biciklom. Kasnije i mopedom. Kad smo već postali svjesni da rastemo. I da možda zato. Sve oko nas postaje manje.

Uredi zapis

13.12.2007. u 1:05   |   Komentari: 4   |   Dodaj komentar

kako je T.W. prespavao noć s grmljavinom?

Nacrta se. Usamljen Mjesec.
Pa. Spusti s njega mjesečina.
Da osvijetli usamljen korak
I njome zaogrne tišina.
A onda odnekud
iznenada
(iz drugog svijeta?)
Kao kad zemlja po lijesu pada
Uz lomljavu tisuću grana
Oluja nazdravi.
Tamnocrnom kišom.
Nasukanoj olupini.
Grada.

(I kroz prozore spavaćih soba.
Polete u noć preplašeni snovi.
Pa se skupljaju.
U nevidljiva jata.
Kao mrtvi golubovi.)

U slici još samo. Par sitnica.
Umorna kurva.
I lopov-skitnica.
Na zapadnoj strani.
Prugom.
Uz dopola boce burbona.
I lelujavom nekom tugom
U koracima od 16 tona.
Dolazi vlak kojim se ide.
Dolje.
Prema tami.
Gdje nitko ih ne pozna.
Obećani su jedno drugom.
Poluživi.
Polusami.

Dok T.W. spava.
Staru ploču. Gramofon vrti.
Melodiju. Polako vuče.
Ko tešku prtljagu.
Još dalje životu.
Na šapat smrti.
I Nečastivim.
Na dobrome tragu.
Netko uvijek. Ponudi mu više.
Od onog koji već čeka.
I strahom tiše diše.

A u zadnjoj sceni.
Život napokon skida masku.
Dobivenu davno.
Od davno mrtvih ljudi.
I postaje ono što.
Oduvijek bješe:
Pušiona.
Jer u tamnosmeđoj boci.
Plaćenoj 10 $ i 50 centi.
Nema više ni kaplje.
Burbona.

Uredi zapis

03.12.2007. u 2:25   |   Komentari: 9   |   Dodaj komentar