Zapis iz mojega dnevnika i iz života

Odnekud mi opet dolazi dan. Koji očekuje kišu. Na tramvajskoj stanici dva dečka. I cura. S onim smiješnim frizurama Roda Stewarta & The Faces. A ja im zavidim. Pomalo.
"Them homesick blues and radical views / Haven't left a mark on you  / You wear it well / A little out of time but I don't mind"
Štoviše. Ono što nazivaju staromodnošću. Ima neprijeporni touch of class. Ne ona. Koja se događa iz siromaštva. Ili košeg ukusa. Samo svjesno odabrana. I otporna na podsmijeh. Ujedno sama lagano prezriva. Prema vremenu. Kroz koje prolazi. Poput stranca koji ne voli pripadati.
(Po asfaltu. Samo napola osvijetljene ulice. Njeni koraci odjekuju mirno i dosadno poput tiktakanja sata. A onda se. Pomiješaju. Isprepletu s njima. Neki nepoznati. Iza njenih leđa. Ubrzava. A onda i oni. Trebala bi se okrenuti. I pogledati? Ili je sigurnije i dalje držati se one svjetiljke ispred. Koja kao da joj bježi.
Zastaje ispred ulaza. Dok vadi ključeve ništa više izasebe ne čuje. Samo svoje srce negdje već visoko. Sasvim blizu grla. Još samo trenutak i kriknut će... Ipak ne. Trči mračnim stepeništem. I ulazi u stan. Jedva uspijeva pogoditi bravu i zaključati. A zatim stavlja sigurnosni lančić. Sve u potpunoj tami. Krcatoj sakrivenim stvarima. S kojima se sudara dok ide prema sobi.
Spušta roletu. I pali televizor. Čekajući da se pojavi slika. I cigaretu. Na ekranu Oprah show. Odahne. Dobro je! Pričaju o djeci s problemima u učenju. A ne o ubojstvu usamljene žene. U njenom stanu.)
Digresijama protiv dosade. Rekla je jesenja rijeka već umorna od svog korita. I prošetala poljima. Još skrivena maglom..  

 
Pa da budem ispravno. Evo. Čestitam. Od srca. Sretan rođendan svima niže. Doljenavedenima:
firoman, Paragutlin, didagrazia, studen_gora, shmung, -Katarina, Neka_Nova_Giovanna, pbonny, aazriell, ajme25, michelle__XX, GALACTIC, sivipinot, mr_liquid, monem, srebrni_letac, sandro75, sponzorusha_19g, alliasmagna, jura23, prijateljstvo4, magicna071, poisoneve, archer_lilly, nana_1, kokaipo, sarenikisobran, lotos7, jele3011, devut, mrva76, playmaker10, dalmatinkaaaa, Porcelain, goromixer, Borna84x, mali-ali-slatki, forio, nikitta35, HOT_HOT_69, Blondie78, Morela, ivamera, sebascan, opasna_mala17, magicBlack, abz1, Charlies, dnevna, theknez

 
Čestitanje rođendana na blogu. Strašno liči na one emisije. Provincijskih radio postaja. Kad se čestita isto.
Još nam samo nedostaju odlasci u vojsku. (dok ih još ima) Zaruke. Vjenčanja. I sprovodi.

 
All our times have come
Here, but now they're gone
Seasons don't fear the reaper
Nor do the wind, the sun or the rain
We can be like they are
 
Come on baby... Don't fear the Reaper
Baby take my hand... Don't fear the Reaper
We'll be able to fly... Don't fear the Reaper
Baby I'm your girl...
 
Valentine is done
Here but now they're gone
Romea and Juliet
Are together in eternity...Romea and Juliet
40,000 men and women everyday...
Like Romea and Juliet
40,000 men and women everyday...
Redefine happiness
Another 40,000 coming everyday...
We can be like they are
Come on baby... Don't fear the Reaper
Baby take my hand... Don't fear the Reaper
We'll be able to fly... Don't fear the Reaper
Baby I'm your girl...
 
Love of two is one
Here but now they're gone
Came the last night of sadness
And it was clear she couldn't go on
Then the door was open and the wind appeared
The candles blew and then disappeared
The curtains flew and then she appeared
Saying don't be afraid
Come on baby...
 
And she had no fear
And she ran to her... Then they started to fly
They looked backward and said goodbye
She had become like they are
She had taken her hand
She had become like they are
 
Come on baby...
don't fear the reaper
 
http://www.youtube.com/watch?v=RF0TzsPk48A

 
Zamišljaš da plivaš. A zapravo. Voda te nosi po svome. Iako ti se još uvijek čini. Da si sam odabrao destinaciju.
God save the levee! Ma gdje. I ma tko bila. Jer već pomisao na nešto sigurno i čvrsto. Ne da strahu da te zgrabi.
A kad se ipak budeš utapao. Ne tuguj! Ekipa za očevid pronaći će već krivca. Nekog. Pa stid. Što nikad nisi naučio plivati. Ostaje samo tvoj.
(a konačno. ni spuštanje po prehrambenom lancu. u usta uvijek gladnih riba. neće uznemiriti dokonog promatrača. na obali. pogotovo. ako voda ostane zauvijek mutna.)
 
 

Nekim čudnim neuronskim vezama. Povezujem ljubav i religiju. U zadnje vrijeme.
Možda zato jer su obje naš. Zapravo sasvim iracionalan. Odgovor. Na potrebu za prevladavanjem nesigurnosti u koju smo bačeni rođenjem. Ivica (bez Marice)  i Marica (bez Ivice). U hladnoj. Neprijateljskoj. Šumi. U kojoj su samo dva puta koji nekamo vode. Jedan do Zle vještice Smrti. A drugi kući. Ako je prikladno tako nazvati Vječnost. U kojoj nismo osamljeni.
Prvi put je sasvim izvjestan. Ali mi želimo prevariti Zlu vješticu. Koja nas. Čini nam se. Nestrpljivo očekuje. No znamo da to nikad nećemo uspjeti sami. I zato svojim unutarnjim glasom dozivamo pomoć bića. I jačeg i većeg od nas. I ponekad nam se učini da čujemo odgovor. Pa ako smo još spremni odbaciti sumnju da je to samo jeka. Naš Bog je tu. Uz nas.
I sve bi bilo u redu. Da nas taj isti Bog nije napravio od krvi i mesa. S ugrađenim defektima potrebe za nježnošću. Požude. Straha od samoće. Zato tražimo nekoga koga ćemo držati za ruku dok pokušavamo pronaći put kući. I ako smo dovoljno uporni. I spremni odbaciti strah od stranaca. Pronaći ćemo ga. Jer naša šuma prepuna je istih takvih izgubljenih bića. Kao što smo mi.
Ali taj drugi/druga. Nije ti/ja. I možda sasvim drukčije zamišlja kuću. A možda i putem izgubi potrebu za tvojim/mojim društvom? (naravno. uvijek se uloge mogu i zamijeniti.). Ma. Uostalom. Lakše ćemo pronaći put ako budemo tražili odvojeno. Zato stalno držanje za ruku više ne dolazi u obzir. Pa ipak. Dogovor je čvrst. Naći ćemo se ponovno na ovom istom mjestu. Točno na vrijeme.
Ako ti je zaista stalo. Uzet ćeš piece of your heart. Izmrviti ga u mrvice. Da njime označiš put povratka. I nikad se nećeš previše udaljiti. Jer i mrvicu po mrvicu. Srce se potroši na dugom putu. Pa da preživiš moraš uzeti drugo. Koje se više ne sjeća dogovora.
Sad opet nastupa na scenu Bog. (bez navodnika. jer nije ljubav od ovoga svijeta. sasvim.) Naime. Ako je on tako htio. I onaj/ona. S kojim/kojom si se do maločas držao za ruku. Postupit će kao i ti. I vi ćete opet biti zajedno.
A u suprotnom. Bit će suprotno.
A kad ponovno budete skupa. Najljepše bit će odsustvo straha od puštanja njegove/njene ruke. Jer naučit ćete vjerovati. Čak i u sebe.
(A sad. Samo za neizlječive realiste: Naravno da nikad nećete stići kući. I da ste zapravo uvijek išli samo putem koji vodi Zloj vještici. Jer drugog puta i nije bilo. Ali svo vrijeme koje ste koračali zajedno. Držeći za ruku onog drugog/onu drugu. Gledali ga/je u oči. I u snu i na javi dijelili iste snove s njim/njom. Ukrali ste vječnosti. I ona. Nakon vas. Više neće biti ista.)
 
 
 

 
Moram. Se smiriti. Nakon euforije. Potaknute izlaznim anketama.
Šteta samo da nisu objavili. I ulazne.

 
a sutra garant slijedi Apokalipsa!
Jer kvantiteta. Naprosto mora. Prijeći u kvalitetu.
Vidimo se!
 

 
On: Dosadno ti je? Ili si u nekom bedu?
Ja: Nije. Nisam
On: No pa?
Ja: Pa što?
On: U čemu je problem?
Ja: U tome da ga nema.
(Ovdje ćemo zastati. Na trenutak. Popušiti još jednu cigaretu. I onda reći sebi samima. Da ne idemo nikamo dalje. Od ovog zastajališta.)
.....................................................................................
Zato zažmiri broji do svijetloplave
Iza pika te nema
(ukrali te Cigani)
I imaš dovoljno vremena
Obrisati misli iz svoje glave
..........................................................................................................
 
Život učine podnošljivim iluzije. Zato ih se nikad. I ni pod koju cijenu. Ne treba odreći. Osim možda. U korist nekih još većih.
p.s..
Isto vrijedi. I za ljubav. Ali samo ako nije iluzija.
.........................................................................................................
 
(nepredizborna šutnja)
........................................................................................................
 
2 sata i 29 minuta. Ne. 2 sata i 30 minuta.
........................................................................................................
 
Sintagma "vrijeme prolazi". Istinita je otprilike. Kao i kad netko. Tko se vozi u vlaku. Gleda van i kaže. "Krajolik prolazi".
..........................................................................................................
2 sata i 32 minute.
...................................................................................... 
Još samo malo strpljenja. Molim. Pa da mogu reći. Hvala vam. Na vašem strpljenju.
......................................................................................
 

 
(Listen...Strains of Benny Goodman Coming thru' the snow and the pinewood trees)
Te noći u studenom. S novom jaknom. I torbom punom knjiga kupljenih na nekoj akciji. Tamo već. U gradu od 11 mjeseci.
A kad je večernji vlak ušao u Zagreb. Savršeno gusta magla je rastočila fokuse. Možda samo. Da ono sve u meni. Ne pokvare pogledi.
Pa vožnja autobusom. Naslijepo.  Kroz naslage noćno bijelog. I jedva nekako pogodiš. Gdje moraš izaći.
To. Kao metafora? Sumnjam.
Jer malokad prije ili kasnije. Takva izvjesnost u meni. Ma. Kao da svovrijeme narežeš na kriške. Pojedeš jednu ne baš predobrog okusa. I već gledaš sljedeću. Koja naprosto mora biti bolja. Jer je. Pobogu. S maslinom!
I sve je dobro. S tobom. Dok si gladan.
 

 
Kaže mi jedna. Od dvije ženske osobe ovdje. S kojima se dopisujem. Da su mi postovi puni ogorčenja i jada. I da su mi sve lađe. Tako joj izgleda. Potonule. Naravno. Demantirao sam. Ali ne rekoh najjači argument. Da lađa može potonuti samo u vodi.
.......................................................................................
Gledam je. Pogledom koji nije zamišljen da bude neugodan. Pa opet. Morala bi odgovoriti. I zaista. Rukom prečesto dodiruje kosu (namješta? unatoč tome što je savršena). I pravi sitne. Lagane. Uh. Grimase. Koje ujedno trebaju značiti. Sigurnost u sebe. I neizvjesnost te sigurnosti. Ako stvari krenu iza spuštenih kapaka.
.......................................................................................
Ako se dobro sluša. Hendrix je na Wightu. Svirao bolje nego u Woodstocku. Samo bio je godinu dana bliže smrti. Pa se učinilo zgodnim reći da je bio umoran. Kao da je umro od starosti.
.......................................................................................
Gleda kroz prozor. Naoko.
.......................................................................................
T.Rex "The Slider" album. Odlično ide uz MP3 player za šetnju.
.......................................................................................
Mislim da sam živ. Ponovno. Kao onda u veljači.
.......................................................................................
Sišli smo na istoj stanici. Ona je krenula lijevo. A ja desno. Osim u mojim mislima.

 
A i ja. Se nešto loše osjećam. A možda samo imam prefino osjetilo njuha. Pa mi smeta taj neugodni miris. Crkotine. Na kojoj se. Dobrog li običaja. Goste muhe. I crvi.
Whatever. I oni su božja stvorenja. I kao takvi zaslužuju.  Ako ništa drugo. Moje gađenje.

I don't want to hear a love song
I got on this airplane just to fly
And I know there's life below
But all that it can show me
Is the prairie and the sky

And I don't want to hear a sad story
Full of heartbreak and desire
The last time I felt like this
It was in the wilderness and the canyon was on fire
And I stood on the mountain in the night and I watched it burn
I watched it burn, I watched it burn.

I would rock my soul in the bosom of Abraham
I would hold my life in his saving grace.
I would walk all the way from Boulder to Birmingham
If I thought I could see, I could see your face.

Well you really got me this time
And the hardest part is knowing I'll survive.
I have come to listen for the sound
Of the trucks as they move down
Out on ninety five
And pretend that it's the ocean
coming down to wash me clean, to wash me clean
Baby do you know what I mean

I would rock my soul in the bosom of Abraham
I would hold my life in his saving grace.
I would walk all the way from Boulder to Birmingham
If I thought I could see, I could see your face.

(Emmylou Harris/Bill Danoff)

 
Je hodati ususret tisućama farova. Automobila. U kojima više nema ljudi. Jer si na njih zaboravio. I bez obzira na žustrinu tvojih koraka. Ne možeš se ostaviti. Iza sebe.
A ispred? Je praznina. Razgrtana vjetrom. Koji te poziva da ubrzaš. I pridružiš mu se. Tamo negdje kod slijedećeg raskrižja. Gdje će te čekati.
Ali ne predugo.   

 
Jur nijedna na svit vila
Lipotom se već ne slavi,
Jer je hvale sve skupila
Vila kâ mi sarce travi.
Ni će biti, ni je bila,
Njoj takmena kâ se pravi.
Lipotom se već ne slavi
Jur nijedna na svit vila.
Varhu njeje vedra čela
Vridna ti se kruna vidi
Od kosice ku je splela
Kojom zlatu ne zavidi,
Svakomu je radost vela
Kad ju dobro razuvidi.