DRMALICA

trinaestog.
mit? praznovjerje? ili taj zloglasni dan donosi nevolje?

blink, blink. Tak se čuje kad trepka svojim velikim srnećim okama. Kad podigne trepavice, slijedi sjaj. I opet nježnim glasićem i pažljivo odabranim riječima, govori o njemu. Čujem joj otkcaje srca dok mu izgovara ime.  Kaj nisam stoput pomislila da mali bedak nije ni svjestan kakvu si je draguljčicu našel?
A bormeć me vu želucu frkalo kad je rekla da joj je objasnil zakaj se ne drže za ruke. Ne idu skupa u kina i kazališta. K njegovima i na misu. Oni se, veli on, samo druže. Već par let'. ajajajaj???
blink, blink, podigne trepavice a tamo nema sjaja više. Kaj je malecka? Širokih zjenica dubljih od najtamnijih dubina, hladnih, smrznutih šaptala je u strahu da je netko nebi čul. Veli: Purgi, jesi li ikada osjećala živu mučninu koja tjera da istreseš čitavi sadržaj svoga želuca, pri pomisli na nečije ime?  Op' mala, kaj je sad to?
nije htel decu, brak ni vezu. Ipak je svršil kaj da mu je zadnje, priljepljen uz njeno mlado tijelo. I vikal je sorry, sorry. U dahu spominjal neke pilule za jutro posle. A nemreju se u apoteki bez recepta kupiti. Sirota se naručila kod ginekologa. Dal joj je recept.
Vjerno je progutala i zadnju pilulu, nebi li se sirota našla u ulozi majke njegova djeteta. Nije ni nazval. Ni pital kak je. Nakon dana i dana šutnje javil je da ima posla.
Purgi se pita: kaj bi bilo moguće da jednoga takvoga klipana ikaj štrecne vu hercu da zna kako upravo ovih dana jedna ženska duša osjeća iskren prijezir, gađenje i potrebu za povraćanjem na pomisal o njemu?

Zamisli da si muškarac. Da imaš 42 godine, neobjašnjivo veliku i okruglu glavu. Slabu, rijetku kosu koju češljaš na razdjeljak. Imaš kamenac na zubima i ispupčene okrugle oči.  Zamisli da živiš u pripizdini, kod žene, s kojom nemaš djece. A i pas ti je uginul. Delaš u tri smjene. Želiš se ševuckati okolo, ali ako ti se i posreći, pišonja te ne sluša.
Kaj biste vi tada napravili? Ulogirali se na iskricu, se razme ne!? I kakav biste nick bili? Promislite dobro. Kaj se bolje uživite, to bute bolje uspjeli skužiti o kojem nicku se radi.

"i nakon tako mnogo vremena..još uvijek se nasmješi kad me pogleda"
I znao je reći: Purgi dosta!, i Purgi ne drami! i Purgi to su 'muške' stvari!!  I kada bi mrštio obrve i pokušavao shvatiti moju žensku psihu, djelovao bi tako strogo, jako i ozbiljno. Ponekad kruto i neumoljivo. A onda bih ga potajice ulovila kako nježno mazi malo mače, tiho mu tepa i suptilno ga promatra. Ili kad veže te nestašne vezice na tenisicama susjedovog malca, koji je upravo zbog njih, razbijena nosa i uplakanih očiju ,dotrčao hineći da ne boli. Kad ga pomiluje po kosi i nježnim pogledom isprati u igru. I kada bi umoran tonuo u san, držeći mi ruku, nježno je milujući i ljubeći. Kada mi kaže: Purgi..mazo priđi mi bliže! I kada bih ja prišla bliže.... i bila maza.
Kako li su za me dragocjeni ti trenuci u kojima tako vješto i iskreno pokaže nježnost.
 

http://www.natelki.net/video/4825/skrivena-kamera-wwwdnevnikhr

pokušajte! Jako je ukusno!
napravite smjesu za palačinke (bez imalo soli). Razdijelite je u tri posude. U svaku dodajte različitu prehrambenu boju. Ja sam se odlučila za ove tri. Ispecite ih što tanje i sa što manje zapečenih tragova. (kako nebi izgubile boju)
za nadjev žutih palačinki skuhajte puding od čokolade. Napunite ih kao košarice i zavežite koncem. Ostavite da se ohlade a kada se puding stvrdne maknite konac. Ukrasite preljevom od čokolade.
za nadjev zelenih palačinki narežite jabuke na što sitnije kockice. (ne ribati) i banane isto tako. Zasladite ih šećerom u prahu, te dodajte malo cimeta. Nadjenite palačinke i svaku umotajte u četvrtasti paketić. (poput punjenja sarmi)...prelijte ih sirupom od tropskog voća ili nekim drugim svijetlim. (samo ne naranđinim)
za nadjev crvenih palačinki narežite sitno jagode i dodajte slatko vrhnje. Nadjenite ih i umotajte kao i zelene palačinke. Pripazite da crvene ne budu tople dok ih punite, da se šlag ne otopi. Servirane prelijte malinovcem, ili nekim drugim crvenim sirupom.
U slast! :)

http://www.youtube.com/watch?v=WYmdT5frO9k

Veseli me ta glazbena najava, špica, znak te produkcijske kuće. Ma koliko voljela kazalište i živu interpretaciju, amerikanizacija A-produkcije, sve je češće moj izbor. Što uključuje pop-corn i pivo! Doduše, da je neko Paulaner ili neko drugo američko, da sama težim oko tone, najmanje, te da mi pod prozorom zuje policijske i ambulance sirene, imala bih pravu Ameriku u svom malom životu! Čim otpočnu prvi prizori odabranog mi filma, razabirem, pa ja speakam americhki! OMG! Am I gonig to dream an Amercan dream too?
 

 Otac ga nije volio.
 Majka ga je prezirala.
 Isprva se borio. Želio je dokazati da vrijedi. Uzalud je trošio život pokušavajući učiniti nešto što bi zadovoljilo njihove kriterije, što bi mu priskrbilo njihovu ljubav. Iako zreo, sposoban i uporan, ostao je u duši samo jedno maleno, napušteno dijete.
Željno pažnje i ljubavi svojih roditelja.
I onda kad je shvatio da to nije njegova borba, kad je odustao, rastužio je dijete u sebi i ono je stalo neutješno plakati. Teško je podnosio tu buku u duši pa je zanemario, ignorirao i oglušio se na vapaj tog nejačkog plača.
Jednom napušteno, zauvijek napušteno, ono je umrlo od tuge.
Kad je iščezla nevina duša iz njegove pojave, nastupila je praznina, nestala je bol a on je konačno postao jak. I agresivan. I mrzio je žene. Tukao se s muškarcima. Nije volio djecu.
Imao je psa.
Propio se.
Umro mlad.

Jedan mladi katolicki svecenik bio je tako nervozan da prije prve mise nije mogao ni rijeci progovoriti pa upita biskupa za savjet.Ovaj mu rece:"Sljedeci put popij casu vode s dvije kapljice vodke i odmah ces se osjecati slobodnije."  Poslije toga svecenik se osjecao tako dobro da ga nista nije moglo uznemiriti.Nakon povratka s mise doceka ga cedulja s biskupovom porukom: Postovani, rekao sam nekoliko kapljica vodke u vodu, a ne obratno. I jos par savjeta:>>  >  > Nije potrebno stavljati kriske limuna na rub pehara.>>  >  > Ormar pored oltara je ispovjedaonica a ne WC.>>  >  > Ne oslanjajte se vise na kip blazene djevice marije, ne grlite ju i ne ljubite vise.>>  >  > Postoji 10 zapovjedi a ne 12, 12 je apostola a ne 7. Nijedan od njih nije bio patuljak.>>  >  > Isusa i njegove ucenike ne zovemo J.C. and Co.>>  >  > David je pobijedio Golijata prackom i kamenom, nije ga umlatio i prosuo mu mozak.>>  >  > Judu ne nazivamo kurvinim sinom.>>  >  > Papu ne zovemo El Padrino.>>  >  > Bin Laden nema veze s Isusovom smrcu.>>  >  > Sveta vodica je za posvecivanje a ne za osvjezavanje ispod pazuha.>>  >  > Ne sjedi se ispred oltara i ne stavlja se noga na bibliju.>>  >  > Hostija nije grickalica uz vino, vec za vjernike.>>  >  > Gresnici idu u pakao a ne u pizdu materinu.>>  >  > Onaj u kutu, pored zbora, kojega ste nazvali pederom i >> transvestitom>>  > u suknji, bio sam ja. Na kraju se kaze amen, a ne fajrunt.

imala sam sve, dao si mi za dva života...ali ponekad me prokleto naljuti kad više ni na trenutak ne mogu čuti tvoj glas, bojim se da ću zaboraviti način, ton i naglasak kojim si mi izgovarao ime. Bože, kako se samo uznemirim kad o tome razmišljam! Razbila bih nešto. I opsovala, onako kočijaški i grubo!!! Pitala bih te ponekad jesi li primjetio da govorim sama sa sobom, ali zar ćeš mi odgovoriti? Pa se opet naljutim! Na sebe, na svijet..na pravdu i Boga! Pa se uplašim..jer sam psovala Boga! Možda se naljuti pa me ne pusti k tebi jednog dana! Onda plačem! Kao malo dijete! Sklupčam se tamo u kutu kuhinje..znaš tamo gdje smo držali posudu s hranom za Đuru! A i on mi nedostaje. Sjećaš se kako je znao biti maza?
I nije to što živim s uspomenama, već to što ih nemam s kime dijeliti. A danas sam ti htjela reći..stajala sam na balkonu, dodirnuo me povjetarac i sve moje i sve tvoje u meni je uznemirio! Maštala sam i čitavim svojim bićem žudila za tvojim dodirom. Znaš ..i ono kad mi šapćeš na uho, toplim dahom, one naše prostote. Tako sam te željela osjetiti danas. Samo još jednom, barem još jednom, i umrla bih za to..da to mogu. Onda opet poludim, jer ne mogu. Pa sam ljuta, i psujem...i ne zaboravljam! Sve ove godine, sve dok sam živa..ostajem bez tebe!
Na mah. Želim ti reći...da nema lijeka ovoj boli. Neizlječivo umirem, polako..sporo, presporo..jer te više nemam.

na ovu iskricu dolazim zaista onak, kak mi se cefne.

Ustvari moj zivot se vec par godina krece kroz faze koje me stalno vracaju na isti pocetak. Kad sam se prije par mjeseci nakon dugo vremena vratio na iskricu, skuzio sam da okrecem taj neki blesavi krug.

I onda, znate vec kako to ide, vidio jedan profil, pa procitao tako neke lijepe stvari u njemu, i kao odlucio pristupiti doticnoj dami, i tako nastalo neko razmjenjivanje porukica sve dok ja nisam primjetio nesto u jednoj poruci sto me dovelo do ovih weblogova. Trebalo mi je svega nekoliko stranica webloga da shvatim da sam zapravo usao u jedan od najsadrzajnijih logova, mozda cak i najljepsih. Ne znam, necu raditi pretjerane usporedbe jer su u ovom slucaju irelevantne. Ono sto sam htio reci je da sam odmah i dobio zelju poceti pisati svoj log. Mozete sad na ovo gledati kako hocete, no moje misljenje je da sam upravo u svom zivotnom filmu imao jednu prekrasnu epizodu zbunjenosti. Otvorim ja svoj kao jel' log i kao ja se spremam nesto pisati ali pocnem se stalno vracati na stranice tog loga i iznova i nanovo stanem citati te redove, i jos jednom, po nekoliko puta pojedine recenice.

Bio sam zadivljen osjecajem koji me pritom pratio jer je svaki novi trenutak proucavanja donosio nesto novo, na neki nacin jos uzbudljivije, na neki nacin jos ljepse. Nasao sam, komentare i otkrio jednu novu dimenziju povezanosti medju ljudima.

I onda covijek koji je na internetu od samih pocetaka interneta u hrvatskoj, neka '96ta; '97ma, zastane jer shvati do tog trenutka nije jos okusio takvu punocu komuniciranja kao tog trena. Citao sam njene redove kao da su pismo namjenjeno meni, kao da je to pismo pisano meni, i svakome tko ga cita pojedinacno. Vratio sam se opet na svoj weblog i opet nisam znao kako pisati o sebi, kako pisati o svojem svakodnevnom zivotu jer zapravo o sebi ne znam pisati. Nadam se, nitko mi nece zamjeriti, sto sam zapravo cijelo vrijeme pisao o nekoj drugoj osobi, mozda samo na trenutke dodirivao svoje osjecaje koje sam tada otkrivao. Nekad, samo ponekad...odem na Schtross sjednem i tako citam neke stare mailove, ne zbog toga sto me uhvati nostalgija za tim nekim trenucima, ne zato jer jos patim za tim nekim. Nego je jednostavno dobar osjecaj u takvom na neki cudan nacin dalekom ambijentu(kazem daleki zbog osjecaja prostranosti kad sjednem na zidic i promatram grad), sjedim i citam redove napisane samo meni. Necu se usuditi isprintati redove necijeg loga i nositi gore na schtross ali sama kusnja da tako nesto ucinim je dovoljan dokaz, primjer vrednoce tih redova. Carobnan je trenutak kada osjecas da se netko otvara, bio to samo neki prijatelj i kafea u kojem rado svaki dan pijes capuccino, bila to neka netom upoznata osoba, bila to neka weblog stranica, prepuna tih nekihotvorenih redova.

I znate sto? Mislim da je ovo neka nova faza, mislim da je ovo jedan od onih prekretnickih trenutaka. Znate ono kad vam se ucini da se tlo pomaklo

Korisnici koji su posljednji pregledali vaš profil:

Zagrebacki_Decko_42, Mauxion, goldi, ambrozije2, celular, stipicaaa, bigstar2, RayOf_Light, mate950, equilibrium, casper0001, tom29, leonardo_zg, Guardian_Angell, zlikowsky, tomby_zg, zgodni_dubrava_21, annabbella, novi_zgb, potrudi_se, zebelezni, volimsemazit25, Black-animal-on-road, jebempokucama, bariotto, Garfiled, middleage, B_R_O_J_1, ende, par_trazi_damu

sta sve o tebi.. sirota moja nisu pricali ..to vise nebi ni pas s maslom mog'o pojesti.. bilesi da si nakon svega.. u nase snove dovela njega.. bilesi da ti se bas dopada.. nacin na koji propadam..sta sve o tebi sirota moja i sad govore.. to vise nije ni stvar jala.. ni ljubomore to je nesto ..vise od toga.. nekome lijek a nekom droga.. ja znam, ima tu malo istine a malo sudbine.. a ne misli da pijem.. ja to ne smijem.. ja potpuno trijezan umirem