ŠKOLA ZA ROMANTIČARE

Kazu da su se voljeli al bio je mnogo stariji. Kad su mu rekli da ce joj zivot upropastiti odlucio je da ne nestane:1 Pismo: stiglo je 2 dana poslje rastanka pisao je da mu je uzasno tesko bez nje2 Pismo: stiglo je 2 tjedna poslje rastanka pisao je da se malo smije3 Pismo: stiglo je 2 mjeseca poslje rastanka pisao je da ju je skoro zaboravio4 Pismo: stiglo je 2 godine poslje rastanka pisao je da je bolje sto su se rastali5 Pismo: stiglo je 4 godine poslje rastanka pisalo je: Valjda ces mi oprostiti sto sam se 2 dana poslje rastanka ubio. Ovo su ti pisali moji prijatelji da bi lakse preboljela ratanak!

Konacno sam spreman uploviti u more beskrajne ravnodusnosti.Spreman sam da prihvatim svet onakav kakav me ugrozava iz mog vidokruga.... U poslednje vreme obuzimaju me snovi, koje sanjam po citavu noc.Secam se samo upecatljivih slika, za koje sam siguran da su odraz moje podsvesti. Upravo dodiruju najvitalnije mojih dvoumica i sada me ispunjavaju posebnim osecanjem koje ne mogu da definisem. Osecanje u svakom slucaju nije negativno. Pokusavam da nadjem odgovor... Nekada sam kao dete cesto izlazio ispred vrata u predvecerje, gledao u prve zvezde koje se pojavljuju, a zatim bi mi pogled skliznuo do jedva primetne granice izmedju tamno i svetlo ljubicaste, koje su se dodirivale krivudavom linijom iscrtavajuci reljef zapada. Pevusio sam tada pesme tiho samo Tebi, i ludacki zeleo da zavirim iza te krivudave linije. Znao sam da si tamo negde Ti... Neka nestasna maglovita ruka dovela je Tebe meni. Od tog trena izgubio sam osecaj za vreme, pa sada tacno i ne znam da li je to vece bilo upravo to ili neko drugo...Znam da sam te veceri dugo lezao budan, zurio u trag svetlosti koji je ulicna svetiljka bacala u sobu. U glavi mi je neprestano tekao neki blagi vodeni talas koji sam uporedjivao s Tvojim glasom... Tvoj pogled mi je neprestano bio u mislima, a kada bi se zagledao u Tvoje oci, video bih na tom plavom nebu kao bljesak rose na jutarnjem suncu trag prozivljenog... Voleo bih da sa malo reci mogu reci sve, ali misao se odveze pa potece... Sva jutra su mi opet tuzna...Secam se kako si divno umela da pricas, da drzis za ruku i nista lose nije moglo pomraciti to vedro nebo iznad nas. I kao da si tada poluglasno govorila stihove o lepoti, kao da je muzika andjela pratila tvoj dodir rukom, tada si izlecila ranjeno srce vucijaka.... To srce sada pripada samo Tebi, kuca Tvoje ime, kuca samo za Tebe...Njemu nedostaje Tvoje srce, nedostaju mu topli otkucaji, melodija ljubavi... Samo tvoj...

Uvijek, od kada sam te prvi puta vidio, bila si moj andjeo. Ta me misao vodi i sada,dok u sparnoj srpanjskoj noci sjedim na klupi i slusam kasne otkucaje sata sa zvonika.Iz obliznje bare dopire do mene kreket zaljubljenih zaba(imam dojam da se one jedine vole), a jedino drustvo mojoj samoci prave nestasne krijesnice i zvijezde kojima bih se tako rado pridruzio.Sjedim sam, naviru uspomene.Iz obliznjeg sokaka sparnu ljetnu noc paraju zvukovi.Iz trosne kucice starog Bogdana cujem zvukove violine, cimbala i gitare.Hrapavi staracki glas pjeva.Slusam tekst i steze mi se srce.Zasto se vracas kada je kasnouzalud trazis osmjehe mojejer lazna ljubav bila je nasa, lazno je bilo sve sto je tvoje.U tebi nema ni trunka sreceuvijek ces biti nesretna zenareci cu svakom tko za te pitalazna je, laznasva ljubav njena.Andjele, tebe nazvati lazljivicom nalik je svetogrdju.Ne slazem se sa starim Bogdanom i njegovom Marusom.Pitanja naviru...Pitam se, sjetis li se kada onog dana kada sam te doslovce kidnapirao, stavio u auto i odveo nekuda daleko?Kuda, ni sam nisam znao. Zelio sam te samo za sebe, ti toga nisi bila svijesna.Pitam se, sjetis li se katkad onog malog stola u periferijskoj krcmi gdje sam ti ukrao prvi poljubac, a ti se namrstila kao da si progutala limun.Sjetis li se ikada grana starog bagrema ispod kojih sam te ljubio, sada znam da nisi taj bagrem ni vidjela.Sjecas li se onog uskog putica koji je vodio izmedju drveca, gdje sam ja jadan, naivan i presretan mislio da su mi pored poljubaca poklonjene i mrvice osjecaja?Zadovoljio bih se i mrvicama, nisam dobio ni njih. Bila si daleka,tajanstvena.Topila si se u mome zagrljaju, poslije si taj isti zagrljaj prezrela.Tvoje misli su bile poklonjene njemu, iskljucivo njemu.Nitko to na tebi nije primjetio jer si uvijek bila leprsava i neuhvatljiva.Pratio sam te kao sjena, kao necista savjest.iritirao te, znam, ali znaj da sam zivio za sjajni pogled tvoka oka, za svaki osmijeh, za svaku tvoju rijec.Bio sam ti dosadan, opterecivala te moja paznja, premda mi to nikada nisi dala do znanja.Uvijek si govorila pred svima da me ljubis. Voljela me nisi nikada , aoni tvoji gromoglasni poljupci u lice i celo su samo bili potvrda tvojih rijeci. Njima si gazila moje srce.Nisam Adonis, ne plesem tako dobro kao valentin, kojemu je isla sva tvoja paznja.Ja sam samo sutio i pratio tvoje pokrete na podijumu, uvijek iznova odusevljen tvojim temperamentom i ljubavi koju si iskazivala prema glazbi.Postao sam ljubomoran i na glazbu.Sjetis li se ikada nas, nase voznje,auta koji je prijetio da ce zakuhati i tvog odlucnog zahtjeva da ti prepustim volan?Prva zena koja je vozila moj auto bila si ti.I posljednja.Ja se sjecam svakog detalja, svake minute, svakog pokreta.Svakog pogleda .Svog ushicenja i nevjerice da si pored mene.Znaj, uvijek ces ostati tu, negdje duboko u skrovitom kutku mog ranjenog srca, u meni, premda sam donio odluku da odem od tebe, nasih prijatelja, te da te prepustim snovima i pozelim ti srecu s nekim. S kim? Mozda je Valentin bas taj koji ce te znati cuvati kao biser u skoljci?Kasno je ljubavi. Zamrli su zvukovi tuzne pjesme iz malog sokaka.Ipak, hvala ti sto me nisi nikada nazvala svojom ljubavi.Odlazak bi jos bio tezi.Jer, lako je napisati-volim. Znaj, ni leptir ne slijece ako cvijeta nema.jednom si mi tuznom i nesretnom vratila osmijeh.Volio bih znati da li je to bio rezultat tvoje dobrote, ili si to uradila iz sazaljenja.Mene ipak ne zali.Volio bih ti postaviti par pitanja, ali znam da nemam prava nista pitati.Ti si se sa mnom samo igrala.Mozda su ti moji osjecaji nepoznati?Ipak znaj, ono jutro kada si se poput brsljana obavila oko mene, pozelio sam i istovremeno prokleo sudbinu sto nisam rodjen kao suza,negdje u zjenici tvog oka, da ti njezno kliznem niz lice i umrem na usnama.Tu me je sudbina okrutno prikratila.Zelim te sresti negdje u nekoj dalekoj zemlji, na nekom drugom kontinentu gdje nema bagremova, kada vrijeme ostavi trag na nasim licima, i upitati te- jesi li sretna? Osobno ti zelim svu srecu ovoga svijeta...

Ne znam kako da pocnem, jer pismo ovo prepuno nade je. Sanjao sam divan san, prekrasan. Smijem li ti ga ispricati? Ne smijem, povrijedio bih te, i tada bi jos tuznija bila.Ne placi. Barem ne placi zbog mene jer toga nisam vrijedan. Sto sam ja? Tek prolazna stanica. Zato, kada me pogledas, zelim vidjeti ljubav kako izlazi iz ociju tvojih, a ne tuga. Zelim vidjeti srecu kako iskri, poljubac jedan kako leti. Imaj snage i poslusaj me, jer nista teze nije od tuznih ociju tvojih. Povrijedio sam te. Oprosti, o, oprosti mi ako mozes jer glup sam i bezuman bio, a sve iz ljubavi. Jos uvijek ne vjerujem i pomirba sa sudbinom daleko je. Boli me, boli to sto njegova si, a da si moja, vidi se tek u kutovima ociju, usana, samo tamo gdje pogled moj seze.Da, jedino pogled moj. Ali vjeruj mi, bez nade nisam, nada jos uvijek zivi u meni i zivjet ce dok god bude tajnih mojih mjesta na tebi. Kada ona nestanu, tada cu i ja, poput sunca u vodi,tiho gasnuti. Nemoj razocarana biti, jer, Volim te, pa makar tajno, ali ipak te volim duboko u sebi, u srcu mome. Pozelis litek poljubac jedan, ili zagrljaj, u srcu te mojem cekaju. Bez straha ruku ispruzi i uzmi ih, srecom se posluzi...

Vrijeme lijeci sve, zar ne? A, recite mi, zasto se to vrijeme ne moze pomaknuti unatrag? Ili mozda unaprijed? I zasto jos niko nije izmislio neki laser kojim se mogu zalijeciti rane? I zasto se ljudi zaljube u nekog ako taj neko nije za njih? I zasto, za Boga, kad odlucite da to nije to, kad znate da nema natrag, kad su svi mostovi sruseni, sve rijeke preplivane, sve brane razorene i svaki los trenutak proklet, a svaki dodir pomaknut duboko u glavu gdje se ne zelis sjecati, kad su, navodno, modrice (na dusi, srcu..) zalijecene i govoris si "bit` ce bolje", "mozes ti to", zasto to vrijeme ne prolazi brzo? I zasto prolazi u sjecanjima koja nastupe samo kasno navece, negdje izmedju sna i jave, sjecanjima kojih se ne zelis sjetiti? Miris jastuka. Ruka oko trbuha. Glava na ramenu. Prvi poljubac. Prva noc zajedno. I onaj osjecaj kad te neko voli i kad ti nekog volis i nista drugo na svijetu nije vazno. Osjecaj koji ti fali, a ne zelis da je tu. Zasto, kad znam da on nije nikad presao preko nekih stvari koje su njemu bile najgore na svijetu, a ni ja ne mogu preci preko stvari koje su meni najgore na svijetu, zasto, jos uvijek postoji osjecaj samoce i napustenosti? Jedan je pametan covjek, ne znam tacno koji, rekao da u ljubavi postoje tri strane. Njegova, njena i ona istinita. Jer nista nije ni crno ni bijelo, i niko nije u pravu ni u krivu. Njegova strana price, kad se sve zbroji i oduzme, ista je kao i moja. Jer, bas kad se sve zbroji i oduzme, oboje nas boli. Oboje smo zbunjeni, promijenjeni, izmuceni, neutjesni, ljuti, razocarani, tuzni, i oboje smo svjesni da ne zelimo jedno drugo. Ne vise. Ne opet. Ne ponovo. Ne nakon svega. I oboje samo zelimo nastaviti dalje. Ljudi oprastaju ali nikad ne zaboravljaju. Ljudi optuzuju ali nikad sebe. Uvijek nam je neko drugi kriv. I ljudi povrijedjuju ali najvise sebe. Sve je ok. Vrijeme lijeci rane. Mogu ja to. Al` ostaje cinjenica. Ni jedno vrijeme na svijetu nece vam pomoci da zaboravite. Vrijeme ce pomoci da prebolim. Pomoci ce da nastavim. Ali zaboraviti, nikad u potpunosti. JER JEDAN MALI DIO NAS NIKAD NE ZABORAVLJA KOLIKO JE JAKO VOLIO, kao sto ne zaboravlja koliko jako boli. Jedan mali dio nikad ne zaboravlja IME OSOBE s kojom ste htjeli dozivjeti starost. I nikad, nikad ne zaboravlja taj prvi poljubac. I cak kad prebolite, kad vam ostane samo taj mali dio, kad izblijede losa sjecanja, kad izblijede uspomene kojih se sad odbijate sjecati, kojih se sad grozite i zelite samo izbrisati da su ikad postojale, kad taj prokleti zivot krene dalje, DOVOLJAN JE JEDAN UDISAJ STAROG PARFEMA, JEDNA PJESMA, JEDAN POKRET ILI BOJA, DA VAM SE NA LICU POJAVI SMIJESAK, A U GLAVI ONAJ TREN KAD SU SE USNE SPOJILE PO PRVI PUT. Tu sam gdje sam i nista me vise ne moze slomiti. Nista me vise ne moze boljeti. Vrijeme lijeci sve, zar ne.

Zelim samo trenutakVoljela bi samo malo proviriti u svijet proslosti, pomirisati ljeto, osjetiti ljubav, dodirnuti tebe...Netrazim mnogo, samo minuti, dvije, da budem tamo, gdje nitko bio nijeSamo zrno magije i bit cu tamo bas kao i prijetamo gdje nitko bio nije...Pokucat cu na vrata snova, na vrata proslosti, ugledat cu opet tvoje oci i ljubav koja se u njima krije...Bit cu opet tamo, tamo gdje nitko bio nijePostoji li magija? Postoje li vrata proslosti?Mogu li uci tamo gdje smo bili samo ti i ja??Bili smo nekadBili smo prijehocu li ikada vise osjetiti ono sto niko nece i nije ... ?

Ceznam da ti kazem naj dublje rijeci koje ti imam reciali se ne usudjujem, strahujuci da bi se mogla nasmijatiZato se smijem sam sebi i odavam tajnu svoju u saliOlako uzimam bol svoj, strahujuci da bi to mogla uciniti tiCeznem da ti kazem naj vjernije rijeci, koje ti imam reciali se ne usudjujem, jer bih mogla posumnjati u njihzato ih oblacim u neistinu i govorim suprotno onome sto mislimOstavljam bol svoj da izgleda glup, strahujuci da bi to mogla ti ucinitiCeznem da upotrijebim naj dragocjenije rijeci sto imam za tebe, ali se ne usudjujem, strahujuci da mi se nece vratiti istom mjerom...

Znas, jos uvjek imas onu moc nadamnomJos u svakom mom trenutku postojis tiJos sa svakim novim jutrom pomislim na tebeIako nikada nisi bio "moj", bio si nesto naj ljepse sto mise dogodilo...Kada sam vec mislila da cu se predati, da cu potonuti i da zivot vise nemoze biti lijep, ti si se pojavio sa svojim osmjehom i vedrinom, i ja sam uz tebe ozivjela...Cesto se u mislima vracam na one nase zajednicke trenutke...dao si mi puno, a dovoljno bi bilo vec sto sam spoznala da jos mogu voljeti i zivjeti, da je proljece opet predivno u svim svojim zelenim bojama...Koliko sam samo puta tonula u tvoje carobne oci i uvjek iznova nalazila snage da zivim.Uvjek sam bila svjesna - da ces nekada otici... ali toliko toga si probudio u meni, i svaki put kad bi lezala u tvom zagrljaju - osjetila sam svu ljepotu ovoga svijeta!Znam da nikada vise necu sresti muskarca kao sto si ti, ali moj zivot ide dalje...Zelim ti da budes sretan i da uspijes u svemu. Da tvoje oci boje proljeca budu uvjek nasmijane... A osjetis li potrebu za razgovorom, za tebe cu uvjek biti tu! Cijenim te i vjerujem u te!!

Jedina, ponoc odzvanja... Jesi li zaspala na ruci dragoga? Znas li ti, tu sam ja, ispod tvoga prozora, provodim noc bez sna.Hajde, sklopi oci, nestani u san, doci cu ti u snovima kada noc proguta dan. Doci cu ti u snovima kad noc proguta dan,past cu kao kaplja rose njezno na tvoj dlan. Doci cu ti u snovima da ti ukradem poljupce, neka vrijeme samo leti, jos uvijek volim te... Onda jutro je, tiho budis se pogledas covjeka sta spava kraj tebe. Onda zaplaces jer to nisam ja koga si voljela, prekrasno jedina. Ali ne placi, cekaj do veceri kad zvijezde na nebu zasjaju mi cemo se ljubiti...

Ponekad mislim da necu izdrzati i da ce me ova bol slomiti, kao sto vjetar slama cvijet. Ponekad mislim da cu se presaviti pod teretom ocaja sto mi pritiska ledja i da ce mi zdrava pamet popustiti pod naletom ludila. Ne zivim otkako te nema. Vegetiram nad ostacima proslosti ne dopustajuci zaboravu da odnese nijedan komadic tebe. I zato pamtim nacin na koji hodas, kako se smijes i kako prstima prolazis kroz kosu. Pamtim sve tvoje snove, ceznje i zelje, sve ono sto jesi i sto bi htio biti. Nocu se budim uznemirena, preplasena od samoce i pitanja sto mi donosi novi dan.Uskoro ce zima, a ja jos nisam naucila kako bez tebe...a moram...

Na raskrsnici Znam dogadja se i drugima da im ponos unisti sve ono lijepo sto samo ljubav moze dati. I onda netko place, moli, netko se ljuti, netko se jednostavno okrene i ode bez rijeci... Danas se pitam ima li smisla pokusavati razumjeti sve ono sto nas boli? Znam da je ovo sto sada cinim posljednja spona medju nama. Nema vise nicega. Ni onih lijepih pisama, ni razgovora, ni bezbroj nedovrsenih poljubaca. Nema vise nicega...To je kraj... Dozvoli ipak, da ti kazem koliko sam s tobom bila sretna. Priznajem, zalim za onim nasim trenutcima, za onim danima. ~Nikada ti nisam rekla koliko mi znace tvoje rijeci, tvoja saputanja, pogledi, stisci ruku i dugi zagrljaji.. ~~Nisam ti govorila ni da te volim... Mislila sam da ti to znas, da osjecas, da ti je sve jasno. ~Grijesila sam. Znam.U toj silnoj zelji da me volis, voljela sam i nase svadje i tvoje ljutnje. A mi smo koracali ka sigurnom zavrsetku. Ne znam, valjda to tako mora biti. Cudno, ali ipak te molim u ime svih ljubavnika svijeta ne trazi me jer nalazim se na raskrsnici. I opet ce nova proljetna noc prati nam tragove, a vrijeme ce nam donijeti zaborav. Samo tko će odnijeti magle iz mojih ociju, tko ce izbrisati pepel vatre koja je gorjela?!.... Jos uvijek dok se hladnoca uvlaci u moje tijelo i dok setam procvalom, ili uvenulom, stazom nasih ideala, sjecam se tvojih snenih ociju i cujem tvoj smijeh, kao najdivniji dio proslosti... !!!...

Srce mi je zaigralo kad sam je prvi put ugledao, ali me istovremeno zapeklo u dusi...previse sam znao o njoj...Bila je vitka, tanka, tako krhka i ranjiva da si je mogao zbrisati s lica Zemlje jednim pogledom, slomiti joj srce jednom rijecju. No, tom je istom ranjivoscu ona slomila mene. Covjeku je zaokupila dusu i protiv njegove volje, pomutila mu razum i unistila u njemu svaku zelju da je povrijedi.Kakvo blazenstvo nadjoh u njezinom pogledu, kakve drazesti u njenim djetinjim ocima! Bijase tuge, razocaranja u njima, tihe patnje, ali i beskrajnog povjerenja. Ubijala me, ali bijah sretan podnositi je, samo da bih je gledao.Uzivao sam gledajuci je...

Pisem ovo pismo tebi koja si ispunila moje srce beskrajnom ljubavi, ceznjom za zagrljajem koji mi stoljecima nedostaje. Proslo je mnogo vremena od kada sam posljednji put pogledao tvoje duboke oci u kojima je uvijek bila iskra onoga za cime sam tezio u proslim zivotima. Princezo moja, ne postoje rijeci koje ovaj papir moze oslikati, ne postoje rijeci koje mogu opisati moja osjecanja, od kada znam da postojis.Dugo vremena sam proveo u hladnim sumama, cekajuci tvoj glas. Vjesnici vremena, donosili su mi poruke da budem strpljiv, da te cekam, kao sto si ti nekada cekala mene. Samoca mi je uvijek iznova davala snagu za novi dan, uvijek iznova podignut iz pepela, postojao sam sve sigurniji da ce mi ptice donijeti tvoj glas. I sada sjedim sam, pored prozora kuce u koju me je sudbina poslala da godine koje prolaze provedem u zelji za tobom, i tvojim srcem. Godine koje su uvijek iznova davale nadu, crpjele snagu mog duha, koji je nekada, samo zbog tebe, bio duh koji je plovio medju zvjezdama, sazvjezdjima koje su samo tvoje ruke znale napraviti. Kolika je moja sreca od kada znam da postojis, malo je rijeci koje je mogu opisati. Beskrajna kao moja ljubav prema tebi, kao svemir kraj kojeg sam provodio sve ovo tesko vrijeme, sam bez ljubavi i ohrabrenja. Koliko su samo moje oci prolile suza mastajuci o proslim danima, godinama koje smo zajedno proveli, cekajuci uvijek iznova momenat kada ce se nasi pogledi sastaviti, kada ce se nase usne spojiti i kada ce poteci suze radosti, kada ce nas obuzeti ona strahovita jeza od koje nekada nismo mogli spavati jedno bez drugoga, pomisljajuci uvijek na najgore.Da li cu ponovo vidjeti moje Sunce? Da li cu se poslije velikih bitaka i putovanja vratiti ziv i zdrav? Svaki put iznova, kada bih odlazio, u zivotu me je drzala samo tvoja suza koju si pustala. Kada smo se razdvajali osjecao sam prazninu sto odlazim, sto se mozda nikada necu vratiti.Andjele moj, poslije toliko godina cekanja i putovanja kroz vrijeme i prostor, shvatio sam da nijedno more nije veliko kao moja ljubav prema tebi, da nijedna vojska nije jaka kao veza izmedju tvog i mog srca. Da nista nije beskonacno veliko, koliko je veliko ono sto osjecam prema tebi.Mislim na tebe svaki dan, kao sto majka misli na svoju djecu, kao sto zedna zemlja misli na kisu. Zelja da te zagrlim, ponovno je svakim danom sve veca, ali ljudi su smislili granice, koje moje srce ne poznaje kada si ti u pitanju. Pa i ako imas nekoga, ko te tjesi i pokusava razumjeti, cuvaj ga, ali znaj da te nitko nece voljeti kao ja, da te nitko ne moze razumjeti kao moje srce. Jer, ja sam siguran da me niko nece uciniti sretnim koliko si mogla ti nekada davno, da niko ne moze da razumije sve one teske rijeci koje si slusala kada mi je bilo tesko, kada sam ostajao bez prijatelja, kada sam ostajao bez nade. Jedina moja i sada sam sam. Cekam dan kada cu te opet vidjeti. Kada cu opet osjetiti sve sto sam nekada osjecao......

Ja više nisam ja,ja sam samo dio sjenei ne znam kuda da krenemjer nitko se ne sječa mene.Nekad sam bila sretna,voljela sam sunce,nebo ikiše,a danas sam beznačajni čovjek koji sve tiše itiše diše.Nikog kraj mene nema da mi pomogne bar malo,jernikoga nije briga i nikome nije stalo.I nestat ću tiho sama,iza mene ostati neće ništa,i kao da ni živjela nisam jer bila samČOVJEK BEZ SREĆE!

Leto je doba kad noć, topla kao ljudska usta, sporo i sigurno osvaja grad. U ponoć na svih devet nebesa razapinje sjajne i sigurne zastave pobede - zvezde, čija trpka glatkoća obasjava gradska kubeta i krovove. Grad se pod ljubavnim teretom tame okreće na bok, ne prestajući da sanja sever, sjajne sokove leta i sirovu lepotu mora. Pred zoru, sa samih rubova grada, podiže se grimizno lice zore, sa nežnim, usnulim kapcima. (Svi smo mi bar jednom i u snu, jer zato nas je Bog ovamo i poslao, ljubili takve kapke - magnezijum papir, zaslađeni fosfor, zgrušanu radost. Sećanje na tih nekoliko trenutaka oštre lepote razgrće tamu svakodnevnog ništavila.) Tada, u pozlaćenoj prašini letnjeg jutra, sa potpuno pustih gradskih ulica, podiže se jedna svetla, milozvučna senka, koja plovi niz mlaki dah čistog, azurnog jutra. To je - Čežnja. Umesto haljine ona nosi šapate, umesto niski i pozlata - tepanja, umesto prstiju - čistu čipku nežnosti. U blago mleko ranih jutarnjih časova, Čežnja nejednako i oprezno, da ne bi okrnjila njihovu savršenu lepotu, govori. To su reči nalik na jedno Stendalovo pismo Matildi Dembrovskoj: "Ta strast prema Vama je postala najvažniji događaj u mom životu. Sve što me je zanimalo i izgledalo važno izbledelo je pred njom... U dugim usamljeničkim večerima bilo je trenutaka kada sam, da je to bilo potrebno, bio spreman i da ubijem samo da bih vas video." Ili na nekoliko Džojsovih rečenica iz juna 1904, upućenih Nori Barnakl: "Možda sam slep. Dugo sam posmatrao nečiju crvenkasto-smeđu kosu i zaključio da nije tvoja. Otišao sam kući sasvim utučen... Nadam se da ćeš biti tako dobra da se sastaneš sa mnom - ako me nisi zaboravila..." Svi znamo staru istinu: čovekov život vredi onoliko, koliko je čežnje po zemlji posejalo njegovo biće.Ko od nas nije očekivao pismo i sa strepnjom slušao nejednake korake poštonoše po vrelom stepeništu u dane jula i avgusta? Ko od nas nije potpuno beskrvnim prstima, providnijim i beživotnijim od svake hartije, uzimao u ruke koverte u kojima nije bilo skriveno pismo, nego presuda - ima li dalje smisla ili ne? Literaturu nesretnog dvadesetog veka, trajno je obogatila epistolarna proza koju su pisali Celan, Sioran, Ahmatova, Berberova, Brodski, Pasternak, Rilke, Marina Cvetajeva, Kafka. Ponekad, kao kod Cvetajeve, pisma su jednako uzbudljiva i vredna, tako da predstavljaju ne dopunu, nego produžetak njenog literarnog opusa. Ona kao i da nije umela da piše ništa što nije bilo punokrvno, dakle do kraja ljudsko i umetničko. Njeni spiskovi odeće koje treba poneti na put, beleške o pročitanim knjigama ili susretima su literarni medaljoni, sa srcem prepunjenim strastvenim smislom i nekom blagom, slovenskom radošću, onom radošću - uprkos, koja je svim stanovnicima ovog dela sveta tako poznata..."Ti se baviš biografijama", rekao mi je jutros u telefonskom razgovoru jedan prijatelj. Nisam odgovorila. Jer ja se ne bavim biografijama. Ja samo znam da postoji neko blag i dobar, po čijem se planu odigrava život svakoga od nas i neko drugi koji taj plan neprestano ometa i ruši. To sagorevanje između dve vatre naš je život. Pisma pisana između te dve buktinje, možda najbolje svedoče o potpuno tajanstvenoj i nedokučivoj ljudskoj egzistenciji, koja samo izgleda jednostavna i jasna. Štiteći se od smrti i od same misli o smrti, ljudi navlače bezbroj krinki i zato svakodnevna pisma najčešće nisu uzbudljiva (posmatranje pozornice sa koje nije podignuta zavesa). Ljubavna pisma daleko su intrigantnija - u njima, čineći kao da govori o adresantu, adresant ponajviše i najiskrenije govori o sebi. O svim slojevima one "blagoslovene džungle u nama".Čitavo jedno leto provela sam čitajući tomove i tomove najrazličitijih ljubavnih pisama. Najluđe epistole pisali su Rusi, najnežnije Francuzi, najstrastvenije Irci.Tada sam naletela i na najlepše ljubavno pismo napisano na ovim prostorima. Napisao ga je u Zagrebu, marta 1981. Krleža: "Draga moja B, stiglo je proljeće na Gvozd. Zvoni zvono Sv. Marka, kotrljaju se srebrne lopte zvonjave po našem krovu, sunčano jutro, kosovi, dobro jutro, nadam se da si dobro spavala. Pod ovim tornjem Sv. Marka davno, u davnoj davnini, prije mnogo godina, srela se jedna djevojčica s jednim dječakom, koji je pisao pjesme...Taj (mladić) ni danas ne radi drugo, nego piše pjesme, a jedna od njih je i ovo pismo. Do viđenja, Tvoj M.K."Strastveni čitalac epistola primetiće da su pisma pisana za zimskih meseci, kada su ulice ugušene snegom, a svetlost zgrušana od hladnoće leže na zenice, meditativnija i setnija. To su pisma od sreće poludelog uma. Njih je pisao Apoliner Lujzi de Kolinji-Šajton, jednog februara 1915. godine. Evo samo nekoliko taktova: "Budi blagoslovena što si se podala potpuno, bez ograničenja. Neka si blagoslovena zato što si tako lepa, neka su blagoslovene tvoje oči, tvoja usta, neka su blagoslovene tvoje dojke, male ždrebice koje poskakuju, blagosiljam tvoje slabine u kojima treperi mračno i strašno sladostrašće... Neka su blagoslovena tvoja snažna stopala, njih sam jednog dana ljubio, smatrajući ih nezgrapnim, a ona su lepa kao stopala grčkih žena koje su uvek išle pešice. Obožavam te. Neka je blagoslovena tvoja kosa koja je nalik na prolivenu krv".Jesenja pisma su ona u kojima se polagano gasi šampanj koji je leto načinilo od naše krvi. To su pisma srca, jedinog što je od anđeoskog ostalo u nama posle pada. Septembra 1978, Henri Miler piše jedno takvo pismo Brendi Venus: "I sada, u osamdesetsedmoj godini, ludo zaljubljen u mladu ženu koja mi piše najčudesnija pisma, koja me voli na život i smrt, koja me je vratila životu i ljubavi (prvi put savršenstvu ljubavi), koja mi piše tako duboke i dirljive misli da sam zbog toga srećan i zbunjen, kao što to može biti samo mlad čovek... Draga Brenda, možeš li da ne požališ zbog ovog ljubavnog romana usred svoje mladosti? Oboje smo blagosloveni. Nismo kao ostali svet. Mi pripadamo zvezdama i univerzumu. Henri".Pisma pisana u proleće su pisma u kojima muzikalno i isprekidano dišu, zaljubljeni april i meditativni maj. Ovo su pisma duše, u kojima lebde sjedinjeni sokovi molitava i sokovi poljubaca. Takvo jedno pismo je Ofeliji Kejroš poslao marta 1920, niko drugi do - Fernando Pesoa. Iako je Pesoa napisao duhovitu i nežnu pesmu o tome kako su "sva ljubavna pisma smešna i ne bi bila ljubavna pisma da nisi smešna", ipak je napisao i sledeće redove: "... Želeo bih da me razumeš. Da znaš da osećam i mislim o tome, kako me ne bi smatrala hladnim, suvoparnim, ravnodušnim. Ja uopšte nisam takav, detence moje maleno, moje ružičasto jastuče koje bih izbockao poljupcima (kakva budalaština). Poklanjam ti jedan kineski privezak i zbogom, do sutra, anđele moj. I još ti šaljem čitavu jednu kućerinu punu poljubaca, od tvog, večno tvog Fernanda".Ljubavna pisma pisana u leto, redovi su u kojima su se pomešali svetlost i strast sa sve četiri stihije sveta. To su pisma duše koja se zaodenula u telo i - počela da bunca lepotu, radost i čistu strast. ("Što leto ne da da se čuje ševa, krv je okrutna premda zna da peva", rani su stihovi Erike Džong).Od svih pisama odsanjanih i poslatih u leto, među najlepšima su ona pisana tokom leta 1926, kada se Marina Cvetajeva dopisivala sa dva izuzetna pesnika, Borisom Leonidovičem Pasternakom i Rajnerom Rilkeom. Evo jedne rečenice Cvetajeve, iz jednog od prvih pisma Pasternaku: "Život je - železnička stanica, uskoro ću otputovati, a gde - neću da kažem". Na njega Pasternak odgovara silovito: "Sutra ću postati drukčiji, stisnuću zube, latiću se posla. A ovu noć ću provesti sa tobom... Danas sam počeo da ti pišem pet pisama. Dečak boluje od gripa, Ženja je kraj njega, tu su još brat i snaha. Ulazili su, izlazili. Prekidao se potok reči koje si ti ispijala i izvlačila iz mene. Mi smo se odmicali jedno od drugoga. Jedno za drugim pisma su išla do đavola. O, kako ti divno radiš! Ali, ne uništavaj me, ja hoću da živim s tobom, dugo, dugo da živim... Usnio sam početak leta u gradu, svetao, bezgrešan hotel bez stenica i banalnosti, a možda i nešto nalik na vilu u kojoj sam radio. Tamo dole su bili baš takvi hodnici. Rekli su mi da me traže. Predosećajući da si to ti, lako sam pretrčao prostor koji je uznemiren svetlošću i sjurio se niz stepenište. Odista, u nekakvoj putničkoj haljini, u izmaglici odlučnosti, ali ne slučajnoj, već okriljenoj, isplaniranoj, stajala si baš onako kako sam trčao k tebi. Šta si bila? Neuhvatljivi oblik svega što u trenutku prelomnom za osećanja, ženu na tvojoj ruci čini fizički nepodudarnom sa čovečijim rastom; to kao da i nije čovek, već nebo u svojoj lepoti oblaka koji su ikada lebdeli nad tobom. Ali to je bio samo delić tvojih draži..." Krajem maja 1926, Cvetajeva piše Pasternaku novo pismo: "Zdravo, Borise! Šest sati je izjutra, sve urla i duva. Upravo sam trčala po aleji na bunar (dve različite radosti: prazna kofa, puna kofa) i celim telom, koje dočekuje vetar, pozdravljala sam se s tobom. Kraj doksata (već sa punom kofom) druga zagrada: svi su još spavali - zaustavila sam se, digla glavu tebi u susret. Ja tako živim s tobom, jutra i noći, ustajući u tebi, ležući u tebi..."U slučaju Cvetajeve i Pasternaka, stihija ljubavi bila je jača od stihije smrti. Zauvek nam je sačuvala njihova pisma i stihove. Iako je njihov kasniji život bio sve samo ne lak i jednostavan, jedno leto ljubavi bilo je ulog u kome je ležao uvek ponovo pronađeni smisao.Noću, kada procveta mesečevo telo, nad gradom u kome jednovremeno bujaju drenjine, dalije i drozdovi, san naša tela spušta u voljene ruke. I mi se budimo sa plućima punim muzikalnih, zvonkih poljubaca, koji polako, kako odmiče dan, prerastaju u psalme. Čitavo leto opkoljeni smo setnom magijom oblaka koji se ljube - i to je ljubavno pismo koje piše Bog, vrelim dahom javora koji, nama u vrat, lišćem šapuće da beznadno voli jednog leptira i opojnom muzikom tek uzbranog cveća, što mirisavo i suzno umire po cvećarama, žudeći za suncem. Ulicama koračaju demoni i divovi i dajmoni i anđeli. I svi imaju samo jednu želju - da ponesu duboku ljubavnu ranu u grudima, koja će dugo boleti. Jer je tom bolu ime sreća.