Fikcija ljubavi

XXVIII.
 
          Kada je netko sam, teže mu pada nemogućnost davanja nego neprimanje. Nakupi negativnu energiju koju ne može kontrolirati fizičkim trošenjem. I tada probije granice stvarnog svijeta, ali ne zato što je slab, nego zato što to oslobađanje jest On. Rad oslobađa? Da, ali nakon što zarobi. Nova ljubav pomaže? Ne, život je pročitan. Još ga samo treba istrpjeti. Made tada spusti pogled na šareni tepih i ne ode nigdje. Traumatična razmišljanja je nisu napuštala. Skoro je gubila dah. Skine se nasred stana te počne grepsti tijelo i natezati mišiće. Smjeh, plač i promatranje u zrcalu. I kada su joj mišići bili najnategnutiji osjećala se tako mlohavom i neprivlačnom, iako je znala da nije bila takva. Zar je stvarno istina da ljepota zrači iznutra. Nipošto. Toliko poludjela nije. Samo se treba smiriti. Nasloni se cijela na veliko sobno ogledalo, odnekle dohvati kišobran i metalni vrh nasloni na čmar. U trenutku kada je pomislila da gubi kontrolu i da se treba srediti, najdublja sila Nje ju povuče desetak centimetara naniže i....ne uspije. Umjesto da se nabije na metalni vrh kišobrana njegova ručka sklizne po parketu i on poleti daleko od željenog mjesta. Spontanost se izgubila i Made se posrami same sebe. Zbog svega se vjerovatno niti regularno neće dirati sljedeća dva tjedna. Sve je to bila nečija igra pomisli. Sada je sram bilo jedino što je osjećala. Morala se zaokupirati nečim da ga zaboravi. Da li u njenoj glavi nešto fali ili nečega ima napretek? Luda zasigurno nije. Okolina bi već reagirala da je tako.