U traganju za izgubljenom inspiracijom

Ona ide. Ja ju gledam. Kako mirno prolazi svojim putem. Ništa što se dešava okolo nju ne smeta. Ona jednostavno ide svojim tempom, polako, ne sluteći što njena šetnja pretstavlja. Možda se ona šeće polako, ali njena je šetnja brza. Brza i beskonaćna. Jer dokle god ide, potsjeća me da vrijeme samo prolazi mimo mene. I gotovo. Dan tek što je počeo, a već završava.
Sjedim. Sjedim i razmišljam o ovom proteklom danu. Prošao je, a ništa nisam stigla napraviti. I sada ostajem sama u ovoj polutami. Samo mi mrak društvo pravi.
Oduvjek me zanimalo zašto roditelji, bake i djedovi, odgajajući svoju malu djevojčicu, nju pretvaraju u princezu? Slušamo o Trnoružici, Pepeljugi, Snjeguljici........ One uvijek dočekaju svog princa na bjelom konju. Uz te priče pomisliš da i tebe čeka jedan takav. Ali oni ne postoje. Sve je to jedna velika BAJKA.
Srećom, nikad se nisam previše uživjela u te priče. Možda zato i podnosim lakše činjenicu da moj princ na bijelom konju ne postoji. Zato ga ni ne čekam.
Ali, sad sam shvatila da ja u stvari čekam svog Romea (kako god da ga se zvalo, jer, zar ne bi ruža jednako slatko mirisala i kad bi ju drugim imenom zvali?).
Ipak, ovako sama, u ovoj polutami, znam da je jako mala vjerovatnost da i on postoji.
Možda bi imala više sreće pri traženju svoje Zvjeri? Ali, je li ta Zvijer naučila voljeti? Primjetila sam da još nije. Postoji li uopće ta Zvijer koja je voljna naučit voljeti bez obzira na sve prepreke? Neznam, ali ako je, onda ta Zvijer odjednom postaje Romeo.
Eh moj Romeo, gdje si? Ajde se javi da ti čujem glas.
:)

ljepotica i zvijer :)