Za sve koji idu svojim putem..

Opet miris cimeta.. i pelin, kao neki dan. Sve je tako brzo prošlo da nisam više niti sigurna  da se dogodilo..
Uletio si kao oluja i moje već porazbacane kockice potpuno uništio.. a bile su samo razbacane.
Taman sam ih počela slagati, svaku u svoj red kada si se ti pojavio.. red zelene i red žute, red plave pa red bijele.. bok srećo.. to je moj kreativni red, moj način..
Došao si, tražio.. i pokazala sam ti.. nisam pogriješila jer si našao smisao u tome.. pomogao mi, dao ideju sa ih složim drugačije nego što su bile, čvršće..
Sve smo ih pokupili, stavili na jednu hrpu, smješkala sam ti se..  uvijek…
Slagali smo ih i uživali.. pa red crnih, mali red, tamo iza.. pa opet red bijelih..
Izbjegavala sam crvene.. one su najviše nastradale.. one su najkrhkije.. staklene.. one mi najviše znače.. njih sam čuvala za neko posebno mjesto.. novo..
Zašto si mi ih stalno gurao pod nos?!
«Zar nisu i bijele divne.. porculanske.. tako čiste, tako sjajne, tople… probaj.. Nemoj još te crvene.. one su tako krhke, za njih tražim posebno mjesto» - govorilo ti je moje srce.
Ali nisi ga slušao..
U svojoj ludosti, žudnji, strahu, boli.. poludio si.. probudio si u sebi vjetar, tako moćan da sumnjam da si i sam bio svjestan oluje tebe.. uskovitlala se tako jako, snažno i tako brzo da nisam niti imala vremena reći ti da je na njima napisano..
Sve si uništio.. za tren je bilo gotovo…
Nestalo.. sve moje kockice… što sam ja bez njih, tko sam.. one divne plave, bijele, moje voljene crvene.. prah…
Sjedim sada sama i gledam te kockice moje duše.. tražim, gledam da li je ostala koja… je, nekoliko zelenih, plavih, jedna bijela… ali…. ali.. nema niti jedne… neeeee… nema niti jedne crvene.. ne, samo to ne… molim Te, samo jednu..  zar tražim tako puno…..
One su trebale doći na posebno mjesto koje sam još tražila..  za nas.. znao si da me boli još ona zadnja nevera, da mi treba malo više vremena.. zar to nisi vidio.. na njima je bilo napisano tvoje ime…. zašto…...
Samo sam tražila posebno mjesto za njih.. i za tebe….. za moje crvene.....

Hajde nabaci najljepsu sminku i svoj najseksipilniji osmjeh i furaj u grad... ljubav je u zraku oko tebe samo je ne primjecujes zaslijepljena trenutnim bolom... a na krizanju dviju ulica, od kojih jedna vodi u vjecnost, ceka te netko nepoznat da ti vrati crvene kockice tvoje duse... jer ne zaboravi, zvijezde su oci ratnika...

mozda ti ih je stalno gurao pod nos jer je i on negdje davno, jednom izgubio te crvene kocke i nije ih mogao pronaci, nikako. Bez obzira koliko ih je dugo i na koji nacin trazio. Mozda se na taj nacin borio protiv izgubljene proslosti, jer, tesko je (valjda) kad izgubis dio sebe, a poslije ga trazis. Opet, kazem mozda... jer,tko smo mi da tu sudimo?
uglavnom, kad ti bude svega dosta, uvijek mozes popiti koju pivu. Pomaze, definitivno pomaze...

Damhane.. svakoga dana... u svakom pogledu... sve više me iznenađuješ.. hvala ti pauče.. i tu pivu ja plaćam... pusa :))

Kao Mandala kod Budista