fortuna

Sve riječi otipkane, izgovorene sada su postale beznačajne. Ponašali smo se kao dvoje preplašene djece. No, uz ispruženu ruku i laganu pusu u obraz, počelo je upoznavanje.
Kada se sjetim tih trenutaka nasmijem se glasno. Bilo je tako simpatično, tako glupavo...tako slatko. Poveo si me u hotel. Bijah preplašena pomišlju da bi se u masi ljudi, koji su bili u hotelu, mogao naći netko tko me poznaje. Svijet je ionako samo veliko selo. Osvjedočih se tome nekoliko puta. No, izgleda da je ovaj moj izlet ipak trebao proći nezapaženo. Prošli smo uz recepciju kao ljudi koji znaju kuda i zašto tamo idu. No, ja stvarno nisam znala kuda ni zašto. Ne zato što sam glupa, nego zato što sam bila u nekoj omaglici. I svjesna i nesvjesna onoga što slijedi. I želeći to i strahujući od toga. Uveo si me u sobu koja je nosila broj 115. Da živim tri života nikada neću zaboraviti osjećaj dok sam prelazila preko praga i ulazila u mali hodničić. Sva realnost je ostala tamo vani. Iza vrata. S ove strane počinjao je naš virtualni svijet. Ti i ja ...sami...uistinu ti i ja i sami....Nedostaju mi riječi da opišem osjećaj koji sam tada imala. I sreću. I strah. I sram. I očekivanje. Očekivanje da me poljubiš. Onako kao u našim «pričama». Nježno. Toplo. Željeno. I bilo je baš tako. Nešto što nisam osjetila već jako, jako dugo..ako ne i nikada. Bilo je poljubaca....i «poljubaca». Dječjih, odraslih, nježnih, strasnih..No niti jedan nije bio ovakav. Doslovce  «poljubac života». Mislim da do njega nisam živjela. Nisam se poljubila nisakime. Poljubac od kojeg ti klecaju koljena. Poljubac od kojeg ti se zavrti u glavi. Od kojeg zaboravljaš svijet oko sebe. I tvoje ruke oko mene. I moje ruke oko tvog vrata. Bilo je kao da se poznajemo desetljećima. Kao da smo rasli jedno za drugo i jedno pored drugog. Nikako kao prvi susret. Bio je to susret dvije polovice jedne cjeline. Postadosmo jedna duša u dva tijela. Ovaj puta u realnosti. Ne znam koliko je trajao poljubac.Vrijeme je postalo nebitna činjenica. Bili smo tu. Bili smo zajedno. To je jedino bilo važno. Utaživši žeđ poljupcem, sjedosmo jedno kraj drugog. Pogled u oči. Dug i ispitujući. Osmijeh i u tvojim i u mojim očima. Držali smo se za  ruke. Ne sjećam se tko je prvi progovorio. Ne sjećam se točno niti o čemu smo govorili, ali riječi su tekle. Misli su se isprepletale. Bijasmo još sličniji jedno drugom nego u virtuali. Dvije duše, nezadovoljne životom, a nesposobne, odnosno nedovoljno hrabre, da promijene realnost  u kojoj žive...Drugim riječima, kukavice. Prošlo je vrijeme. Prilično vremena. Razgovor, pusa...razgovor, pusa..moja glava na tvom ramenu ....Bilo je tu i smijeha...i pokoja suza...prilično gorčine u opisivanju realnog života....No, nikako nije bilo mržnje ni prema kome..Samo razočaranost..A utjeha je bila tu....Na dohvat ruke....I tebi i meni.....Bijeg iz stvarnosti. Mala hotelska soba, prigušena svjetla, glazba  iz upaljenog radio aparata....panorama velegrada pred nama....I snijeg koji polagano leprša...Prvi snijeg te godine....