Ne priznajem rastanke
Ne priznajem rastanke... i nikada necu...
Suvise boli kada se grubo otkine cvijet koji tek nice,
kada na samom pocetku price vrijeme zatreperi i stane,
bas kad blijeda, jos prazna zora mjesecevo srebro usuti;
i kada zamre let povjetarca sto dahom sluti,
uzdahe nove, nasmijane...
Ja zelim da jos sa tobom gledam kako se bude zlatasta mora,
da sa tobom disem, i da te volim i vatrom noci i zore sjajem...
I zato ne dam, i zato necu... i zato rastanke ne priznajem.
Zelim da zivim tvojim dahom i da se smijem osmjehom tvojim,
zelim da bolujem tvoje boli i da strahujem tvojim strahom,
dokle me ima, dok postojim...
Zato ne dam i zato necu, zato moj odraz jos vjesto krije
istih osmjeha tajne daleke, i sipa u sarene misli neke...
u zute duge na modrom tlu,
zato cu uvijek biti sa tobom, u dasku misli ili u snu.
Jos uvijek nas cvijet negdje nice, jos uvijek nase tajne snije,
i ustreptalom ljepotom traje, dok mu na latice leptiri slecu...
Svi su rastanci tuzne price...
zato ja rastanke ne priznajem, i nikada necu.
18.11.2003. u 8:31 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar
Mogu li da se vratim,ako odem....?
Autor: calivita | 18.11.2003. u 15:06 | opcije
Ludost je
Ludost je pisati riječi,
po vodi koja protječe,
ali nema ništa luđe,
nego svoje snove darovati ženi koja nema srca za tebe.
(iz zbirke kokinšu)
Autor: VandaVampirica | 19.11.2003. u 1:16 | opcije
Tu smo?
Autor: calivita | 21.11.2003. u 12:35 | opcije