Balada o malom seoskom psu
Tebi zeljove, sto zaboravise te
zadnja seoska kola u malenom gradu...
u ime tvog pseceg bola
poklanjam ovu baladu.
I tebi Joska Jesenjin,
sto tako divno pisao si o psima,
poklanjam ovu baladu
jer imao si bijesna psa u grudima.
Dan koji nema imena vise
zagubio se negdje u dnu nas,
na njegovo nebo modro od kise
lajase tuzno seoski pas.
Cekalo pseto tuzno i smjerno
da gospodar njegov ljetinu proda,
cekalo pseto gladno i vjerno
iz sela dalekog tri dana hoda.
A onda slucajno jedna dama,
pudlicu provela zutih grudi...
za njima drijema memljiva skrama...
lajahu psi, al' bogme i ljudi.
Zanesen osmjehom pogleda njenog
njusilo pseto stope gdje je prosla ona,
i umjesto njuskice i dodira snenog,
oglasise se sa katedrale vecernja zvona.
U ocima mu tuga sinu
i dan polako minu za okolna brda,
ona je zaspala na toplu kaminu,
a on kraj kamena mokra i tvrda.
Kola su njegova vec na domak sela,
a tamo u sasu, kraj bistra potoka,
cekala ga kucka, ne bi li ga srela,
jedna kucka bijela sa zjenicom sunca u dubini oka,
cekala ga da bi ga vidjela.
Sinteri su jucer, tamo izvan grada,
besprizornih devet pogubili pasa,
tiho je svisnuo uz rub vinograda,
bez bolnog jauka, bez glasa...
Tisina sumorna sad poljem vlada
al' meni se uzdah ote, eto...
I sve mi se cini da ce odnekud iz vinograda
zalajati ono seosko pseto...
20.11.2003. u 5:50 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar