pisati pisma, pričati priče

Dugo već ne napisah nijednu pjesmu. S tobom me krenula proza, čista i snažna, griješna i - važna. Uh, evo rime, zna ona kad se treba javiti:)
Dugo već ne napisah nijednu pjesmu: dva, tri, četiri mjeseca. Ali, zato mi tijelo pjeva, glasno i strasno, svakodnevno i svakonoćno. I kad te nema, i kad te dugo nema, pjesma nastavlja iz njega, iz tog mog tijela, duboko si je usadio, sve dublje je utisneš svaki put kad dođeš. U svaku stanicu, svaku poru. Ljubav - jedini pravi lifting.
Dugo već ne napisah nijednu pjesmu. Ali, bliži se vrijeme slavlja i možda je red da počnem s tobom, olovkom u sebi, ili po tastaturi tvoje kože orošene znojem davanja i uzimanja, možda je stvarno red da počnem - pisati tvoje pjesme.
Pa, evo jednog tog početka, malog i noćnog, weblogovskog:
Razgrćeš san i šapćeš: uđi I ja se uvlačim gola pod tvoje kapke platna I nebu anđele kradem ko prosjak s božjeg stola A onda liježem nježno razapeta na želji Podijeljena na pola Od ovog svijeta i onog
Ali u oba - tvoja;-)

Sa tako malo tako mnogo izrecenog... ljepota pripadanja i sveopceg predavanja...

Smajlići za oba svijeta :-)). Oba - tvoja :-)).