pisati pisma, pričati priče

SLOVA

Zure u mene
Poredana u neredu
Uređena u proredu
Sve im dopuštam

Samo da me ne ostave

"Evo, javljam se,
da ti pišem kako dišem,
da ti lažem kada kažem
da sam sretna što sam sama..."

Stari stihovi. Još uvijek istiniti. I kad me uhvati tuga zbog te istinitosti, kao jutros na primjer, prisjetim se one druge samoće u kojoj sam se godinama koprcala, one puno puno gore - samoće u dvoje.

To više neću. Biti sama u dvoje.

Čak ni s tobom.

Posvuda. Obujmila je kuće, uvukla se kroz vrata, prozore, popadala s krovova, iscurila s krošnji. Nabrekao trbuh mrtve krave razgovara s njom. Kaže joj: - Ostavi me se, vodo, što sam ti skrivila! – Ne mogu, odgovara joj voda. – Moje je izvući blato osjećaja s ovih prostora, a ti si dio toga, kravo, baš kao onaj crni pas kitnjastog repa što mi nastoji umaći. Ali, nema kamo. Danas sam ja i zemlja i zrak i vatra i voda, danas sam sve na ovom dijelu Balkana.

Zašto nam se to događa? I zašto nitko ne postavlja upravo to pitanje, najvažnije na svijetu: - Zašto?

Zato nam se događa, zato što ne pitamo ništa, šutimo i dopuštamo prljavštini svijeta upravljati našim životima, našom prošlošću i budućnošću, našim vjerama i idealima.

Voda je izašla na ulice, jer mi to nismo znali. Htjeli. Smjeli. Voda je digla glas i za nas, nijeme svjedoke pokvarenosti koja naše dane na Zemlji tereti prijetnjama ratova, korumpiranošću naših političara, nametima van pameti i još više van srca. Voda je digla glas za sve one koji ne žele znati kako ne bi morali reći, činiti, biti, za nas slabe i prestrašene. Voda je digla glas i viče ulicama naših sela, gradova, livadama i oranicama, čak i grobljima.

I dok huk nadiruće vode urla: - Srce! Gdje vam je srce, ljudi?, mi polako počinjemo razumjeti. Nema granica, Slovenija, Hrvatska, BiH, Srbija, nikome voda ne pokazuje putovnicu, ona je nema, ona samo teče li teče, prolazeći kraj natpisa evropskih i balkanskih, istom brzinom, istom potrebom za pranjem.

Isprljali smo ovaj svijet, okrvavili ga pohlepom i zloćom, šutnjom smo se prodali. Izađimo s vodom na ulice, pomozimo djetetu, bolesniku, starici, psu, kravi, svinji, pomozimo bez granica, budimo voda kojoj nijedna crkva nije dom, ali u svaku će ući kad to poželi.

Budimo voda. Oduprimo se mafijašima, bankarskim i nazovi sportskim, kapitalističkim i nazovi liberalnim, izađimo na ulice. Ima nas dovoljno, o da, itekako nas je dovoljno, pustimo glas za mir, dobrotu, znanje, ravnopravnost. Pustimo glas, pa voda više neće vrištati umjesto nas. Vratit će se u svoja korita, čista i sretna. A jednako takvi, napokon, bit ćemo i mi.

Da te ne volim
ne bi postojala
rekao si

Da me ne voliš
postojala bih negdje drugdje
odgovorila sam

(Ipak, nisam uvijek sigurna da je tako. Jer, postoji li uopće nešto u čemu ti ne postojiš?)

...Sava raste između mene na sjevernoj obali i tebe na južnoj. Jednako smo udaljeni od vode i od sebe, ali nekako znam da je kiša na našoj strani.

I uopće, sva voda ovog svijeta navija za nas:)

"Svakog jutra oblačim tvoje ime
kao najdražu haljinu"

U zadnje vrijeme kupujem haljine i odijevam ih sve češće. Ima li to kakve veze s tvojim majstorstvom njihovog skidanja?

On: "Ovo je sudar svjetova!"
Ona: "Točno. Ali, što ćemo sad?"
On: "Samo smo u krevetu u istom svijetu!"
Ona ne kaže ništa. Smije se. Ali misli: "Pa, zar to nije dovoljno? S preostale tri i pol milijarde muškaraca ne dijelim nikakav svijet, s tobom barem ovaj!"
On, petlja s plusom i minusom, konačno izgovori: "Suprotnosti se privlače!"
Ona šuti. Plače joj se. Njegovo je koljeno pored njezinog, ali ne želi ga dodirnuti. Prokleti strah da se nakon toga nijedno od njih više neće moći vratiti svom svijetu.

Onoj jebenoj praznini u kojoj su navikli postojati.

Drveni vrtuljak iz djetinjstva. Još uvijek čujem zvuk kojeg njegova vrtnja proizvodi na okruglom stolu male kuhinje.
Uh, da sam barem tada razumjela! Koliko bih bila sretnija, slobodnija, bolja! Prema sebi i prema drugima.
Daj sve, uzmi sve!

Jedina igra zbog koje vrijedi igrati život.

...ali zadnjih mi se dana vrti glavom:

Pametne žene su same. Pametni muškarci - nisu.

...s kojima vrijedi razgovarati. I oni s kojima ne vrijedi.

Prvi će se prepoznati, a za druge me ionako nije briga.

Upitan zašto se htio popeti na Mt. Everest, George Leigh Mallory je odgovorio: “Zato jer je tamo.”

Zašto toliko želimo ljubav? Svi, ne lažimo sami sebi. Svi je želimo. Pa, zašto?

Ne znam bolji odgovor od: - Zato što postoji. Zato što smo je negdje sreli, osjetili, pomirisali. Sjećanje na nju pohranili u tijela.

Pa sada svake večeri iznova liježemo na jastuk kojeg je dodirnula.

Kad ti kokoš kaže da si guska to je - kompliment:)))

Hvala onoj koja se povremeno izgubi između svog prvog i trećeg lica (tu je zajeb, draga, kokot je u drugom licu:)

24.3.2003. objavila sam ovdje prvi blog pod nazivom Prvo pismo. Evo ga:

"Priče su uvijek namijenjene većem broju ljudi, čak se i prenose tako - s jednog na grupu, pa opet dalje.
Pisma se pišu samo onoj jednoj osobi, često baš onoj koja ne zna čitati. Ali, nema veze. Nije važan pisac, nije važan čitalac, važno je pismo.
Jer, pismo je izumilo neke posebne ljude: poštare. To su oni koji nam dolaze s nadom u torbi, ali i oni elektronski, poput Iskrice, razigrane i nasmijane, mlade i mišićave, uspaljene i maštovite, obrazovane i polupismene, lažljive i prestrašene. Jer, upravo su takve poruke-pisma koje Iskrica prenosi.
Ali, to ne znači da ona ne obavlja dobro svoj posao. Zato neka ovo prvo pismo bude pohvala elektronskom poštaru."

Odonda sam ih ovdje napisala još 237, ali i desetke na drugim, malo čednijim stranicama. Pratili su ih komentari, pohvale i pokude, svađe i iznenađenja. Rijetko sam na to odgovarala, ali kada jesam značilo je to da sam zaista povrijeđena, otkrivao je to bijes kojim sam uzvraćala udarce.

Ali nikad nisam nastavljala pisati svoj blog kroz desetke vlastitih komentara kako bih ga prikazala čitanim.
I nikad nisam pljuvala one s kojima sam se upoznala na Iskrici, čak i kad sam pomislila kako jedno ili dvoje to i zaslužuju, nikad nisam otkrivala tuđa imena ili navike.

Ponekad sam se - poput nekih blogera - pravila pametna, a drugi sam put - opet poput nekih - čak i bila pametna. Znala sam biti ranjena, a znala sam i pjevajući pisati blog. Baš kao u životu pored tipkovnice, voljela sam neke prave i neke krive ljude, a to sam - veze su ogledala - dobivala natrag.

I bježala sam s bloga, mjesecima nisam niti dolazila na Iskricu, a kamoli pisala blog. Svašta bi se još moglo napisati o blogu i blogerima ovdje, ali ono zbog čega ovaj 238. blog postoji je da izbaci krik k blogerskom nebu: - Dosta!

Prestanite srozavati pisanu riječ svojom zloćom, nepismenošću, ego tripovima prvog, drugog i tko zna kojeg lica, šovinizmom i glupošću, da ne nabrajam više.

Blog je mjesto susreta onih koji pišu i onih koji čitaju. A kad je mjesto susreta prljavo, kakvi mogu biti oni koji tamo pristignu?

I da se vratim na onaj prvi blog: "Nije važan pisac, nije važan čitalac."

Važan je blog!

Emocionalnim zdravljem u šezdesetima i kasnije znanstvenici definiraju “sposobnost za igru, rad i voljenje” kao i osjećaj zadovoljstva vlastitim životom. Tajna tog zdravlja nije u uspješnoj karijeri, sretnom braku ili nekom stabilnom djetinjstvu. Ona leži u sposobnosti upravljanja životnim strujama, neprepuštanju pasivnosti, krivnji ili gorčini. Ove tvrdnje se suprotstavljaju starim teorijama o važnosti djetinjstva za život odrasle osobe. Je li to utješno?

Ne znam. Već puno godina "popravljam" svoje djetinjstvo. Iako već neko vrijeme znam kako ga ne bih zamijenila nekim lakšim, sretnijim. Prihvaćam sebe u paketu s radostima i razočaranjima, bolima i ludostima, željama i godinama, promašajima i uspjesima. Sviđa mi se, pa ponavljam: prihvaćam sebe.

Uh, baš dobar način za ulazak u četvrtak:)

Zemlja je živo biće. Rođeno tek prije nekih petnaestak milijardi godina. A čovjek se pojavio nedavno. Mala, dlakava dvonožna životinja koja je od prvog trenutka svog postojanja nastojala razviti pogrešan organ: mozak, umjesto srca. Posađen na Zemlji sjemenjem donijetim sa tko zna kojih zvijezda, mali je majmun postao gospodarom ovog rajskog planeta. Tako to uvijek biva, svi majmuni na vlasti ubrzo od raja naprave pakao. A onda su prošle sekunde od one od koje ih uopće brojimo: prvo, pa drugo tisućljeće. I evo nas - u trećem.

Puni neispunjenih snova, slomljenih nada, lažljivih obećanja međusobno davanih stoljećima, stojimo preplašeni u najnižem razredu ove svemirske škole. Učimo sporo, ne učimo nikako. Jer, jedino pravo znanje stječe se srcem. A mi smo zaboravili. Gdje li je to srce, u kojem kutu tjelesne samoće?

Pojedinci među nama napokon shvaćaju: jedini način da se bude živ je preuzeti odgovornost za vlastito življenje. Biti kod kuće kad Bog zakuca na vrata.

“Čini drugima ono što želiš da drugi čine tebi” - zlatno je pravilo života u ovoj zvjezdanoj zajednici. Izolacija Zemlje od njezinih galaktičkih prijatelja bliži se svome kraju. O nama ovisi hoćemo li se pridružiti kao majmuni ili kao bića svjesna svemira kao povezane, organske, stalno rastuće Inteligencije. Poštujući sve stvoreno, razumijevajući da u svemu postoje život i svijest, blagoslovi koji zaslužuju divljenje.