Eternal Sunshine of the Spotless Mind ilitiga i noga u guzicu je korak naprid

Neprekinuti niz lampiona nudio je samo poraze, u onim zabačenim četvrtima starog grada gdje si još uvijek mogao u proljeće ubrati pokoju ciklamu, da te podsjeti da negdje ipak netko boji svijet u ružičasto.
Onaj zmaj na leđima je prije nekoliko godina otišao na spavanje, podrezali su mu krila da ne bi više raspirivao maštu onih koji su vjerovali da se još mogu boriti. Nebitno, ne znam zašto ti to uopće pišem kad si ionako davno zaboravio sve simbole našeg postojanja.
Kistom još pokoji put pređem preko onih svilenih platna koje si donosio kući nakon dugih putovanja u velike gradove. Znam da su te tamo žene dočekivale, ne čudim im se, vjerovatno bi i ja napravila isto, ne misleći da na kišnim oknima neka dva oka gledaju prašnjavim stazama ne bi li ugledala obrise tvojih odora. Mirisao si na jantar, i na hibiskus. I dobro ti je pristajalo. 
Znam da si se osjećao usamljeno u tom mahnitom pokušavanju brisanja podsvjesti. Makar sam ti toliko puta usnama objasnila da se nemaš razloga bojati, i da sam ti davno oprostila što sam ti vjerovala.
Kažu mi da još uvijek navečer staviš jastuke na trijem i gledaš prema istoku, sad kad sam ti ja već odavno za leđima. Nakon onog jutra kad sam otišla nisam više okrenula pogled prema vrhovima pagoda. Zamijenila sam blagi smiraj oceana sa jednoličnim povorkama. Negdje daleko od sjećanja koja se vrate samo u vjetrovitim noćima, noćima koje me stisnu pored tvoga ramena. 

nitko nema moć da nam oprosti naše nedostojnosti osim nas samih.

tim slikama u boji, simbolima, pagodama, trepćeš ko božična svjetalca u tami :)