Eternal Sunshine of the Spotless Mind ilitiga i noga u guzicu je korak naprid

ma znaš ti dobro da pepelom se posipaš kad se gase lampe tamo negdje na onim oblacima koji su nas sakrivali od kiša...
i nekako se lomi svjetlost u očima onih koji su bili puno ispred nas, da bi nas mogli upozoriti da munje udaraju i kad nemaš kišobran...
spavali smo mirno u nekim vremenima bez vremena, i u nekim prostorima bez prostora, i otvarali zjenice samo da bi mogli vidjeti kako u biti nema kraja...onda kad kraj već dođe...
i tako je lako bilo vraćati satove, praznit džepove, lovit krijesnice, plesat s dupinima i ljubit se sa demonima, u ono vrijeme kad je hrabrost imala vremena i kad je strpljenje bilo nepresušna potreba...
zaboravila sam onda u jednom trenutku na peronu kofere, a nije mi bilo previše bitno što je u njima sve što imam, a kad sam ih išla tražit, kao vjernom korisniku valova povratnika, dali mi još par torbi, da se nađe...nije dugo trebalo da ih napunim...
tresla sam se dok sam ulazila u tu prokletu zgradu na kraju grada, u nekom smirenom okruženju lažne nade da ima utjehe...pa te slome oni koji ti trebaju da si sam pomogneš...sva sreća pa uputnicu mogu uvijek dobit...i obaći sve hramove koji se daju obaći da se nahrani duša nekoga ko ima snage....

spavali smo mirno u nekim vremenima bez vremena, i u nekim prostorima bez prostora. ;)) Ovo me podsjeća na EKV.