Sa druge strane jastuka...( Atlantika)

 
Kakav je kontrast taj zivot. Cudna je to stvar... nedefinisana. Na jednoj strani peron i ja, na drugoj strani zena koju sam volio... ili mozda lazem, mozda je jos uvijek volim samo ne smijem to sebi da priznam. A izmedju nas ponor godina i dvije suprotne intonacije zivota. Povrsno smo se znali iz slucajnih susrete, konvencionalnih razgovora... A onda obostranom "slucajnom namjerom" sam saznao sve o njoj ili sam mislio da sam saznao... Koliko ironije apsurdnosti u noj, jer sam znao da voli cvijece, a ipak ga je kupovala na trgovima i svojim korodiranim novcem placala njegovu smrt. Ne znam zasto su moje retoricne misli gajile iluzije prema njenoj ljepoti i subjektivnoj izdiferenciranosti.
  Volio sam je mada nikad nije potpuno uzvracala ljubav... ili mi se tako cinilo. Njena arhitektonska gracioznost i spektar raskosi njene puti, bacale su oko sebe etericnu poeziju neke davne ljubavi, ispricane tendenciozno da ostave dojam na mene. I uspjela je u tome... tada se otkrila sustina njene avangardne licnosti, razotkrio imperijalizam njenih cula, idejno nalicje bespuca metafizike njenih osjecaja... Iskristalisane rijeci bile su samo dekadentna introspekcija njenog iracionalnog bitisanja. Vjesto je satkala pejzaz u kome je bila subjekat. Ali ipak mi je otkrila dusu u jednom rastrzanom komadu nostalgije, kada je destruktivnost savladala. I nisam je krivio sto je bila kraljica, a ja pijun u njenim rukama. Ne naprotiv, tada sam je volio jos vise... volio do ludila.
  Zaboravila je bila u tim trenucima destrukcije, najvazniju komponentu zivota... zaboravila je da rat na sahovskoj tabli zivota dobijaju pijuni, a ne kraljica. Pocela je zanovijetati raskalasenoscu svojih ideala na prekretnici mog zivota, da bi me zatim odgurnula od sebe kao bezvrijednu stvar. Od tada u meni zive samo djelici mozaika zvanog ljepota nase ljubavi. Sve osim te ljepote, kao najsublimnijeg oblika zivota, je odavno nestalo iz moje memorije, kao slucajni prolaznici pred veliku jesenju oluju...
  I nisam je zamrzio... i nisam svojoj tuzi nadjenuo njeno ime... Naprotiv... Danas kada stojim na peronu, na drugoj strani zivota od nje, jos uvijek je volim... i samo treba prijeci taj brisani prostor vremena sto nas dijeli, tih par koraka nedoumice... ali nema povratka, osjecanja ne lazu kao ljudi, nismo mi nikada bili iz istog romana. A u meni, kao nedorecen epilog, stoji saznanje da me je indentificirala sa sjenkama njenih ranijih ljubavi. Koji zivotni okvir sa skicama za neponovljivi D-mol... ili mi se cini?

pa kod njega nije jutro...gluho doba noci...kada misli tako lijepo vrludaju...moje misli...tvoje misli..."zaboravila je bila i tim trenucima destrukcije, najvazniju komponentu svog zivota..."

uf uf.. bem ti vremenske zone.. sve citam u ovo jutro, jos ni kavu nisam popil a vidim da te hice proslot.. to ti je teorija nezavrsenih krugova.. pitanja, pitanja, nijanse sivog, kost koja smeta u grlu.. ali... vrijeme razgradjuje sve stari moj. Koncentriraj se na nekog iz tvoje blizine tko zavrijedjuje pažnju i nemoj prevec o imperijalitmu i avangradi :-))

Ona se,vjerovatno,izgubila u potrazi...I ona ima svoje tuge...