when I was just a little girl I asked my mother what will I be, will I be happy, will I be rich....
Nije mu gledala leđa kad je odlazio, možda zato što je znala da će se okrenuti i nije željela da primjeti kako ona vodi novi život. Mada je vjerovatno to bilo ono što bi napokon presjeklo te lance navike, da se promjene potrebe, da se da mjesta otporu, da se spere opori okus ulica koje je ljubio pokraj njenog koraka.
Vreli pjesak ostavlja drugačije oblike, objašnjavala mu je tu veliku tajnu nepredvidljive sudbine, njemu koji je bio vječni pobornik fatalnih kataklizmi zapisanih u listićima čaja.
Čemu trud kad je već davno sa farizejima htio sačuvat obranu od promjena. Otkud ti uopće potreba da daješ nova gledišta, meni, kojem tako dobro pristaje zaštita od onog sutra. Jer me sutra ne može iznenaditi, imam na ovom papiru sve prave ulice. Koje li zablude. Koje li priglupe zanesenosti, ali mu to nije htjela osporiti.
Dovoljno mu je poljuljala mirne uzdahe, poput čarolije lako zaplesavši na druge ritmove, pored njega, koji je trvdio da negdje lijepo piše da je ona samo za zvukove salse, plesala je tango, bez mane.
Hinili su uroci da ne vide njegove ožiljke, a još više su se pretvarale publike da žele znati kraj te predstave. Ako jednom kupiš kartu nema više povratka, kad jednom pročitaš knjigu nema više možda sretnog nastavka, kad se jednom popneš na najviši vrh ostaneš bez izazova, i kad jednom dotakneš dno, nema više straha.
12.07.2006. u 2:59 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar