Eternal Sunshine of the Spotless Mind ilitiga i noga u guzicu je korak naprid

Iskreno, nisu joj trebali scenariji, u ono vrijeme kada se svatko držao svoje uloge, čak i bez uvježbanjavanja. Uloge? Pomalo doduše nespretan pojam, recimo da su se držali onoga što nisu trebali kriti od drugih, a još manje od sebe. Mogao si točno u svakom trenutku ko po brevijaru uočiti iduće pokrete, i nisi spremao nove dojmove, da ti pobrkaju stavove.
Još ponekad je vinova loza zaklanjala vidike. Nebitno dali se gledalo prema naprijed ili prema nazad, bitno da si imao širinu izbora, makar prividno nametnutog. Znao si točno u svakom trenutku koliko daleko možeš vidjet, i taman ti je to bilo dovoljno da ipak ostaviš u prsima iznenađene godine djeteta. I lakomislenosti toliko da se ne opterećuješ gromovima. Čisto metaforički prenesena misao zabrinutosti na ramenima.
Na obalama onog potočića koji je sjekao puteve da bi natopio oranice, a ponekad i pokojeg nespretnog vrtnog patuljka. Da, u to vrijeme su vrtni patuljci hodali bez opterećenja da će negdje nekome bez njih sreća biti dovedena u pitanje. Sve dok i oni nisu doživjeli sudbinu ko i sve ostalo što je prije tog egzistiralo sa svim pravima i obvezama slobode, sudbinu koju su im nametnule tvornice čelika, da bi imale gdje upotrijebiti svoje precizno izrađivane okove. Jednostavna potreba sprečavanja velike krize, lako je tako bilo prikriti porive.
Ekshumacije su prekinute, čak je i staro groblje ostalo napola srušeno da se slučajno ne bi probudili duhovi promjene, da donesu osvježenje, da možda pokoja duša nađe spasenje. Uzimajući ovaj put druge oblike, da spere sa sebe tragove, da prekrije svoje krive korake.