Eternal Sunshine of the Spotless Mind ilitiga i noga u guzicu je korak naprid

Nemam ja vremena za hodanje po koprivama, makar se sjetim kako smo ponekad ispijali pelin da bi nam poslije dan imao slađi okus. I tko kaže da nemam otrova poput pauka? Ali ga čuvam za one dane kada više pod mojim koracima neće šuštati lišće, ako se to ikad dogodi, ali barem imam izgovor zašto ga ne odbaciti. Trudili smo se i previše objasniti si ono što smo potisnuli, i vrištali u liftovima koji su uvijek stajali na istim katovima.
Mislim da još negdje traži odmorište onaj avion od papira koji smo pustili kada smo se zarekli da ćemo si oprostiti, možda prati slutnje koje još uvijek daju pečat svim dodirima koje smo potrošili. Smiješno, ali ponekad se sjetim kako smo si laskali da smo neprekaljeni i neprikosnoveni, dok smo još uvijek mislili da nam je to garancija vječnosti. Pa smo prešli preko svih zavjeta i ostavili iza sebe samo hladnoću neshvaćanja.
Još uvijek nam se drugi čine budalama, kada vole i vjeruju da ljubav nema izlaza. Da li te iluzije trebaju nekome tko nema više sluha za ostajanje? Da li u tim nijansama finog damasta još rosnim od onih pogleda, ima sačuvano zrnce potrebe? Hodamo li još uvijek opijeni uzajamnim praznim riječima? I zašto nam šutnja smeta kada pjevamo bez ritma jedno drugom za leđima?
Imam još par dukata negdje po džepovima, sasvim dovoljno za kartu za bilo kuda. Provodit noći u starim vagonima, upijat mirise stranaca u prolazima, kada se budem trudila ovlaš ih dotaknuti da osjetim da sam još živa. I neću plakati nad tvojim ljiljanima, zakopala sam te puno kasnije nego sam trebala, i puno ranije nego sam mislila. Ako mi se sudbina okrene možda zažvidim sa ciganima, pod vedrim nebom na nekim krijesovima, u protivnom mogu uvijek zavijat sa vukovima, puštajući da me preuzme divljina koja mi je tako potrebna, da bi se pripitomila.

Tesko je tebe razumjet mala. Srica da imas ventil...