Eternal Sunshine of the Spotless Mind ilitiga i noga u guzicu je korak naprid

Pisala bi ja sad o tvojim koracima, onim dolaznim naravno, one odlazne sam stavila na sporedne perone da love vlakove za spremište. Tamo će ih već zaboraviti. Imao si jednom cipele za gaženje po mrtvima, nisam se nadala da će ih iskusiti moja leđa. Bez razloga, čisto jer su se našla nadohvat tvoga zamaha. Iskreno, gazile su me i teže nevolje, kad sam balansirala između postojanja i nepostojanja, i kad sam krala svaki dan iz košare zaliha. Crni dani ionako nikad neće postati ružičasti, barem ne na mom prozoru, a ni na tvojem dovratku. Ja sam se navikla spavat sa nemirom, bez adrenalina mi ne radi srce i borim se sa dosadom kad smiraj pokuša napraviti nered. Ti, ti nađi mjesto počinka, pa te možda posjetim kada te zaboravim. Da te podsjetim da si živ, ili da ti natuknem da ćeš umrijeti.
Ne boj se, neću ići toliko daleko, ali i podsjećanje na smrt nas čini živima, zar ne? Ili kako bi ti rekao: svašta.
Nisam mislila da mogu pomno upiti ikoga kao što sam tebe, a u principu bez ikakvog povoda, i bez materijala. Svrstala sam te u krivu kategoriju, početnička greška, pa šta, ionak ja ko da sam se jučer rodila, i svaki dan iznova otkrivam sve, da udrem temelje, za ništa.

imas praf! nema veze :)

Super nick!