pretučeni TUFNICA
Dogodi se tako - dva se bića susretnu... Dogodi se da ulože i vrijeme i strpljenje u međusobno pripitomljavanje. I krajičkom oka izdaleka, i jasnim pogledom oči u oči, duše se počnu prelijevati. Poteknu i bujice riječi, bogati, sadržajni razgovori o bitnim, vječnim temama. Vrijeme se, oskudno i izmrvljeno svakodnevnošću životnih obveza, znade - posvećeno prijateljskom blizinom - umnožiti poput ribica i hljebova u Kristovoj ruci. Slapovi prijateljske blizine preliju se i preko krhkih posuda, u kojima nam je čuvati neprocjenjivo blago prisnosti, i na sve koji se nađu u blizini prijateljstvom blagoslovljenih bića. Riječ i govor prijateljstva rosa je što plodi suho tlo ovozemnosti...No, kako "sve ima svoje vrijeme...", pa ima i "vrijeme govorenja i vrijeme šutnje", tako i govor među srodnima dosegne puninu. Kad srca priđu dovoljno blizu, otkrije se da i nije mnoštvo riječi i razgovora bilo ono što je prijatelje zbližilo. Slap riječi bio je samo povratak Izvoru, vraćanje u šutnju, koja je zadnji izraz svake riječi. I pravim prijateljima često više ne treba ni razgovor, ni pismo, ni blizina, ni susretanje. Duše su ima nastanjene Riječju koja govori u šutnji, Šutnjom koja nadahnjuje njihov govor, pogled, suzu, stisak ruke, treptaj duha...Godinama pokušavam govorenjem izgladiti nesporazume - među susjedima, između znanaca, u braku, s rođenom djecom... Godinama čeznem za riječju koja će me do kraja izreći, koja će me do kraja primiti u se... a ona izmiče, izmiče... U ponekoj se riječi prepoznam, za ponekom mi poleti srce, poneka me zaboli do dna duše, ponekoj se čitav život nadam... A Riječ se smiješi... bliska a neizreciva, žuđena a nedokučiva, posve nama predana a nedostupnim svjetlom sakrivena... Svaki joj se dan može prići malo bliže... Postojano... S povjerenjem... ne žaleći vrijeme...Posve blizu, vrijeme će dorasti do vječnosti...Povjerenje do sigurnosti...Čežnja do ispunjenja...Riječ do Šutnje...
13.08.2006. u 19:53 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar