Jedno pitanje i jedan odgovor

 
Svako malo pa otvorim novine ili pogledam 24 pokretne slike u sekundi, otvorim koju web stranicu koja titra 85 000 000 puta u sekundi pred mojim očima a ja sam prespor da to primjetim i izgleda kao da stoji. Pa svako malo otvorim i koju novu životnu - valjda sam u tim godinama, i očekujem da će biti nešto drugačije.
Sadržaji se nižu, ne-stajem; osvrćem se samo ponekad, gledam prema ovakvim noćima. Sam, usamljen (ne mili, ne misli da je to dvoje isto!), kao Moravi-in lik - potpuno ravnodušan u stvari.
Podvukoh jučer crtu - da vidim što je još bitnoga ostalo - da stavim kakav post-it pred krevet išaran lošim rukopisom nekih namjera i da ga ugledam kad kapci sutra krenu prema gore - i stadoh!
Nema više mojih ciljeva - ostvareni su!
I šta sad?
Zajedljivi među nama (a i sam sam vjerojatno takav kad želim da se netko u mojoj neposrednijoj blizini osjeća bolje) će reći - "Pih! Gle nametljivca! Laže! Tko je sa 31om završio planirano? Ti si Svjetsko Čudo!"
I odgovorit ću spremno: "NISAM (Čudo, op.a.)! Samo sam pratio moje ljubavi u stopu, nisam se dao smesti u ostvarivanju zacrtanog i - sretan sam učinjenim!"
"O da," tvrde oni dalje, "i jesi li i danas sretan i šta uopće brljaš ovdje - ne bi bio tu da si sretan! Ovo je Iskrica! Znamo mi dobro da glumiš."
Spremno kapituliram pred takvom logikom i repliciram: "Da, nisam sretan sada - no što mi može donijeti sreću ako sve dosada što sam mislio da hoće - nije?"
A popis stvarno nije mali; niti nezamjetan. No nikada mi nije bilo bitno biti najbolji - samo sam tražio izazove i ispunio ih. Dobio svoje odgovore, situacije, sreću, vlasništva, poslove...
A koliko dugo sam to imao? Onoliko koliko mi je bilo dovoljno da vidim (i uvidim) da je dalje samo varijacija na temu. Ima, naravno, još puno stvari i mjesta na kojima nisam bio no one jednostavno nisu bitne. Barem ne za onaj žuti post-it.
I opet pitam ovu hladnu zagrebačku noć i šapćem prema zgradama - "...kako bi rado bio dva koraka iza pa da se (opet) mogu divit' vašim (i našim) uspjesima otvorenog srca i ojačanim krvotokom..."
Nasmiješiću se na te pobjede - no moje su već pobijedile.
Sad vas moram čekati da dokaskate do mene pa da konačno mogu krenuti naprijed sa vama.
Do tada mi ipak neće biti dosadno - radit ću (ponovo i opet) sve ispočetka - isplatilo se to ili ne.