Dati dio sebe...

     Tog jutra dok sam još snena u mislima ljubila tvoje usne i mislila kako je život zapravo savršen, čula sam jednu priču koja me vratila u stvarnost.
     Putujući na posao, uvijek se prepustim maštanju.No kroz žamor je do mene  stigao glas djevojke i zaustavio moje misli.
     U domu za napuštenu djecu i djecu bez roditelja, tu, sasvim blizu naših toplih domova, žive mali anđeli s ugaslim sjajem u očima.Dolaze ljudi koji žele posvojiti djecu, igraju se s njima.Nakon par tjedana, kada se odluče koje djete žele, odvode ih na vikend u vlastiti dom.I tada počinje bajka.
     Pregršt ljubavi, pažnje i toplne u tako malo vremena.Igračke, čokoladice, bomboni, pažnja usmjerena samo na njih, mnoštvo toplih, iskrenih zagrljaja.A onda, u tren, dođe ponedjeljak, vrijeme povratka u dom...Pa sljedeći vikend sve iz početka.
     Da li se itko ikada upitao kakav je to osjećaj?U tren imati sve, a zatim sve izgubiti?Pita li se itko kakve se misli roje u tim malim glavicama?Odvedeni u raj, pa vraćeni u dom.Mislim da djeca nikada ne mogu razumjeti takav način...
     I sada je jasno zašto u tim malim očima nema sjaja...

Energija i radost prelaze iz ruke u ruku, teško je shvatiti druge ljude, to je veliki dar, ne da se naučiti u školi. Ponekad najveću radost nalazimo u odricanju od sebe i posvećenju nekome...pozdrav

Ako želite izmjeriti čovjeka, izmjerite mu srce...

Vjerujem Ti da ima nešto u tome,ali da li je to samo spomenuto ili ima još nešto?
Što misliš da osobno možeš ,ili svatko od nas može učiniti, a da to bude drugačije?

Svi možemo učiniti puno!

mozemo, ali nekada nam ne daju da nesto ucinimo...

Ako nešto iskreno želimo succ. nema toga što nam se može ispriječiti a da to i ne učinimo! Uvijek ima načina.