Dati dio sebe...

Kada bih slagala mozaik svog života uvijek bi nedostajao jedan kamenčić - Ti...

Prođem kraj tvog auta..nakon dugo, dugo vremena. Osjećaj da si tu, blizu...auto još topal, mogli smo se i sresti u starom gradu kamenih ulica.

Ne želim Te sresti, samo uživam u osjećaju da znam da si tu i da si dobro. Povremeno neki glas o Tebi, sasvim dovoljan da znam...postojiš :)

Neka tako i ostane...

Dovoljno je da si bio dio mog života...bio i ostao :) bez obzira na sve.

Dovoljno je znati da sam bila dio Tvog života, znati i osjetiti da još uvijek ima pozitivne vibracije, znati da postojim u mislima, u sjećanjima na naše vrijeme.

To i je svrha ljubavi, zar ne?

Ljubavi sa velikim slovo LJ....

:)

Sjedim i ne spavam. Što od sjećanja prošlih, što od osjećaja sadašnjih. Svi meni dragi su danas daleko od mene. Netko je nekamo otišao...Jedan pokušava riješiti životni san, drugi popraviti što se može..na staroj kući. Tebe odavno nema u mom životu. Tako je to.

Sjedim tako sama , noćas naravno, i sjećam se svih dragih trenutaka, smijanja, sreće, ludosti što sam sa vama proživjela. Bivših i sadašnjih, još svježih.

Sjedim i ne spavam, jer mi more nedostaje, miris borovine i eteričnih ulja u zraku, cvrčci što cvrče a istovremeno uspavljuju i iritiraju. Veče uz rub mora koje mi zapljuskuje stopala dok pogled uprt u daljinu doziva novi život koji je ispred mene.

I opet ćemo se svi zajedno radovati, sa svakim od vas na svoj ludi način,a tebi ću kao i uvijek zamrsiti kosu i reći: ti si moj najdraži šašavac..no ti svejedno znaš da je to tako i da ti ne kažem. Privuči ćeš me i poljubiti u obraz, onako po malo prijateljski, a ja ću znati da to nije samo to :)...i obraze će mi obliti rumenilo. Nasmijat ćeš se vragolasto.

Zašto crvenim kada si ti pitanju?

:)

Titanik
Bio si moj Titanik.

Bio i potonuo. Ostala su sjećanja za vječnost, dodiri koji se ne zaboravljaju, riječi koje zvone. One tihe riječi, one ne izrečene, jer uglavnom i nije trebalo govoriti. Zima je bila posebna, cvijeće je dugo bilo u vazi jer kao za inat nije htjelo uvenuti. Ono što je u meni ostalo, ostat će tu zauvijek. U mom sjećanju.

Povremeno te pustim da me zaboliš, tek da znam da osjećaja imam. A onda..onda zatvorim stranice sjećanja, pustim valove života da te prekriju.U meni te ima za zauvijek.

To si znao, to znaš i to ćeš znati, isto tako kako što znam i ja da sam bila kap koja te je radovala, dala ti snagu kada ti je trebalo. Sjaj u tamnim očima sve je govorio...da sam ja ta koja ti je mamila osmijeh na umorno lice.

Bili smo trenutak vječnosti zatvoreni u vrtlogu života, pokušali pobjeći od stvarnosti. I uspjeli smo. Hvala Ti!

A onda..onda smo se razišli bez suvišnjih riječi, jer nama riječi nisu trebale da shvatimo da je naš brod plovio bez luke u kojoj je trebao pristati.

To smo znali a nikada spominjali. Znali i radovali se svakom danu ispred nas..sve dok nije došao trenutak da odemo svako na svoju stranu, onda kada je bilo najljepše jer jedino tako je moglo ostati u sjećanju....za zauvijek.

Bio si moj Mali princ.

Ne patim..samo te se sjetim, a nadam se da je tako i kod tebe...

Moji anđeli čuvari uvijek te čuvaju, a ja znam da i Tvoji čuvaju mene...znaš oni, još od onda :)

Bila sam u posjetu mojoj poznanici koju sam upoznala ovdje, na netu. Igra neobičnih okolnosti nas je zbližila i zahvaljujući nekoj trećoj, sasvim nebitnoj osobi koja je pokušala učiniti nešto loše, u stvari je napravila vrlo dobru stvar.

Tko pod drugim jamu kopa...dalje znate, stvarno je istinito. Mjeseci ispisanih virtualnih stranica podrški, razgovora, izmijenjenih misli, šala, radosti, tuge, ...onako smo se družile i jedna drugoj pokušale u svakoj prilici biti podrška, druga strana koja je nepristrana i koja možda bolje može sagledati problem i dati pravi savjet. I svaki puta je to uspijevalo, bilo mi je jako simpatično kada smo jedna drugoj bile neka vrsta ispovjedaonice :) Uspjele smo se nasmijati životnim situacijama u kojima smo se povremeno nalazile.

Jučer smo se prvi puta vidjele i baš je bilo onako kako sam kroz sav taj tekst i zamišljala, sve one napisane riječi pretvorile su se u jednu veliku stvarnost zvanu PRIJATELJSTVO!

A ti sada sigurno čitaš i smješkaš se :), prijateljice!

Kad u tamnoj noći punoj bagremova mirisa sav svijet spava, ja pokušavam odgonetnuti gdje se skrio život.

Gledam kako se mirno spuštaju prsa mog povećeg sina, kako negdje u pubertetskim mislma sanja svoj san. I dobro da je tako.

Nekako s proljeća, miris bagrema budi ono poznato nemirno dijete, naivno dijete u meni koje je vjerovalo da je svijet toliko pošten, da treba samo odrasti, pronaći osobu za brak i da tada nastaje bajka. Uvijek sam pružala ruku dobrote svakom, a za uzvrat dobila trnje od ruža. No valjda je tako moralo biti. Nevolim ruže..bodu, no znam, samo se tako brane od svijeta što im mlade stabljike lomi.

Volim idiličan miris đurđice i opojan miris divlje ciklame.

Da...čista greška, mislim da sam čitala pogrešne knjige, da su mi roditelji pričali pogrešne priče ili sam ja rođena pogrešno emotivna?!

Tko bi znao.Bagremovi i dalje šire smoj miris dozivajući ljude da se probude iz svojim začaranih snova u kojim vlada samo trka za novcem , trka za uspjehom.

A gdje je ljubav?

Okretala sam ga svaki put kada je posljednje zrno pijeska kliznulo kroz uski otvor. Bila je to neka utrka s vremenom, strah da će mi izmaknuti važan dio života, osjećaj da trebam biti prisutra svagdje i uvijek.

Prije par tjedana odustala sam od okretanja pješčanog životnog sata, odustala od trke sa životom, od tog pijeska što neminovno klizi i nitko ga nemože zaustaviti. Uporno sam tražila dio života koji mi nedostaje, ljubav, povjerenje, nježnost, nekog tko mi ne pripada u ovom vremenu, nekog tko mi još uvijek nije dovoljno blizu da ga prepoznam. Tražila sam u vremenskom beskraju svojih deset izgubljenih godina života tek tako poklonjenih, taržila pravdu, no što sam više tražila sve manje sam toga pronalazila.

Bila je to igra pokušaja i pogrešaka, igra bez kraja u kojoj uvijek zadnja runda završi sa razočaranjem. Biti marioneta u vlastitom životu i plesati na koncima koje netko drugi pokreće, biti glavni junak vlastite tragi-komedije. I onda sam se umorila od nepravde, od boli koja me nalazila na svakom koraku, od uspomena koje je pogazila nepoznata osoba i na zgarištu mojih osjećaja gradila svoju sreću.

Živim prepuštena vremenu, ali nisam bez nade i bez vjere u bolje sutra, samo više ne trčim . Malo sam usporila i možda tako uspijem bolje vidjeti život u kojem živim, doživjeti vrijeme i sve promjene koje nosi sa sobom, ljude , sunce, zvijezde...I nema više tog pijeska koji bi klizio mojim životnim satom. Svaka minuta je samo moja, svaki trenutak ima svoje mjesto u vremenu i prostoru.

Ne kradi mi noći, ti čovječe u liku dječaka. Dođeš sa sjajem u tamnim očima i napraviš potpunu zbrku u mom životu.

Niti dan niti noć više nema svoj smisao. Probudim se u sunčani dan bez volje i bez želje,jer samo si prošao mojim snovima.

Zar i ja tako snovima tvojim hodim sa raspuštenom kosom, pričam ti riječi koje si tako željeo čuti, pa ti pružam ruke nade i jutrom nestajem?

Ne kradi mi noći, jer bol je jača od samoće. Ima te tu za zauvijek dovoljno, za rijeke stihova neispisanih, za rijeke suza neispakanih i more ljubavi neostvarene.

Ne kradi mi noći...

Sanjala sam u duginim bojama, ali kada sam se probudila shvatila sam da su sve to bili snovi od krep papira. Razlila se boja, papir se raskvasio i sve je na proljetnoj kiši nestalo.

Tako i godine koje smo proživjeli polako gube svoju boju, svoj miris, dodire koje smo dijelili s nekim.

Mjesec od papira, život od papira, snovi od papira....sve tako krhko, nestvarno, ostaju samo sjene na licima i po koja suza u oku, suza koja se iskrade kada se misli uzburkaju na starnicama sjećanja.

U danu kao što je ovaj jedni drugima želimo sreću, mir, ljubav. Lete poruke na sve strane svijeta, na sve kontinente i ispunjavaju ljude osjećajem blagostanja. No koliko je snage u tim riječima, koliko nakon takvih poruka budemo u stvari sretni i ispunjeni osjećajem zadovoljstva?

Lijep je osjećaj kada te se netko drag sjeti i poželi ti sve što si i sam oduvijek želiš.

No postoje i one neizrečene i neposlane poruke, one poruke koje putuju mislima, ali pronađu osobu kojoj su namjenjene.

Da li vam se ikada dogodilo da ste osjetili kako netko drag misli na vas?

Nije to samo u danu kao što je ovaj, takve misli lete okolo svaki dan. Onda kada ti je najteže i kada misliš da se cijeli svijet urotio protiv tebe, dođe takva misao iznenada i da ti snagu da nastaviš dalje.

Onda kada javno ne mogu reći da mi nedostaješ, da su dani s tobom bili san, da je svaka minuta bila pjesma ptica u letu iznad mirisne livade.

U danu kao što je ovaj šaljem ti misao koja će samo tebi biti razumljiva, misao koja samo tebi ima smisao.

Od suza se ne pravi duga, niti se igla traži u plastu sijena.Isto kao što se ljubav ne čeka u zapećku. Ljubav se dogodi i onda se održava kao plamen vatre, sa puno truda i odricanja. No kako da ljudi znaju kako se to radi kada se svi grijemo na struju i plin?!?! ;)

Pisao si mi sms sjedeći s druge strane stola.Dječački pogled dragih očiju otkrio mi je tajnu da ipak pišeš meni.Tako je i bilo.Niz sitnica rasutih te zime po hladnoj Slavoniji davale su mi snagu da preživim sve teške trenutke tog vremena.

Vjerovao si u mene.Bio mi podrška u svemu, pratio me na svakom koraku na kojem sam prije toga bila sama i pretpušena samoći.Ni jedno bogatstvo svijeta ne može se mjeriti sa pažnjim koju si nesebično davao, a znam da je i tebi ta zima bila užasno teška.

Sjetim te se i više nego bih smjela.Ne zato što je misao na tebe zabranjena, nego zato što tada opet probudim sve osjećaje koje pokušavam zakopati što dublje, što dalje od sebe.

Bez tebe ne bih bila ovo što sada jesam. Bez tebe ne bih znala da je ljubav velika i čista. Bez tebe ne bih znala da je Milka slatka, da su putovanja autobusom draga ako me ti čekaš na posljednjoj stanici, a isto tako ne bih nikada znala da je 24 kilometra vožnje tako kratko dok sam bila s tobom.Ne bih znala kako je teško otiči i ne poljubiti te ,a ne bih znala ni kako je teško znati da na svijetu postoji savršeni muškarac bez kojeg treba živjeti.
A sada....sada ne bih znala da sve to treba cijeniti da tebe nije bilo, možda bih kraj života prolazila ništa ne osjećajući, jer prije tebe i nije bilo ništa što bi se pamtilo.U tako malo vremana dao si mi snagu, volju, želju da nastavim živjeti, vjerovati.A onda...onda smo se rastali.

Taj rastanak ljubav je učinio vječnom.
Da li noću sanjaš mirno, da li si sretan kada u očima svog djeteta vidiš radost, da li si zadovoljan sa životom, da li si tužan kada me se sjetiš? Da li su ceste na tvom putu do kuće bez snijega, da li te dočeka toplina u domu, da li imaš ljubavi onoliko koliko trebaš? Nikada to neću saznati.Ali želim da ti se u životu vrati onoliko koliki si meni dao, a dao si mi jako puno.

Hvala TI!

Ah....ti muškarci koji nas bude, koji nas kažnjavaju, ranjavaju, oni koji stvaraju u nama ljubav u potocima, koji nas ostavljaju kada nam je najteže, a mi se uvijek iz pepela ponovo podignemo, jake, čvrste i prvom prilikom napravimo
opet pogrešan korak...

Neki dan je stigla obavijest za sve korisnike zgrade xy da od 1.2.2005. g. u wc-ima iste zgrade više neće biti wc papira.

Dakle dragi pacijenti, ako ovih i narednih dana vidite zdravstvene radnike kako sa čudnim smotuljcima u džepu kodaju hodnicima znajte da to nisu plave koverte s mitom, nego wc papir :))

I ne daj Bože da netko ponese rolicu žutog, plavog, zelenog ili nekog papira na cvijetiće pa da ispadne u hodniku i razmora se pred svekolikom gužvom bolesnih i šmrcavih!

Živjela štednja!

Koliko se stvari sjetimo kada pogledamo iza ramena u prošlost?

Jučer je moj dvanaestogodišnji sin izvukao stare fotografije.Sve su iz mog djetinjstva pa do 23 g. mog života. Uredno su odvojene u jednu kutiju i namjerno im nisam dala mjesta u nekom foto albumu, jer baš tako nesvrstane bude mi lijepe uspomene. Smijali smo se do suza jer sam oduvijek imala svoju osobnost i svaka fotografija otkriva dio mene, one "ja" koju znaju samo oni koji su uz mene proveli puno vremena.

Priznajem, puno sam toga zaboravila i pogled na te stare fotografije sjetio me dragih lica koje su ostavile traga na stranicama mog života.Od osnovne škole, svih ekskurzija u kojima sam bila pokretać veselja i zabave,vremena srednje škole, slika iz autobusa na putovanju u Prag.Neispavana umorna, ali nasmijana lica. Danas se neki s tih fotografija spominju u javnom životu, večina su uspješni ljudi koje vidimo na malim ekranima.

Sinak se smijao imenima mojih kućnih ljubimaca koji su osim glavnog imena imali i bezbroj nadimaka s kojima sam ih zvala više nego pravim imenom. Toliko malih, toplih stvarenja prođe kroz naš život u prolaznosti vremena.

Na kraju, kada sam staru, već požutjelu kutiju vraćala u ladicu, velika fotografija bljesnula je sa dna ladice. Lice koje je obilježilo kratko vrijeme mog života, netko tko je znao vrijeme sačuvati za vječnost.Da bih ga se sjetila nisu potrebne fotografije, jer ni jedan tren, niti jedan osjećaj koji mi je pružio ne mogu zaboraviti.

Imate li i vi svoj nezaboravak?