pisati pisma, pričati priče

Ionako su sve prave ljubavi - stare. Zaljubljujemo se u one koje prepoznajemo, ponekad čak i znamo odakle se znamo:)
Ljubavnici, krvnici, prijatelji, tragatelji, lažljivi i oni koji su to malo manje, zar je važno tko smo jedni drugima bili? I kakvi? Zar smo išta naučili u ovom ili nekom drugom od života?
Prvašići, uvijek na početku.
Kad Bog spusti veo na treće oko, a to je ono kojim vidimo najbolje, blagoslovio nas je tim velom zaborava. Cijelog se života borimo s ovim djetinjstvom, odakle nam snaga iscjeljivati njih nekoliko odjedamput!
A onda se pojave ljubavnici, stare ljubavi obuku nove haljine i ponovno smo ranjivi, sretni, očajni, uzdrhtali, ponovno smo živi. I samo tada, u stvari.
Sve ostalo je - tiho umiranje.
Moj prijatelj kaže: "Draga, vrijeme postoji, ma koliko ga ti negirala."
"Ja postojim", odgovaram. "U ovom i svim vremenima."
Da li mi je zato ponekad tako teško prihvatiti promjenu na svojem i tuđim tijelima? U čokoladnoj dubini tvojih očiju priznati glad, unatoč slatkoj hranjivosti koju nudiš? Da li mi je zato tako teško odbiti novi susret sa starim ljubavnikom?
Jučer je nazvao. Dok sam vozila jednom poluotočkom cestom, natrag k svom zagrebačkom životu. Ide u bolnicu i želi me vidjeti prije toga. Prije bolnice. Ili, prije nečeg drugog?
Još uvijek ga mogu voljeti. Jer, naučila sam kako uvijek volimo ono što jednom zavolimo. Samo je ljubav brža od smrti, presvlači se spremnije u svoje šarene i zvjezdane haljine koje crna, hladna gospođa s prezimenom Odlaska s ovog svijeta, nikad nije znala obući.
Još uvijek ga mogu voljeti i zato molim za njega. Ali, otići u krevet s njim nikad više neću. Ne zbog godina. Zbog strasti koja se, poput svoje sestre, također već presvukla. U nježnu i milostivu boju koja tijela ostavlja mirnima.
Uostalom, odavno već u sebi želim nekog drugog. Za njega nosim šašave haljine i grudnjake s čipkom. Njegov me glas izluđuje svojim ulaženjem kroz sve pore moga nemira. Zemlja! Taj čudesni planet želja!
I starih ljubavi:) 

klap-klap. jako lijepo... nego, svaka čast Peugeotu al kak su ti stale sve u 206-icu... ;D

lijepo...za starim ljubavima treba zaključati vrata,zauvijek

"Ne sluteć' da si svoju svjetlost lila mojom davnom javom" Stih je iz glave, nisam sigurna da li sam doslovce citirala Cesarića :-)).

;)

istina je da nam u duši ostaju uvijek, i ne odlaze.. ali meni, povratka njima nema..