sve je pod kontrolom, sad sam ja tu

Ciklona je donijela kornete bez kuglica, pa smo crtali magareće uši na našim savršenim bilježnicama, i u više navrata podsjećali Barbaru kako je kišilo onog dana.
Mame su nam na torbe izvezle inicijale kako se ne bi izgubili, pa nas učile jahati zebre da se pripremimo za pješačke prelaze. A kad smo počeli živjeti užurbano smo upisivali tečaje svladavanja podvožnjaka i nadvožnjaka (sa dodatnim satima učenja o zaobilaznicama i jednosmjernim tunelima koje smo svi markirali).
Greške koje smo imali smo spremili pod tepihe, pa se poslije ispostavilo da su čarobni kada su poletjeli, i opet nas suočili sa svim preko čega smo olako prelazili. I nismo jeli grašak u krevetu, kako bi spriječili da nam išta jednog dana zasmeta. (ipak smo se pridržali posebne napomene na konzervi).
Još ponekad razmišljamo da li je Had stvarno postojao, ili su to samo bile loše kulise, s uvjerljivim efektima. Pa za svaki slučaj par puta jače lupimo nogom o pod da provjerimo da li će možda tupi zvuk odzvanjanja otkriti da je zemlja pod nama ipak šuplja. I neoprezno upalimo vulkane. A onda pišemo pisma isprike svim životinjskim vrstama koje danas možemo sačuvati samo tako da ih zatvorimo i spasimo od nas samih. (dok jednog dana možda ne pronađemo sebe na slikama novih generacija, kako između rešetaka pokazujemo svoja olinjala krzna).

Odličan tekst.

Pogledaj u moju galeriju pa mi javi
šta misliš..

stil pisanja mi je poznat :) pozdrav :))

Pet,sjedi