True story

Sestra Ulrika Nisch (1882 – 1913) proživjela je svoj kratak život kao pomoćna sestra kuharica. Onodobna zahtjevnost rada u kuhinji i njezino krhko zdravlje brzo su je istrošili. Površnom oku moglo bi se činiti da nema osobita razloga njezin neugledan život, njezinu osobu – po mnogim svjedočanstvima krajnje priprostu – izbaviti od povijesnog zaborava. No Božje oko ne prestaje osvjetljavati naizgled tamna, zasjenjena mjesta ljudske povijesti, naših života. I ako ljudi zaborave, Bog ih podsjeti. A kad on podsjeća, ide k onima najmanjima. Vodi k onome najbezazlenijemu – i istodobno najsmionijemu, najčišćemu – u čovjeku.
Kad je s nje, stjecajem okolnosti, stjecajem Božje brižnosti, odgrnuta zavjesa povijesti, u malo je vremena proglašena blaženom. No, i prije toga, mnogo prije toga, ona je živote mnogih darivala blaženstvom.
Od svoga najranijeg djetinjstva sestra Ulrika viđala je svoga anđela čuvara, razgovarala s njim. No, u svojoj jednostavnosti, ona to nikome nije spominjala. Bila je uvjerena da je to svakome moguće. Kao što je mogla vidjeti svoga anđela, tako je mogla vidjeti i anđele čuvare onih s kojima je živjela. Ostala je zatečena kad je potkraj života shvatila da ih drugi ne vide kao što ih ona gleda i da je njoj darovana osobita milost. Od ganuća je nezadrživo zaplakala.
Sestra se Ulrika često s razlogom čudila kako se ljudi odnose prema svojim anđelima čuvarima. Bila je zapanjena kako su ljudi nemarni prema njima. Često se činilo kao da ih se njihova nastojanja nimalo ne tiču. Gotovo kao da žive u odijeljenim svjetovima koji se međusobno nimalo ne dotiču. Njoj je bilo posve blisko da je, u konačnici, ne mariti za anđela, ne mariti za anđele, isto kao i ne mariti za svoj život, za živote onih s kojima nam je darovano i povjereno živjeti.Ljudski je život moguć samo u dodiru s anđeoskim. Po Božjoj ljubavi čovjek je mjesto, čovjek je središte u kojemu se dotiču zemlja i nebo. U čovjeku nebo prožima zemlju. U čovjeku ga preobražava. Anđeoska je služba skrbiti da se to uistinu postojano događa. Da se unatoč svemu događa.
Bog čovjeku govori na mnoge načine. Govori mu i anđelima. I anđelima mu razgovijetno posvjedočuje svoju ljubav. A koliko puta se i našim anđelima čuvarima događa da k svojima dođu, a da ih njihovi ne prime. Koliko puta ni naši anđeli nemaju kamo nasloniti glavu. Koliko puta ni jedan sat ne možemo probdjeti s njima. Koliko puta!
Svijet u kojemu su anđeli čuvari dobrodošli, svijet je po mjeri čovjekova dostojanstva. Dijeleći život s njima, rasterećujemo se nebrojenih ispraznosti, istinski se osposobljavamo za život u koji smo pozvani. Živimo ga sve ispunjenije. I smirene duše idemo Bogu u susret. Idemo s Bogom.
 
S. Lice

:)))