Sve moje ljubavi...
(ovo je jedna starija pjesma)
Eto sjedim....
Pogledom tražim ništavilo oko sebe...
I razmišljam...
Misli mi lutaju po sjećanjima...,događajima...,
i zadržavaju se na tim licima...,
svim onim dragim ženskim očima,
što su nekad tiho vladale mojim osjećajima...
I ova noć mi odjednom postane duga...
jer u meni se probudi neka...jeziva tuga...,
za onim što smo nekoć proživjeli,...tom ljubavlju opijeni...,
što poput slatke smo putenosti ćutili,...tijelima pripijeni...
Razočaran uvijek,kad shvatim,kako teško je zavoljeti,
a tako lako,u jednom trenu,...izgubiti...
Tad se i upitam:˝Da li snage još imam opet preboljeti?˝;
neku novu ljubav što ću si...dozvoliti...
No neznam...
Da li vjerovati da srce tako je potrošno?
Da osuđeno je na beskrajno, vječno lutanje;
živjeti uvijek iznova i sumrak...i opet svitanje...?
Ako je tome tako...
zašto nas sjećanja bole toliko strašno?
I zašto ipak još uvijek vjerujem....?
28.12.2003. u 3:55 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar
Srce je stari borac; koliko god ga puta ubiju, ono se oporavi i ide dalje do novih bitaka i ratova do novih pobjeda i tako živi obnavlja se, a ti uz njega stani i vidjet ćeš....svašta je moguće :)
Autor: shadow-of-soul | 28.12.2003. u 9:27 | opcije
dobro rečeno shadow...;)
Autor: neonlite | 29.12.2003. u 13:23 | opcije
Koliko god ljubavi dali,uvjek je imamo,jer je nepresušna,i koliko god mislili da nećemo moći više voljeti srce uvijek pronađe snage
Autor: -kaubojka- | 28.03.2004. u 1:34 | opcije