NJEŽNOST

Dok su neke vile koristile čarobni prah za pokretnost krila i sam let, njezina su trebala običan dnevni sjaj. Sunce, u svoj svojoj toplini i veličini. Osim leta, taj žuto-crveni planet donosio joj je i smijeh. Let bez smijeha, kao i smijeh bez leta bio joj je nemoguć. I dok se neki uznemire samim letom, ona bi tek tada bila mirna. I dok se neki gibaju smijući se, ona kao da je disala smijeh, zračio bi iz njezinih očiju, lica, iz cijele njene osobnosti, te bi joj donosio mir. Da, treća stvar koju bi joj dao sunčan Dan, bio bi tako cijenjen i potreban mir. Mir u njoj. Mir u duši, osmijeh u očima i na licu, te lahor u krilima. Vila Sunca, tako su je neki zvali.

Međutim, preokret se dogodio. Nije bilo Sunca. Nije bilo ni Dana. Samo mrak i beskonačna Noć. Netko joj je ukrao Sunce. O, znala je ona dobro tko ga je ukrao. Samo bez leta, smijeha i mira, bila je preslaba. Iz dana u dan, stanje je bivalo sve gore, svega tu i tamo bi nekakvom dobronamjernom lukavošću uspjela dobiti tračak svjetla, slučajni obljesak, šta bi ju samo nahranilo za naredno kraće vrijeme. Istina je da Lopovu Sunca nije zamjerala. Shvatila je ona, da on ni ne može drugačije jer ne zna, nitko mu nije pokazao. Bilo je kasno da ga ona preodgaja i vodi na drugi, onaj pravi put.

Lopov je nekada bio veliki prijatelj Vile Sunca. Divne dane su provodili zajedno, on je bio očaran njezinim šarmom, ali ponajviše osmijehom. S mirom u sebi i tim zvonkim zvukom uvijek bi ga oraspoložila. Voljeli su se i poštovali, dok Lopov nije odlučio imati ju samo za sebe, ne dijeliti je s nikim. Postajao je ljubomoran kad bi i list divljeg kestena dobio njezin pogled. Jedini način da postane samo njegova, bio je oteti joj Sunce da ne može letjeti. Prvo je danima naguravao Oblake, teške i sive, pune Kiše, Tuče i Snijega. Vila Sunca je i dalje mogla letjeti, brzo bi se umarala, letjela bi samo kraće relacije, ali još uvijek nije bila samo njegova. I tada je odlučio, jedini način je Noć. Sklopio je pakt s Noći, Zvijezdama i Mjesecom. I bi mrak.

Prošli su mjeseci, godine čak. Vila Sunca je kopnila. Nije više vidjela ni tračak svjetlosti u svojim mislima, a kamoli kakvu trunku nade. A bez osvjetljenja, krila joj nisu bila pokretna. Lopov je sve to gledao i mislio da mu se ona više inati, nego što u biti pati. Pokušavala mu je objasniti koliko joj je potreban Dan, i nije da joj nije vjerovao, ali nije mogao uslišiti njezine molbe, jer je njegova želja za posjedovanjem bila je jača od njega. Znao je on, čim bi se Sunce pojavilo, pa makar to bila i Zora, Vila Sunca ne bi više bila samo njegova. Već na samoj granici izdržljivosti te svoje patnje, pojavila se nada.

Hodajući labirintom, uporno tražeći izlaz, stalno ulazimo u slijepe dijelove. Kad sjednemo, odmorimo malo i krenemo po labirintu besciljno i pomalo apatično, uvijek nađemo izlaz. Našla ga je i Vila Sunca. Pojavio se tako nenadano. Činilo se čak i slučajno, iako ona nije vjerovala u slučajnost. Ponudio je Noći nagodbu za koju su Mjesec i Zvijezde navijale, i bi Svjetlost. Lopov se naljutio, pokušao ga ocrniti pričom, probavao je sve, samo da Vila Sunca ostane uz njega, ali je shvatio da je gubi. Rekla mu je, da ju je davno izgubio, još onog dana kad je ukrao Sunce. Oblake mu je ionako odmah oprostila. Oprezno je zamahnula krilima i konačno uzletjela, odlazeći od njega. Od tada, Lopov i Dobra vila više nisu bili prijatelji. Oni su spadali u prošlost.

Nosila je zahvalu u srcu i duši, u krilima i smijehu, svog, kako ga je iz milja zvala, prijatelja. Nije mu se svidjelo da ga tako zove, zvučalo mu je preopćenito, pa ga je prozvala Mirisni. Mirisao je na optimizam, sreću, veselje, novi početak, kao i na podršku, iskrenost, odanost i slobodu. Vila Sunca je zavoljela njegov miris. On je zavolio njena krila i njen let. Već cijelu jednu godinu Vila Sunca miriše na Mirisnog, a Mirisni na Sunce. A nad svijetom se i dalje pravilno izmjenjuju Dan i Noć.

...sunce nije planet....ostalo je ok...:))))))))))

...ps. da je dag nekaj tak dugačko napisal u ovo doba ne bih čitao...:)))))))))))

priznaj da bi pukao da to nisi napisao?? ;DDD

priča života koji svi nosimo u svome srcu dok je ono puno ožiljaka i rana koje beskrajno dugo zacjeljuju, no ipak sunce i dan na daju onu energiju koja nam treba da bi itko od nas mogao poslije svega funkcionirati ... drago mi ej da je vila našla sreću poslije svega što joj se dešavalo ...

sagi nisam ni sumnjao da bi čitao :P no kad je to bikica napisala onda je to nekaj drugo :))))

Sunce-zvjezda.....i ja volim.Mirisnog....sladunjavo..lijepo:)

..eto ti ga na, napravim maksimalan ustupak i opet nije dobro...:(

sve je dobro sagi ;DD .... dag, život sam piše priče :)) ovo je moja prva fantasy koja je objavljena :))

ružo lijepo je napisana uz male korekcije bi mogla i u Milu :)))))

hvala, ali ide samo na xy ;DDD

ružo da, znam :)))))

a, jeste se vi kada našli u situaciji kao vila sunca na kraju? zadovoljni i zahvalni? :))

ružo nažalost nisam bio te sreće kao što je bila Vila i hodah dugo pustopoljinama, šumama tamnim u kojima danje svjetlo se teško probija no trenutno sam stigao do nepregledne livade u kojoj nalazim mir koji me smiruje i daje dovoljno energije bez nekog posebnog plana kako dalje ...

pa, planirati ne valja previše, uvijek se nešto stvori pod nogama, pa se popikneš ;DD

...idem spavati, laku noć društvo, nemojte kaj zameriti....:))))))))))))

zbog toga sada na livadi vidam oranjavljena koljena i srce :))))

sagi dragi prijatelju tebi se stvarno nikad nema što zamjeriti, laku noć :)))

vilinska priča..:)))

laku noć, sagi :))) .... dag, ali ih vidaš ;))) .... je donna, vilinska ;DD

ružo vidam ih koliko uspjevam više-manje pa sam nekako i uspio doći do te livade :))))

a to je uspijeh, zar ne? ;))) ... misliš li stvarno da si predodređen samo na vidanje rana? ;)

uspjeh je, pa pomalo se bojim da je to nekako tako a onda zbog toga sa vreman na vrijeme dođe do zamora kod mene te i sam opet prolazim loše slike događanja dok se baterije opet nekako kod mene ne napune :))

onda ostani na toj predivnoj livadi malo duže vrijeme, ona će te nahraniti :))

vjerujem da hoće, zelena je sa puno cvijeća te raznih kukaca i životinja, predivno sve miriši pa me to zadovoljava no ima dana kad proradi razum a onda slika nimalo nije idilična te fali ono najvažnije a ljudi to shvate tek kad ostanu sami i riješe se paranoje ...

da, to si jako dobro opisao... i fakat je tako, ali u končnici, svi smo mi sami sa sobom u sebi :)

da ružo no ipak ono naše ja u nama nije naviklo biti samo te mu je potreban netko sa kime može dijeliti sebe, učiti, voljeti te tražiti i izgrađivati se ...

slažem se... i najdivnije je predati se voljenoj osobi :))) ... ali s naglaskom, ne izgubiti sebe ;) to iz iskustva govorim...

bojim se da to gubljenje sebe ovisi o onome koliko se daješ te koliko želiš da uspiješ u tome, što više rana te zahvati manje si dopuštaš da drugo potpuno pristupi tebi te se stvore ograde kojima se unaprijed štiti nešto da ne bi bilo ponovo povrijeđeno a to je unaprijed predispozicija za loše mrakove sa mogućnošću krive percepcije mogućih događaja ....

..nažalost i ja to iz iskustva govorim ....

zaljubljenost je divna, ispuni čovjeka kao ništa drugo, ali isto tako i izludi :) ... treba biti mudar i napraviti balans, da se predaješ, ali da i sebe zadržiš... godine i veze iza nas nauče nas nešto, ali najveća je glupost kretati u novu vezu s mišlju 'a šta ako me i ovaj povrijedi?' jer si time stvaramo blokade odmah u startu... treba uživati u svakom trenutku i ne razmišljati o budućnosto... naravno, to ne znači da treba totalno zaglupit ;D

nažalost koliko god iza sebe nosili pouka od prijašnjih neuspjeha uvijek ponovimo tokom vremena nešto i onda analizirajući te sveusrdnim popravjanjem kažemo si da to nećemo ponoviti više no nismo sigurni ni sami u to ... treba uživati svaki trenutak jer sve brzo prođe a šteta je pustiti da život samo tako prolazi kraj tebe bez tvog upliva u njemu samome, mada se i u tome svemu dogodi da ljubav postane slijepa i odvede te u nešto što bi se moglo reći da te zaglupi ... ipak sve to ovisi opet tko je dodirnuo tvoj život toga trenutka ...

nekako vjerujem da ljudi s godinama postaju mudriji, da lakše opraštaju, da su otvorenijih horizonta, da su liberalniji i mogu shvatiti da nismo svi isti.... ali i da ostave ljutnju, osvetu i dominantni ego.... stvarno volim vjerovati da takvi postajemo s godinama... onda se i manje događaju problemi u vezama... mislim da je stvar tolerancije + koliko ti je stalo do te osobe...

... jer uvijek će biti ljudi koji će prestati voljeti svog partnera ili onih koji će se zaljubiti u nekog drugoga... nikada to neće nestati... zato treba guštat u svakom momentu... a kada dođe do rana, treba ih znati vidati bez mržnje i bijesa....

vrlo lijepo rečeno ružo, posebno onaj dio "kada dođe do rana, treba ih znati vidati bez mržnje i bijesa" no malo se ljudi zna nositi u danom trenutku sa time, sa godinama bi trebali biti mudriji i pametniji no ponekad to se ne čini takvime ... baš mi je bilo lijepo ružo popričati i jedva čekam dan D ma koliko to toga dana će biti moguće trajati :))))) idem sad u krevet jer me čeka naporno jutro a tebi šaljem laku noć i pusu :)))))

laku noć, dag :)))

let there be light.... let there be drums... let there be guitar.. LET THERE BE ROCK... ;DDD

vidim ciniče, da si vesel ;D

zakaj ne bi bil Ružice...? ;DDD

ma, tako i treba :D ... ovdje smo dag i ja malo preozbiljne i teške teme izabrali :))

evo Ti... gustafi... a lipo je u istri... kak ne bi bil vesel... ;DDD

fino :D dakle, doma si svoju privatnu štalu napravio? ;DD

zakaj štalu...??? ;DDD

zato šta kad gustafi rade koncerte na otvorenom po istri, onda to zovu štalom ;DDD

nisam čul za to... al da naprave štimung... naprave... idem spat Ružice.... uz sve me domišlja na nju...
noć... ;DDD

eto, prekrasan je tekst, miran, tih, al snažan, pun utjehe i nade, za sve :))