NJEŽNOST

*
Sati. Koji se vuku presporo. Koji iskušavaju koliko strpljenja imamo u sebi. Kada ćemo konačno kapitulirati i puni iznenadnog adrenalina ustati. Cerek noćnih spodoba. Bezobraznost smjehuljića raznih utvara. Noć koja to nije. Noć koja je postala dan još dok smo bili budni. I vrtili se po krevetu. Ustali navući zastore. I nije nas zanimalo koliko je dan lijep. Jer, nije nas zanimalo ništa. I bilo nas je puno. U krevetu samo jedno tijelo. A toliko ljudi, duša, koje mi nisu davale mira.

Tupost je preuzela ulogu negdje pred zoru. Kada više niti duša nije mogla napraviti pomak. Kada je dubina bila precrna. I činila se kao najdraže ruke majke koja ih širi za najtopliji zagrljaj. Kao bijeg od svega. Kao utapanje u vlastitoj crnoj vodi boli sa mazohističkom željom za još jednom dozom. Za još jednim ostajanjem bez daha. Jer, što te ne ubije, to te ojača, zar ne?! Tu je i ležala sama srž problema.

Nikada nisam previše razmišljala kako ću umrijeti. Prebizarno za zamisliti, a kamoli za predvidjeti. Nisam se niti trudila. K vragu, volim iznenađenja! Čemu znati sve u naprijed?! Nema sumnje da bi bilo plemenito umrijeti za biće koje volim. Moj život za njen/njegov. Moralo bi nešto značiti u spletu energija ovoga čudnog svijeta. I mislim da bih mogla, ne trepnuvši. Ako bi to drugo biće bilo spašeno. A, umrijeti bez posebnog razloga? Ima li smrti bez razloga? Mislim da nema. Da se sve odvija i događa sa određenim, nama puno puta neznanim, smjerom i ciljem.

I onda krivimo spodobu u crnom plaštu sa kukuljicom. I kosom u ruci. Pojavu, od čije prisutnosti nam se svaki put naježi tjeme. Prođu nam srsi niz hrbat. Kao da nas je dotakla svojim kandžama. A davno su rekli da ne ubijamo onoga tko donosi vijesti. Samo što tu crnu i strašnu pojavu nitko niti ne može ubiti. Ona je sama smrt. A opet. Tko zna što je iza toga?! Možda trenutak straha i agonije u zamjenu za olakšanje svega. Ono, potrpi pa ti slijedi nagrada. Voljela sam tako razmišljati.

A rekla mi je jednom davno da je tamo drugačije. Da vjetar miriše i miluje nježno. Da su boje intezivnije. Da je lakoća nepostojanja u svojoj postojanosti, neopisiva. Da su misli pokreti. A osjećaj topline obostran u svima. Nešto predivno. Nezemaljsko. I tako teško opisivo običnom smrtniku. I opet mi je došla jutros. Prekrila me ljubavlju koja zacijeljuje sve rane. Bila uz mene u mojoj prevelikoj patnji novog jutra. Ostala taman koliko je trebalo da usnem. I na odlasku rekla samo jedno.

Da mi još nije vrijeme.

Pogledom me dodiruješ preko svih zidova, prepreka i pustih noći. Ništa ne može zaustaviti tvoj poriv da stigneš do mene. Hrani te moja čežnja. Opija te moja vjernost. Ovisnost ti stvara moja tiha i nježna pohota. Trebaš me. Želiš me. Istinski, još od onog prvog dana kada si stavio ruke na mene. Kada sam ti pokazala kakva mogu biti, u osami sobe. Dala ti do znanja što ti sve mogu dati, biti za tebe, uz tebe, kada smo sami. Oduševila te energija mojeg senzualnog pogleda, putenog postojanja i podatnog tijela.

I ove noći, stižeš do mene. Ostaješ bez daha na moj izgled pod mjesečinom. Dodiruješ me oprezno, kao da sam nestvarna. Postaješ hrabriji na moje uzdahe. Cvjetam na tvojim rukama. Onako, kako se samo tebi mogu rascvjetati. Otvaram svoje pore da te udišem duž cijelog tijela, da te upijem i za sutra, da mi ne prifališ. Obavijam se rukama i nogama oko tebe, kao bršljan, tako lijep, divlji i postojan. Predajem ti se jednostavnošću žene, zamagljenog pogleda i poluotvorenih usana, koja plovi valovima strasti uz tebe.

Umirili smo disanje. Tijela smo povezali. Duše smo nahranili. Smireni, ostajemo.

Eto mene, nakon puno vremena. Dakle, post :)

*
Pogledajmo naše rukotvorine stare godinu dana. Nije li jutro svanulo baš s mišlju da opkoračimo sve prije nas? Kišne su kapi ionako tako moćne, da ispiru svaki suvišni osjećaj s mog lica. Ali, ujedno odnose i sve loše što se nakupilo na tim sitnim borica oko očiju. Jel' od smijeha? Ma, naravno. Ta, smijem se svakodnevno. Najviše sebi, to me naprosto veseli. I dajem te osmijehe svima koji trebaju, čak i onima kojima nije niti bitno.

Totalna prostitucija osmijeha. A, naplata stiže u vidu bora koje korektor uporno skriva i pokriva. I to sve dijeluje, do slijedećeg osmijeha, kada se korektor pod pritiskom sitnih mišića lica, povlači i kapitulira. Vidi, smijem se i svojoj razbarušenoj kosi, koja sirota uvijek na red dolazi na kraju, kada je sve ostalo savršeno namješteno na meni. Spremno za pokazivanje.

Gledaš me dok mi pružaš kavu i zbunjeno slušaš moj monolog. Zatečen si mojim riječima. Privučen mojim izgledom. Ima nešto primamljivo za tebe u ženi koja sjedi u donjem rublju i lamentira o tko zna čemu, sa žarom u očima i strašću koja izbija iz njene bijele puti. Prvobitni poriv ti je da mi proviriš u torbu i provijeriš jesam li uzela onu tako potrebnu tableticu da bi suvisla pregrmila dan. Ne, dragi, ne treba mi takva kemija.

Treba mi mali osmijeh dok mi dodaješ tu kavu, treba mi osjećaj da kava nije gorka i da, oh da! Treba mi sve nešto što mi nije nadohvat ruke, a danas sam tako lijena posegnuti dalje od toga. Umorna sam ti mili, od svih osmoza zadnje vrijeme. Umorna od previranja koja vrište u meni. Savršeno zrela za leć' na krevet za icijeljivanje i odspavati dugo, dugo. Dok se duša ne odmori. Dok se mozak ne zaželi aktivnosti. I dok se tijelo ne orosi od želje za dodirom.

Danas sam opet savršeno namazala lice, tako da bi se svima pogled gubio na mojim dugim i crnim trepavicama i da ne gledaju u oči. Stavila sam i dekoltiranu haljinu na sebe da im pogled opet luta. Što dalje od očiju. Jako su tamne. I taj pogled nije za svakoga. Eh, da. Danas sam i usne namazala kurvinski crvenom, osjećaj pin up djevojke pojačat ću tom haljinom koja će mi istaknuti struk i bokove.

Za kraj, vidi, obuvam ove cipele na petu koje ti voliš. Dozvolit ću ti da hodaš iza mene i diviš se ljuljanju mojih bokova u hodu. Da, dozvolit ću ti i da me ne ljubiš dok su mi usne tako crvene. I naravno, držati ćeš me za ruku dok hodamo, da se ne poskliznem u ovim štiklama.

Nije lako biti pin up djevojka, pogotovo kada postaneš žena. I evo, gledaj, osmijeh samo za tebe jer ti je kava danas tako slatka. A sada, idem urediti ovu divlju kosu. Jer, što je žena bez frizure?!

*

Poželjela sam dobiti pismo. Ljubavno. Sakrila bih ga od drugih, odjurila i zatvorila se u sobu. Prvo bi kovertu pozorno gledala, dodirivala kao neprocijenjivo blago, mirisala tražeći tragove njegovog mirisa. Tada bih nježno kidala omot, pazeći da ga puno ne poderem van rubova. Otvorila bih ga s dahom zastalim u grlu, sa užarenim obrazima i srcem koje bi htjelo iskočiti iz grudi. Prvo bih ga preletjela pogledom zaustavljajući se na kraju, pozorno fokusirana na pozdrav i potpis. Način na koji je pismo završilo. Tek tada, u osami svoje sobe, čitala bih ga polako, gledajući oblik svakog slova. Uzdrhtala, uzbuđena, kako žena to zna.

Ljubavno pismo. Onako, kako su nekada zaneseni muškarci pisali svojim odabranicama. Kada se nisu sramili priznati da im se bajna djeva sviđa. Bili su muškarci koji su stajali iza svega rečenog, napisanog. Imali su stav, ali i otvorenu namjeru. Zavođenje je bio predivan ritual. Žena je bila željeno i obožavano biće. Ali, prije svega, poštovana.

Pogled je tada pričao više nego danas. Rumeni obrazi imali su vrijednost, kao i sjaj u očima. Čežnja je rasla iz dana u dan, tako predivno nevina. Poljupci, krišom dobiveni, vrijedili su više od ičega. Dvije duše, uočene i prepoznane, predavale su se jedna drugoj. Zauvijek je imalo značaj. Barem tada, u tom trenu.

Riječi, emotivne i iskrene. Napisane i sročene tako da ne uvrijede, ne povrijede, a primarno da daju naslutiti naklonost. Namjera koja je vidljiva u pismu, u slovima, ali i u pogledima i dodirima. Uz obavezno prisustvo drugih, da se ne povrijedi krijepost djeve. Kada te oči gledaju sa obožavanjem, moleći još jedan pogled. A ti, sva uzdrhtala, želiš smiriti ustreptalo srce te se moliš da ti obrazi ne gore, kako te ne bi izdali. Želja raste. Sve je veća i jača.

Da, možda i jesam romantična i živim u nekim iluzijama nekadašnjeg svijeta. Možda sam se trebala roditi u vrijeme renesanse, kada bi se poštovala moja blijeda put, a kosu ne bih trebala svakodnevno krotiti. I moj bi blagi pogled ubrzo pronašao jedan isti ili sličan. Ako ništa drugo, ne bih morala skrivati emocije i igrati igrice ega, da bi sve bilo zanimljivije. Dovoljno bi bilo ne odmah isti dan odgovoriti na primljeno pismo.

Romantika? Možda. Nemoguće danas? Vjerojatno. Ali... lijepo je dobiti ljubavno pismo. Predivno je biti obožavana s poštovanjem. I cijeni se muška dominacija u zavođenju, jer tada žena može biti ono što i je. Žena u punom smislu te riječi.

Senzibilna, suptilna, putena, podatna,... dalje nastavite sami...

*

.

... i tako, ovaj datum vjernicima jako bitan, vrlo štovan, meni je sinonim i za prvo ulogiranje na ovaj site. Zanimljivo je bilo, nadasve, praktički cijelo vrijeme.

Posebno sam se vezala uz određene nickove koji su postali i stvarne osobe, a ne samo slova na monitoru. I baš sam ponosna što sam između svih ovdje potencijalnih, upoznala ljude vrijedne spomena :)

A moj nick je i dalje samo moj....
... i jedini :)

.

Četiri nule gledaju me kao četiri oka. I svijetle u mraku. Dosadno i postojano.
Ništa ne govore, ali su vrlo prisutne. Da, koji puta pogled govori sam za sebe. Riječi su ispisane u njemu nevidljivom tintom.

Teško je biti sam sa sobom.

Eto, da i mene oduševi lepršavost radnje i duhovitost rola jednog hrvatskog filma.

Otvorenje Pulskog festivala uz vatromet i pohvalno kratkog Jakovčića.

Film.... odličan... pogotovo kada rokeri krenu svira Mišu Kovača i Olivera.

Pouka filma? Hm, pa sad...

1. Principi postoje da bi se gazili,
2. Ne ženiti se za drota koji ima tanke živce
3. Ne ženiti se za jednog ako s drugim si trudna
4. Ne ženiti se!! :))

Znate ono, obučete se nakon što ste oprali zube i eventualno nabacali malo maskare... obujete se, našto što ste se počešljali ili ne kao i ja....

i onda stanete ispred ogledala da utvrdite da je sve relativno ok i na mjestu.


E, pa ja nemam takvo ogledalo već 3-4 godine!!!

I onda izlazim iz kuće uvjerena da je sve na svom mjestu... ufuravam se da je sve ok...
i besramno koristim sva ostakljena mjesta da se škicnem...

tako se dogodi da usred dućana u toweru, nonšalantno stanem ispred ogledala, s time da ne isprobavam robu, nego si malo friz (čupu) popravim i sjajilo na usne namažem...

da li sam tašta?

Neeeee, bez ogledala sam!! :)

Ona je bila, tako je barem mislila, mudro stvorenje. Znala je da se do ničega ne stiže preko noći, da je veća statistička šansa za propast, nego za uspjeh. Kužila je da Svemir nagrađuje trud, a ne želje. I jasno joj je bilo da je život jedan vremenski period u kojem je stavljen naglasak na upornost i razboritost. I da su sretni ljudi koji mogu funkcionirati po principu: red, rad i disciplina.

Ipak, njome su dobrim dijelom vladale emocije. Znala si je reći sa gadošću: 'ti si tipično žensko stvorenje', žaleći tog trena što nema više muškog garda. Tako je htjela imati 'to nešto' što bi je odvuklo što dalje od žesnkih slabosti. Ali sudbina joj nije namjenila takav put.

On je bio tipično neodraslo dijete u predivnom tijelu muškarca. Mamin sin kojemu se fond riječi dnevno vrtio oko centra, a centar je bio on sam. Od toga kako je umoran, kako ga nitko ne kuži, pa do durenja i furanja filmske role 'ja sam uvijek žrtva'. Iako je imao dio sebe koji je sve mogao, egotrip u stilu 'šta sam ja već sve prošao i napravio... ah, ne prodaj mi te priče, ja sve znam'. I taj dio njega nije mu davao mogućnosti da iskoristi svoje potencijale, kojih je, iskreno, bio prepun.

Romantični dio sebe machomenski je negirao, to nije bila muškost po njegovom mišljenju. Emotivne ucijene su mu bile posebna vještina, toliko puta izvršene na vlastitoj majci, da ih je izvježbao do savršenstva. Sve koje su ga voljele, padale su na početne rečenice tih manipulativnih djela prvih par puta. Kasnije zato što su htjele, još kasnije zato što su shvatile da su pravila igre takva, a najkasnije... jednostavno umorne od tih glup-gluplji igrica, počele su udarati kontru. Izdaja? Netko tko razbija pravila igre? Ma, kako se samo usuđuje? Ne... još veći izazov za njega. Rat inteligencije, logike i ega. Neka igre započnu!

Nahraniti nečiju dušu, dati mu volju za životom. Otvoriti mu i pozitivne mogućnosti, tako da potisneš u mračan kutak onaj pesimistički impuls. Definitivno, ne lagan zadatak. A još i teži ako se i tebi tih mjeseci život mijenja iz korijenja. Ipak, zaboravivši sebe i svoje potrebe i sve ljude oko sebe, ona si je dala truda. Velikog truda od preko godinu dana svakodnevnih uzleta na pozitivu, kada bi on zabrijao prema negativi. Vjerovala je da će se u konačnici taj trud vratiti. Zar nije da Svemir nagrađuje trud?!?

Jedno je kada se netko stvarno dobro poznaje i želi negativizam i mane ne promijeniti, ali barem malo ublažiti. A drugo je kada je taj netko na neki uvrnuti način čak i ponosan na sebe što je takav. Omiljena rečenica: 'takav sam kakav sam i neću se zbog nikoga mijenjati!'. Odraz sebičnosti i egotripa, ili pak zadovoljstva sobom? Da li je promijena mišljenja kroz godine života oko određenih životnih tema labilnost, ili ima istine u onome što svi stručni ljudi govore, da je to dokaz našeg psihičkog odrastanja i sazrijevanja!?!?

Rečenica jednog primjerka muškog roda mislim da daje odgovor: 'ako mislim isto kao kada sam imao dvadeset godina, to samo dokazuje da od tada nisam ništa naučio o životu'.

Ona je to kužila. Ne svojom voljom odrasla je davno prije svojih vršnjaka. Da, nije bila bezgriješna, nije bila savršena, niti je tome stremila. Samo je živjela, upijala život svim porama, i logički slagala činjenice u ladice: 'pogreške', 'uspijesi', i 'nešto između'. Ali onaj dio nje, ono 'tipično žensko' na njeno sveopće gnušanje, nije joj dozvoljavalo da svaki puta logički posloži ladice. Tako je imala i posebnu ladicu, 'emotivni košmar'. I dok je ona to uredno pospremala u tu ladicu, on je to izbacivao na ljude koji su mu vrlo blizu. Uskoro je ona imala i još jednu ladicu, koju je nazvala 'njegov emotivni košmar'. Međutim, napravila je pogrešku koju nije bilo moguće ispraviti, stavila je njegovu ladicu odmah do svoje. I nakon nekog vremena, košmari iz njegove i njene ladice su se pomiješali.

Nastala je ladica 'unisex košmar overload' koja trenutno vlada njihovim životima zadnjih mjesec dana i ne znaju kako je ukrotiti, podijeliti na njegovo i njeno i vratiti u početne gabarite.

Prvo sam odvalila od smijeha misleći da je to neka dobra šala. No, kako me je dvoje ljudi gledalo vrlo ozbiljnog pogleda, osmijeh mi se zaledio i zamišljala sam veliki crveni upitnik iznad moje glave.

Tada je stigla faza nevjerice. 'Ma, šalite se, jel da?' - rekla sam jedno pet puta za redom. Pogledi su i dalje bili ozbiljni. Sestrino se lice čak u lagano začuđujuću grimasu promijenilo. Nije mogla vjerovati da ja to ne znam. Ali nisam znala.

Uslijedila je faza... ma, nemam pojma čega. Znam samo da sam sjedila za stolom u kafiću i čudno zurila pred sebe. Nevjerica, poricanje, ushit, znatiželja, pa opet nevjerica, čak i zabrinutost... sve u tako malo vremena uskovitlalo se u meni.

Tada je sisterica sve na šalu okrenula. A mene je zanimalo kako se zove... gdje živi... koliko godina ima...

.

.

.

.

.


Georgea Constanzu, slavni lik iz serije 'Seinfeld,' najbolje opisuje njegova životna filozofija koja zvuči otprilike ovako:

Najnepoštenija stvar u životu njegov je kraj. Mislim, život je težak. I oduzme ti dosta vremena. I što dobiješ na kraju? Smrt. To je, kao, neki bonus?!

Uvjeren sam da je životni ciklus okrenut naopačke. Smrt bi trebala biti na početku. Potom slijedi život u staračkom domu iz kojeg te izbace jer si bio prezdrav. Onda počneš raditi tako što prikupiš mirovinu i već prvi dan na poslu dobiješ zlatni sat. Potom radiš četrdeset godina, dok ne postaneš dovoljno mlad za uživanje u mirovini. Piješ puno alkohola, ideš s tuluma na tulum i polako se pripremaš za srednju školu. Onda slijedi osnovna škola, postaješ klinac, igraš se i nemaš nikakvih odgovornosti u životu. Potom si malo dijete, pa beba, vraćaš se unutra i devet mjeseci lebdiš dok te grije najluksuznije centralno grijanje, kupka, a hrana stiže kroz cjevčicu. I kraj dočekaš jednim fantastičnim orgazmom!!! Amen.


:)

Gripozni i svi koji se tako osjećaju...

želim Vam što manje bolova u mišićima,
što više tekućine i kvalitetnog sna...

temeraturu što bližu 37C,
te što manje konfuznu i umornu glavu...

a onda, kada ozdravite (i ja s vama),
da shvatite kako je život u biti predivan
i kako su blagoslovljeni svi zdravi...

... i da uživate u životu...

Danas sam čitala jednu pjesmu i nekako je nisam mogla shvatiti do kraja. Bila mi je totalno zbunjujuća. Bila je moje prošlosti tren.

Kasnije sam se opet sjetila te pjesme. Pa sam pomislila da nije ni bitno to da je pravilno shvatim, nego kako je doživim. Opet, sjetih se famozne interpretacije u čitankama srednje, kada smo uvijek mozgali 'što je pjesnik time htio reći?'.

Posegnula sam za bilježnicom i stala je čitati. Tada sporo i s pažnjom, tražeći skrivene asocijacije u stihova koji bi me trebali odvesti tko zna gdje, tamo negdje gdje sam nekada bila. Ali trud mi je bio uzaludan. Ništa mi nije pokazivalo put. Je li to moguće, pitala sam se.

Već lagano žalosna zbog nemogućnosti da shvatim pisca, zatvorila sam bilježnicu na čijim koricama je pisalo moje ime i prezime i l/8 ekonomske škole.

Osjećam se kao malo dijete koje se boji zaplivati u dubokom moru.
Adrenalin je visok, oči pune straha i jedina pomisao je.... ne potonuti.

Dijete, zarobljeno u svojoj mašti, s osmijehom u očima i maskom ozbiljnosti na licu. Da, to sam bila ja.

Svijet snova i mašte bio je moj svijet. Tamo sam mogla biti tko god sam htjela, mogla sam izgledati deset puta ljepša, hrabrija, pametnija i sposobnija, nego što sam u zbilji bila. Na mom oblačku ja sam pisala scenarij moje mašte. I uvijek bih se u zbilju vraća s osmijehom na licu.

Sjećam se filma koji je ostavio traga na mene. Koji je odredio nešto čime se stvarno želim baviti u životu. Sjećam se ubrzanog kucanja mojeg, tada još vrlo mladog srca, kada sam prepoznala životni poziv. Ushićenog pogleda u film, upijala sam sve i jednu scenu. Znala sam, to je za mene, ja sam za to.

Godine sam provodila sve manje na svom paperjastom oblaku u svijetu mašte. Realnost je zauzimala sve veći dio mog života. Put kojim sam krenula, u određenom momentu se činio vrlo daleko od onoga kojim sam htjela koračati. Ali... i dalje sam tu i tamo maštala i uvijek se nadala, da ću pronaći prečicu do mog puta, onoga kojeg sam istinski željela, onoga po kojemu bih sretno hodala.

Usudim se reći da sam prečicu pronašla. Konačno! Nakon 18 godina sjedenja na mekanom bijelom oblačiću.