pisati pisma, pričati priče

"Snaga nježnosti je snaga vode", kaže Baba. "Western life is wasted life", dodaje. A ja se smijem i - tečem.
Ne volim te više. Odavno te više ne volim. Vratila sam te Njemu, napisavši knjigu o tome kako sam te našla. "Ja sam došao k tebi", kažeš. "Moja je duša upala u tvoju kao u svemir."
Volim slike koje izgovaraš, slike koje ti padaju s usana "kao kiša u moj vrt". Stih kojeg si otpjevao mojoj telefonskoj tajnici.
Ne volim te više, ne više kao žena, kao voda. Volim te kao dušu, možda najveću i najdublju, od svih koje susretoh u ovom životu. Ali ne kao žena. I ne kao muškarca.
Pa, što ćemo sad? Zašto mi se vraćaš nakon godine dnevnih šutnji i noćnih razgovora? "Opet su me operirali", govoriš glasom kojeg jedva raspoznajem. "Ali još te čuvam", dodaješ.
"Ne trebaš me čuvati, dobro sam, čuješ li koliko sam dobro, sretna sam..." pokušavam zaustaviti tu poderotinu koja me dotiče kroz telefonsku slušalicu, ali ona izlazi k mojim usnama, zaustavlja mi dah, plaši me. Umrijet ćeš?
"Hoću", odgovaraš na pitanje koje nisam izgovorila. I nastavljaš: "Znam da si dobro, čujem ti u glasu, glas ti je, uh, glas ti je tako jak, tako zdrav...ali ipak te moram čuvati. Od sebe", tiho dodaješ, a onda pitaš: "Knjiga? Je li gotova knjiga?"
Jedino pitanje koje nisam očekivala. "Nije. Ne znam ništa o kraju. Ne znam kako je završiti." "Onako kako napišeš tako će biti", šapćeš. "Neka bude dobar kraj".
Dobar kraj? To znači da ne preživljavaš. Neću dobar kraj, neću te osloboditi ovozemaljskih muka. Ovisnosti koje su ti iščupale glasnice, uništile sluznicu, otkinule komad pluća, kastrirale te i genijalnost tvoje glazbe požderale impotencijom, te crne mrlje ovog western lifea ponesi sa sobom. Ne ostavljaj mi ih ovdje, na Zemlji.
"Putujem, ne mogu više razgovarati", pokušavam te udaljiti kao da si tu, pored mene. Jer jesi, znam. "Želim te vidjeti. Ne boj se. Kad se vratiš samo pošalji poruku, lociraj se..." "Vraćam se kasno, iza ponoći". "Nema veze, bit ću budan, samo mali sms..." "Kakav sms", pravim se blesava. "Dvije male riječi, samo one dvije male riječi, kad prođeš naplatne kućice..."
Ne pitam koje riječi, bojim se odgovora. No ti me, kao i obično, iznenađuješ: "Pošalji: tu sam. Samo to napiši: tu sam". Plačem. Ali više me ne možeš čuti. Spustila sam slušalicu.
Od svih je naplatnih kućica radila samo jedna. Kliznula sam kroz nju, nježno kao voda. One dvije male riječi ostale su iza slovenske granice. Nisam ih poslala. Zaklela bih se da si znao kako ih neću poslati. Zaklela bih se.

Uh :-)).

Put je samo jedan;početak se uvjek dogodi i kraj je uvijek izvjestan i vodi u ishodište Svega i povratak je Svemu!