Dati dio sebe...

     Po nekad u mislima odlutam jako daleko.U neku meni dragu godinu, u samo proljeće jednog maja.
     Bagremi su mirisali, a u krošnjama skrivali vesele ptice koje su  cvrkutom mamile u šetnju.Trava, sva prkosno sviježa izvirala je iz mokre proljetne zemlje.Sve je mirisalo na opojni maj.
     Često sam odlazila do Drave.Sa vikendice sam odlazila kradom u duge šetnje na vlastito zadovoljstvo.Nikada nisam osjetila veči ushit u spoju sa prirodom.Svaki miris budio je u meni posebne osjećaje ljubavi prema toj mojoj prirodi, koju sam bar na tren ukrala samo za sebe.
     Šetnja do same obale Drave trajala je punih sat vremena.U vlastitm, mislima i radosnog pogleda na sve što se budilo oko mene.Zatim je došla uska staza koja se spuštala do obale.Svaki put jedva sam čekala da dođem do same vode.Na pijesku sam skinula patike, a ugodna toplina sitnih zrnaca milovala mi je stopala.Da, to je bio taj predivan osjećaj.A onda, odmah zagaziti u hladnu vodu....Miris rijeke spojen sa mirisom bagremovog cvijeta, to je ono što me sjeća na sretne dane mog djevojaštva...
 

Treba njegovati to dijete u sebi, ljubav, najljepša je priroda kada se budi u svojoj neopisivoj snazi i ljepoti...pozdrav

Djevojko moja, moja daleka, opet je nocas procvala rijeka (Drava)...Djevojko moja, posteljo bijela... bagrem je cvao oko tvog tijela... ako te noci ikada vrate,
ja te jos cekam, bagrem jos cvate..."

To je ono što ja zovem -PREPOZNAJ TRENUTAK! :)

Stvarno si talentirana Ericca, ovo ti je jedan od boljih tekstova, uhvatiti trenutak vječnosti, zaustaviti vrijeme i ponovo osjetiti životnu radost... kako je malo ponekad čovjeku potrebno da bude sretan...danas mi se javila prijateljica, a nisam znao što je uopće s njom...pozdrav