Dati dio sebe...

     Ovih dana čitam weblogove i kroz njih se provlaći tuga kao magla u ove tmurne dane.I znam, svima nam je isto, svi tražimo ono davno izgubljeno.Tražimo svoje zamišljene snove i ideale kojima smo se nadali i o kojima smo maštali.Bilo je sve to na dohvat ruke i onda odjednom s prvim vjetrom nestade.
     Sanjala sam noćas moju davnu neostvarenu ljubav.I tako je u snu sve bilo stvarno, da sam se jutrom upitala da li je san ili java.
     Davno je to bilo, još u srednjoj školi.Kada sam ga gledala na velikom odmoru i svaki slobodan trenutak provodila u potrazi za njim.Za plavom kovrčavom kosom i čelično sivim, odlučnim očima.Radovao me svaki njegov sportski uspjeh, a sve novinske članke godinama sam čuvala.
    Proslavili smo zajedno dvije Nove godine, šetali se parkom, sjedili na našoj klupi ispod stare lipe koja je bila u cvatu.I zato volim miris lipa, jer sjeća me na tu davnu, neostvarenu ljubav.Ništa nije bilo ljepše od držanja za ruke i tih nevinih poljubaca.
     Život je htjeo da nikada ne ostvarimo zajedničke snove, jer bili smo premladi.Svatko je otišao na svoju stranu i nije pronašao sreću.
     A danas kada se sretnemo, dovoljan mi je onaj poznati sjaj u tom plavom oku da znam da nisi zaboravio sve ono što smo nekada zajedno sanjali, onu našu klupu ispod stare lipe, koja i dan danas postoji i skriva neke nove mlade ljubavi.Znam da je ljubav u meni trajala godinama, a onda polako nestajala i blijedila, jer je život tako htjeo.
     Svi smo imali takve ljubavi kojih se najradije sjećamo.To su ljubavi koje su nam donjele ljubavne boli, ali samo zato što nikada nisu bile ostvarene.Možda je i bolje tako, jer rado ih se sjetimo uvijek, za njih nas veže neka tanka nit koja se nikada neće pokidati...

ima ljudi koji vječno ostanu u našim sjećanjima...i sretni smo što smo ih upoznali :)))

I mene to zanima Power.Gdje je sve to nestalo ili je normalno da nestane s godinama!?!?A ja sam ostala ista u duši....

Nađi film "Made in heaven" (Dogodilo se u raju) Timothy Huttons i Kelly McGillis :) mnoga sjećanja i nisu samo sjećanja :)

zivot nas je naucio da budemo izvana odbojniji a iznutra sigurniji ali usamljeniji...:))))

ah da je drugacije ne bi imali o cemu razmisljati...:)

postojao je jedan,koji je znao ispreplesti svoje prste s mojima i reći mi: vidi,ove dvije ruke će uvijek biti zajedno. vjerovala sam mu,čekala..a on se uvijek vraćao s ratišta k meni...a onda se jednog dana više nije vratio..
Ponekad mi se čini da ga nikad nisam prestala očekivati u liku nekog drugog muškarca..

Tuga je sastavni dio sreće, odnosno njezin razlikovni dio.... Kad ne bi upoznali tugu, ne bi znali ni sto je sreća... Snovi su generatori sreće i tuge... Dakle, i sanjati treba znati... :-)))

haj. vidim da si dobro uočila blogove - ništa čudno pa siječanj je uvijek takav. no, umjesto da pokušaš sa kakvom dobrom anegdotom ti ubacila sjetu. a kaj je sjeta? - korak do tuge. svatko od nas svako toliko sjeti svojih neostvarenih i ostvarenih ljubavi - no to je sve dio prošlosti. živimo u sadašnjosti, a trebamo se veseliti budućnosti - samo tak možemo napredovati. prisjeti se samo koja je razlika između optimista i pesimista. od sjete preko apatije i tuge je mali korak do pezimizma. don't worry - be happy :)))

Svi imamo neke drage uspomene.Kada god prođem kroz prekrasan park u mojem malom mjestu, najdraže, ali istovremeno i najbolnije mjesto je baš ta stara lipa i klupa ispod nje....Uvijek mi tada kroz misli prođu sjećanja na njega.Možda je i bolje da nam se nije ostvario san, jer tko zna kako bi sve završilo, a ovako bar imam predivne uspomene...

Ne trebaš proći kraj stare klupe i ocvale lipe - dovoljno je zaviriti u svoje srce i.... uspomene krenu :) to je tako, sastavni dio naše ljubavne baštine, koju smo naslijedili i prisjećamo se sa sjetom, ali idemo dalje :)

Ali, od uspomena se živi kad se ode u mirovinu... A mislim da među nama nema penzionera... Ili možda ima? :-))) Ljudi u najboljim godinama, poput nas, trenutno bi trebali živjeti od ljubavi... :-))) Ne na istoj klupi, ne sa sličnom osobom... Uskoro ćemo pjevati kao i Animatori: "Ljeto nam se vratilo..." Tko ima hrabrosti započeti novu ljubav u veljači, taj će ljeto proživjeti od ljubavi... Dakle, oprez preveliki na stranu, malo hrabrosti i želje za spoznajom novog i u lov na "prilike..." :-)))

Živjeti treba za budućnost i ostvariti svoje ideale i snove...lijep tekst Ericca

ja se ne zelim sjecati proslosti. zivim u sadasnjosti, i iako nije uopce laka, tako ja zelim. zivim sada i ovdje.

a proslost... pripada proslosti. tamo nema nista sta bi ja trebao traziti, jer kao sta i sama rijec kaze, te stvari su prosle. naravno sjetim se katkad, tko se ne sjeti? no te trenutke zadrzim vecinom za sebe, rijetko govorim drugima. i nastojim se ne sjecati previse.

Točno je da nas za takve ljubavi veže neka tanka nit, ponekad ta nit tajanstveno nestane da neznamo kad ni kako. Tada ozdravimo i ostanu samo lijepa sjećanja. Ali ponekad je nita tako jaka da je ništa ne može prekiniti, samo postaje sve jača i kraća.
I mi smo bili premladi, otišli svaki na svoju stranu i nismo se baš proslavili tim činom.
E, pa da vas malo razveselim. Moja dječja, nevina i neostvarena ljubav čitav život se provlačila tu negdje oko nas, uvijek smo znali sve jedno o drugom, sretali se, dozivali se i pričali o svemu.
Prilikom nedavnog dogovorenog susreta,
nakon večere koju je pripremio za mene i nakon par popijenih čaša, čaše su zavšile na podu, a mi smo danas na našoj klupici i šetamo poznatim stazama.
Moj dječak je danas sijed, ali ja još uvijek vidim predivnog crnog dječaka u plavom, naslonjenog na zid pred mojom školom.
Ericca, ako postoji i najmanja šansa, bori se za svog dječaka.