pisati pisma, pričati priče

Desnom je rukom držao otvorena vrata automobila. Nagnuo se prema meni, jakna je bila crveno i ljuto rastvorena, vidjela sam mu košulju nemarno izvučenu iz hlača, džemper koji tu košulju nije uspio pokriti i lice, iskrivljeno od ljutnje: "Više nikada neću ući u ovaj automobil!" A onda je širokom kretnjom skinuo poljubac s usana, dobacujući mi ga već odlazeći. Nasmijala sam se glasno, predstava!
I kad je zalupio vratima, i kad sam prešla kilometar, dva od Kvatrića pa po Zvonimirovoj, briznula sam u plač. Zbog njega?! Ne vjerujem! Odavno sam odlučila da više nikad neću zbog njega plakati!
Zašto me je, uopće, tražio? Što je htio s tom večerom na koju me je vodio, nakon što smo dogovorili samo razgovor u kafiću, s time da ga prije pokupim ispred studija. Vozačku odavno nema - ovisnik!
"Htio sam da me skloniš kod sebe na mjesec dana, htio sam da mi pomogneš. Samo ti to možeš, samo ti imaš snagu..." Prije dvije godine razgovarali smo o zajedničkom životu, ali nekako - Bog me čuvao. Oboje zaposleni, ja trčanjem između gradova, predavanja i knjiga, on očuvanjem imena kojem odavno u javnosti prijeti razotkrivanje bolesti ovisnosti, odustali smo i udaljili se. Ponekad bi mi noću poslao neku šašavu poruku ili bi tek napisao: "Šteta što spavaš", negdje oko tri ujutro:)
"Za koga šteta?" pitala bih budeći se dok je on tonuo u svoj košmar jutarnje stvarnosti.
Ili bi mi poslao fotografije s posljednjeg koncerta na kojem je jedva stajao na nogama ili bih ga zatekla na stranicama nekog žutog magazina, umornog pogleda, istrošenog bježanjem.
Ali, više nisam patila. Čak sam se i - zaljubila u drugog.
I sad se vratio, nakon mjeseci bolničkih boravaka, operacija i dnevno-noćnih izmjena uspjeha i neuspjeha. Što je, uopće, uspjeh? Za mene - to je biti svoj. Za njega - to je pljesak koji ga dotiče na pozornici, to je samoća za koju je J. Joplin rekla: "Nakon vođenja ljubavi s tisućama, sama odlazim kući!"
"Htio bih te doma. Ti si moj dom", rekao mi je u autu. A ja sam bjesnila: "Ne možeš se tek tako vratiti u moj život! Pristala sam na susret, razgovor, uvijek ću te voljeti. Ali, nisam više sigurna želim li te blizu!"
Tako je povikao neka zaustavim automobil na prvom semaforu. Izjurio je ljut, povrijeđen, trijezan. Do boli. Njegove. Moja me trezvenost ionako već izudarala puno puta.
Jutros sam, paleći automobil, ugledala na sjedištu pored svoga - naočale. Njegove. One, koje nikad ne nosi, osim u džepu. Namjerno ih je ostavio?
"Nisam ja", rekao mi je prije sat vremena, telefonom. "To se On pobrinuo da opet uđem u tvoj automobil!"
Ne znam hoće li ući. Odnijet ću mu naočale večeras u onaj sinoćnji restoran. Čekat će me, nakon što oboje obavimo svoje poslove. Još jednom: on i ja. Hoću li imati snage ostaviti ga njegovom životu? I kakve veze, uopće, taj život ima sa mnom?

sam ti piši gigi

To se i ja pitam zadnjih nekoliko dana....Zašto svi moramo proći isto...I koliko boli treba da konačno sve stane i prođe...Postavila bih milion pitanja na koja nikada nitko neće znati odgovor, a svi se međusobno tako dobro razumijemo i osjećamo vlastitu bol čitajući tuđe priče...Eh...da....

valjda svi u zivotu moramo imati jednu takvu osobu... samo ja Njemu necu dopustiti da se toliko dugo zadrzi u mom zivotu.

Gledaš kroz njegove naočale :-)).

znas , napokon sam sretna ...nakon dugih godina ...u kojima je kao kobac kruzio iznad mene , odlazio i vracao se i uvijek se kleo na vjecnu ljubav i kako sam ja njegova mirna luka...kako ga samo ja razumijem ...mene nitko nije trebao razumijeti...jer ja sam jaka i stabilna i sve mogu...govorio je on u svojoj sebicnosti...cekati mjesecima da me pozove telefonom ...ja sam bila ona koja je cekala uvijek...uhhhh...kako sam ga voljela i kako sam ga mrzila ...i dok su mu drugi pljeskali ispon pozornice , meni se gadio , a nisam znala , niti mogla oduprijeti se...neces vjerovati mozda ...isla sam cak i kod onih ljudi s druge strane ovoga svijeta , koji gledaju u karte , dlanove i prave vudu figure , ne bi li ga se rijesila...sesnaest dugih godina ...jedna gatara mi rekla ...moras preci veliku vodu SAMA bez njega ...da nadjes svoj mir ...ja sam joj se smijala i pitala...ma kakvu veliku vodu...pronadji ju sama...igrom slucaja i zivotnih okolnosti...presla sam veliku vodu ...i rijesila ga se ...ZAUVIJEK...i tako sam sretna i zadovoljna...nitko vise ne cerupa moje meso sa kostiju mojih...i dozvolim si ponekada ...da ga nazovem i pokazem koliko sam nedostupna za njega sada i smijem mu se u lice...