sve je pod kontrolom, sad sam ja tu

U životu sam se nagledala filmova, ali mislim da nijedan nije našao put do mog srca tako brzo, i tamo ovoliko se dugo zadržao kao "Prohujalo s vihorom". Tako opipljiv film, tako intenzivne emocije, isprepletenost propasti Juga, potpuna promjena jedne civilizacije, i ljubavne priče koja je sve osim sretna. I baš zbog toga se ponekad tako lako u njoj pronaći. Kako starim tako se i moja pažnja na film preusmjerava na različite segmente, kao djevojčici su naravno glavni fokus bile prekrasne haljine i oni prikazi bezbrižnog života sa početka filma. Haljine u kojima svaka žena postaje princeza. Ogromno imanje, prijemi, balovi...I naravno da je mama svojoj princezi morala takvu haljinu napraviti, doduše obukla sam je samo za karneval, ali to nije umanjilo njen sjaj. U srednjoj školi je već ljubavni dio tog spektala počeo mi postajat malo bliži, premda mi je naravno tad bilo nepojmljiv njen odnos sa Butlerom. I teško mi je bilo u glavi prihvatiti onakav kraj. Danas, e danas, je to za mene potpuno drugačije. Sve te niti koje ocrtavaju odnose među svim likovima.
Scarlett, lako se pronađem u njenom liku. I u onim negativnim, i u onim pozitivnim segmentima. Razmaženost ponekad, naravno uvjetovana njenin odgojem, onaj njen dječiji pogled na ljubav, tvrdoglavost, ali i odlučnost, sposobnost ostati pribran kada je to najpotrebnije. Tužna činjenica da je cijeli život mislila da voli čovjeka koji sve i da ju volio snagom kojom je to potrebno, ne bi nikad bio u stanju učiniti je sretnom. Može li ju se krivit zbog toga? Nismo li mi svi ponekad voljeli krive osobe? Premda je ona više voljela sliku koju je u svojoj glavi o tom čovjeku stvorila, no što je njega voljela. Ulazak u njen života Rhetta Butlera, čovjeka potpuno drugačijeg od svih koje je poznavala, muškarca u pravom smislu te riječi, kojeg je ona u više navrata pretpostavljam doživljavala kao zaštitnika, kao staratelja, kao nekog tko će se bezuvjetno nalaziti kraj nje. I tu dolazi do izražaja sav onaj dječiji svijet pojmljenja ljubavi kojeg je nosila u sebi. Uz njega je postala žena, nažalost prekasno shvativši da je on cijelo vrijeme čekao da ona to postane, i da ga je sve to umorilo. Ne mogu ni njemu zamjeriti, mislim da nisam ni na jednom filmu vidjela toliku ljubav muškarca prema ženi. Da, nije mu pružila ono što je trebala, ali ona to nije ni mogla. Neki procesi očito ponekad traju duže.
Ima niz rečenica i dijaloga koje bi iz toga filma izdvojila, možda mi onako nekako najjače odzvanja kada joj Butler govori: "No, I don't think I will kiss you, although you need kissing, badly. That's what's wrong with you. You should be kissed and often, and by someone who knows how." Ili pak kad joj kaže kako je njihovu kćerkicu koja je poginula razmazio onako kako je nju oduvijek htio razmaziti.
Dvoje ljudi po mnogočemu sličnih, a po toliko tih nijansi različitih. Film koji me tjera na dobrih par sati suza, svaki put iznova.

ne brijem si na "emoušn" filmove, al od takvih mi se jako sviđao pijanist

Mene vuk samotnjak

i nezaboravni: Bambi :)

Jedan od kultnih filmova koji sam nekako uspela da preskocim. Ali u tom nizu "emotivnih filmova" bih sigurno izdvojila Mostove okruga Medison; eh... :)

Mene Hannibal.

nema meni filma do apokalipse :)))))

Čista petica !

Kad spuste Terminatora u lavu...šmrc šmrc...

pazi ti nježnih dušica, hanibal, apokalipsa hehehe

:*

:)

sviđa mi se kad se neki film tako jako doživi, da nas obilježi, imam ih nekoliko i uvijek ću ih iznova gledati, lijepo, majstorice :))

ma ima tih filmova da, neminovno, ali ovaj, ne znam, oduvijek mi je broj 1 :))