U krivo vrijeme na krivom mjestu

Da li je istinita tvrdnja: ako nekoga dovoljno voliš možeš mu sve oprostiti?
Isplati li se izgubiti obraz i ponos i pravo? Isplati li se oprostiti? Da li je teže oprostiti ili ne? Zar oprostiti ne znači prihvatiti? Može li se oprostiti a ne prihvatiti, ne naći opravdanje ili dati oprost a da nije tražen? Da ne postoji priznanje pogreške? Iskupljenje? Što? Gubimo li više zapravo oprostom ili ne oprostom? Ako ne oprostimo svakako smo u pravu, svatko je za sebe u pravu. I to je sasvim racionalna i logična odluka. No što ako to znači prazninu, odricanje i tugu? Oprostom dakle ispunjavamo emocionalnu potrebu, dobivamo pravo, zapravo si dajemo pravo zadržavanja predmeta kojemu opraštamo. S time smo izgubili razum zapravo, postupili smo nerazumno. I opet dolazimo do ključne nesavršenosti ljudske suštine, razum ili osjećaji, u svakom slučaju jedna strana ostaje osakačena. Kako pomiriti želje i istine. Ima li neki treći izbor?
Možda će se široj masi činiti da pričam o klasičnim ljubavnim razmiricama partnera, može se gledati i kroz to, no moje promatranje je dublje zapravo. Uzmimo na primjer odnos roditelja i dijeteta. Roditeljska ljubav bi trebala biti bezuvjetna, barem majčina. Što znači što zapravo? Da li bi majka trebala svom sinu oprostiti što je silovao i ubio ženu na primjer, a on sam ne pokazuje kajanje? Ili da li bi dijete trebalo oprostiti ocu što je ubio majku? Ili još gore, ako je izopačenost usmjerena direktno s dijeteta na roditelja ili obratno. Što ako dakle postoji ljubav, neraskidiva, i desi se nešto toliko grozno, nešto zapravo prema svim kriterijima i normama neoprostivo, što tad? Ljubav je tu, ne možeš ju ugasiti, dakle čežnja za počiniteljem ne gasne. Kajanja nema, iako je ljubav dvosmjerna. I što tad? Da li u ljubavi čuči opravdanje ili snaga oprosta?

njet sis - oprost implicira odbacivanje emotivne, iracionalne reakcije na nečiji postupak/postupke, a ne ignoriranje činjenica. to je temelj onoga "oprostiti, ne zaboraviti"

Možda se može oprostiti a ne zaboraviti,ali opet ako ne možeš to zaboraviti što će rezultirati možda drugačijim ponašanjem prema toj osobi,onda više neće biti kao prije

naravno da neće. samo... "kao prije" je ionako precijenjen koncept, motus vita est ;D

je da... što ako oprost ne možeš dati baš zato što ne možeš ignorirati činjenice? nitko ne sugerira da oprostom treba ili ne nešto zaboraviti, to je drugi par cipela

buraz?

a čemu onda oprostiti,ako nećeš i ne možeš zaboraviti?bolje to prekinuti...pa onda sve skupa zaboraviti.

zaborav nije stvar izbora, da li možeš iz memorije izbrisati nešto svojom voljom, ne možeš. zaboraviti preneseno znači pomiriti se s tim, prihvatiti, odnosno oprostiti... onaj koji uvijek oživljava neki nazovimo prekršaj, zapravo nije oprostio.
to nije pitanje ovog bloga!

meni ovo sliči na ljudsku slabost,bolje išta,nego ništa,da ne budem sam...neka me laže,vara,a ja ću praštati,ali neću zaboraviti,pobogu čovječe,čemu se mučiti?

oprosti,ne mrzi,jer mržnja izjeda i idi dalje.malo je kasno,pa možda nisam shvatila bit,ali ne vidim čemu mučiti SEBE?

zato sam navela da promatram problem kroz dublje odnose, ne kroz ove klasične partnerske. zamisli da ti mama ili tata naprave nešto grozno. neosporno je da te vole i da ti voliš njih. nije da je to nekakva glupost koja će se ponavljati u nedogled

e pa to! mučenje je i jedno i drugo! voljeti, a ne oprostiti ili voljeti, a oprostiti neoprostivo?

to se zove trpjeti,nije to više ni ljubav,ni mržnja,trpjeti nešto,nekog ,jer moraš...

moraš redefinirati oprost. nema djela koje se ne može oprostiti, ali postoje karakterne crte koje se ne mogu ignorirati. s druge strane, ista ta osoba koja je napravila nešto loše može nas i zadužiti na nekom drugom planu ili naprosto prikazati osobine koje izrazito cijenimo. ljubav nije on/off igra, to je primjenjivo samo na zaljubljenost, koja ionako ne poznaje ratio.

mislim sad na tvoj kontekst... ali da ne brljamo tu u privanost, kafenisat ćemo rađe kad doplazim s obale.

Ne moraš nikom oprostiti, ako nikom ne zamjeriš.

...a ak' već zamjeriš, onda oprost dobro dođe da se oslobodiš.

Ovisi koliko se povrijedjeno osjecas, ako to prelazi preko granica, onda je tesko oprostiti zar ne?