pisati pisma, pričati priče

Djevojka je rekla: "Gospodin vas čeka", pokazujući mi stol u kutu restorana. Izgledao je umorno, nekoliko kilograma lakši nego prethodne večeri. Uzeo mi je kaput, privukao stolicu, a onda, u svom stilu, teatralnom kretnjom, pružio paketić: "Za tebe!"
Znala sam što je unutra: zadnji CD, fotografije s uspješno-neuspješne turneje (s koje strane gledaš, naravno). Ali bilo je i što nisam očekivala: bilježnica s ispisanom prvom stranicom. Sve u tonu dopuštenja da pišem što hoću i gdje hoću, i da to objavim kad hoću - o njemu, njegovom životu, vezi s njim. Nasmijala sam se: "Zašto misliš da mi treba tvoje dopuštenje?"
- "Ne mislim, tek onako ti ga dajem, zbog naslova knjige, neka ti ostane koji si izabrala, nema veze što će ljudi znati da se o meni radi".
- "Pa, naslov je Pisma ..., zašto bi odmah svi pomislili da si ti taj? Ne viđaju nas zajedno, oni koji su nas viđali prije dvije, tri godine, već su nas i zaboravili. Uostalom", ljutila sam se, "to je moja kreativnost, ta pisma su moja..." - "Ali je ime moje!" počeo se i on ljutiti. "Pa, nemaš autorsko pravo na to ime, koliko ga još ljudi nosi osim tebe!"
Tako je večer počela loše, drukčije i nije moglo biti. Ipak, djelovao je iskren, kao da se jedan komad njega odlomio i pao na stol malog restorana. Pričao je o operaciji, lošim i dobrim financijskim potezima koje je vukao zadnjih mjeseci, želji da se smiri, napravi nešto veliko i važno.
Večer je prolazila u cik-caku: smijeh, tuga, velika tuga, jaki smijeh. Kad sam izgovorila nekoliko stihova iz zbirke na čiju promociju nije došao - toga je dana heroin bio jači od svih stihova ovog svijeta - skočio je od stola sa ružičastom salvetom u rukama, ne uspijevajući zadržati suze. "Znaš li što si sad izgovorila? Odakle ti ovaj stih?" - "Kako, odakle? Moj je!" vikala sam ne vjerujući da plače. Ali jest, plakao je. Za sve ono što nije plakao kad je trebalo.
Kad smo krenuli, izvukla sam iz pretinca automobila naočale koje je večer prije ostavio. "Nisam namjerno", rekao je, a onda - zaboravivši suze i nježnost koju je prosuo restoranom - zapovjednički dodao: "Skreni desno! Pa, zar ne idemo k tebi?"
- "Ne, ne idemo k meni", rekla sam sa sigurnošću koja me je dotukla. Odjednom sam znala: nikad više k meni. Znao je gdje stanujem, iako sam preselila prije nekoliko mjeseci i nikad nije bio kod mene. Pamti kuću na brdu u koju je jedno vrijeme svakodnevno dolazio.
Lucidnost koja me privukla k njemu, durenje koje me je odbijalo, dječački šarm i ledena zloća, sve to u podvojenoj osobi egocentrika koji - i kad se pokušava ubiti - radi to znajući da time ubija nekog drugog, sve je bilo odjednom na sjedištu suvozača. Jedva sam čekala ulicu u kojoj ću zaustaviti automobil, on će izaći i - zatvoriti vrata za sobom.
Više mi nije mogao ništa, o kojeg li olakšanja! Glavom mi je proletjela epizoda od prije dvije godine kad sam mu, nakon prekida apstinencije i povratka tami, bacila užase u lice, bijesno poput ranjene zvijeri (jer to sam tada bila, ranjena i zvijer istovremeno): "Nemaš komad pluća, fali ti komad bubrega, vene su ti dirali, glasnice, sluznicu, nemaš onu stvar, sve to nemaš, sve si to uništio, ali - to samo malobrojni znaju, ti se organi ne vide na pozornici. Vide se samo ruke kojima sviraš, hajde, kad si takav frajer, odreži ruku da svi vide koliko mrziš samoga sebe!" Sutradan sam našla potpuno nesuvislu poruku na telefonskoj tajnici iz koje sam samo uspjela razaznati: "Gdje si? Jesi li ti bila sada tu, u kupaoni? Jesi li vidjela koliko ima krvi u kadi, porezao sam ruku...!"
Tada sam ga ostavila. Te noći. Nakon što sam odjurila k njemu i našla ga zamotane ruke, ništa opasno po život, ali dovoljno opasno da uništi mene, krivnjom, kajanjem, ljubavlju koja to nije.
"Vidimo se sutra u isto vrijeme?" čula sam ga kako pita. "Ne znam", rekla sam, "javit ću ti". A znala sam. Znala sam da se nećemo vidjeti. Oko 1 je stigla poruka, grozničava: "Pošalji onaj tekst faksom, ne mogu čekati do sutra, barem tri, četiri kartice pošalji..." Napravila sam se da spavam, nisam odgovorila na poruku. Ujutro me je zvao, prvi put, drugi put. To - ujutro - ne treba shvaćati doslovno kad je riječ o njemu. Njegovo jutro je moje podne, obično. Nisam odgovarala na pozive. Ostavio je poruku na fiksnom telefonu: "Kuc, kuc, ima li koga? Čekaaaam..." Stajala sam i slušala. A onda, sat, dva ili ne znam koliko vremena kasnije, nazvala sam ga: "Nećemo se vidjeti večeras. Ne znam kad ćemo se vidjeti. Vjerojatno ne uskoro. Čuvaj se." Šutio je. Znao je prije nego sam i sama doznala što ću učiniti. Ali nije patio ništa više nego inače, patnja je njegov način života. Patnja je nekad bila i moj način života.
Ali - više nije. Neću više. Ni zbog koga na ovom svijetu više nikad neću patiti.

dobra odluka :-))) nitko ne zasluzuje da patis zbog njega

Da izbjegneš nepotrebnu patnju, :-))))))).

Ni ja , čvrsto sam to odlučila neki dan!

ajde hvala Bogu...

A hoćeš li voljeti?